Siječanj 1987. godine, Los Angeles se tek budi, a agenti američkih službi sigurnosti upali su u stanove sedmorici muškaraca i jednoj ženi kako bi ih uhitili. Više od stotinu pripadnika snaga sigurnosti radilo je na toj operaciji, a svi uhićenici bili su pro-palestinski aktivisti, piše Politico.
Nikome nije bilo potpuno jasno zašto su aktivisti uhićeni, a uskoro je sud potvrdio da neće podići optužnice. Losanđeleska osmorka, kako su poslije nazvani uhićeni aktivisti, suočit će se s deportacijom zbog davanja potpore komunističkoj organizaciji. Krajem osamdesetih godina takve odredbe proglašene su neustavnima.
Time je počelo dvadeset godina žučne pravne borbe, sve dok sudac Bruce Einhorn nije 2007. godine rekao da je slučaj bacio ljagu na vladavinu prava. Slučaj je nekoliko puta bio pred američkim vrhovnim sudom, šest puta je izmjenjivana optužnica, protiv šestorice optuženika je odbačena optužnica, ali dvojica Palestinaca tek 2007. godine su oslobođeni svih optužbi.
U prvim danima pravne borbe odvjetnici su pokušavali dokučiti zašto su njihovi klijenti bili na meti policiji i saveznim službama. Mala žuta kuverta s četrdeset stranica dokumenata dala je odgovore i promijenila je sve.
Neoznačena kuverta, bez adrese pošiljatelja, bez ikakvih dodatnih informacija, sadržavala je planove američkih vlasti za hvatanje i masovnu deportaciju stranaca iz Libije, Irana, Sirije, Libanona, Tunisa, Alžira, Jordana i Maroka. Vlasti bi ukinule brojna prava takvim uhićenicima; ne bi imali pravo na jamčevinu, a javnost ne bi imala pravo na uvid u informacije na suđenju.
Možda i najmračnije otkriće su detaljni planovi o zatvoreničkom logoru. Na posljednjim stranicama tajnog dokumenta opisana je izgradnja logora veličine 40 hektara u bespućima Louisiane. Dogovorene su točne dimenzije šatora, koliko kilometara ograde je potrebno, a detalji su išli tako daleko da su razmišljali o kanalizacijskoj infrastrukturi potrebnoj za tisuće zatvorenika.
Četiri desetljeća ranije, tijekom Drugog svjetskog rata, američke vlasti nešto slično su priredile Amerikancima japanskog porijekla. Naime, nešto više 120.000 američkih Japanaca prebačeno je u logore zbog sumnji da bi netko od njih mogao biti izdajica. Iako je 442 pješačka regimenta, gdje su velikom većinom bili vojnici japanskog porijekla, najodlikovanija jedinica u američkoj povijesti to nije spriječilo američke vlasti da njihove roditelje stave u logore.
U osamdesetima, nešto slično pripremali su i doseljenicima iz arapskog svijeta. Neki su govorili da je plan bio tek početak razmišljanja o potencijalnim mjerama, ali ostaju činjenice da je pažljivo isplaniran kompletan smještaj tisuća zatvorenika. Sve je počelo nekoliko mjeseci ranije u Bijeloj kući, s odobrenjem tadašnjeg predsjednika Ronalda Reagana.
Kada je taj tajni plan isplivao u javnost, sve je ubrzo pometeno pod tepih. Odjel imigracijskih službi koji je radio na planu je nabrzinu raspušten i sve je nestalo u magli povijesti. Međutim, kako strah od drugih i drugačijih samo čeka povod, nakon terorističkih napada na New York 2001. godine, ponovno je pokrenuta rasprava o hvatanju stranaca i masovnom zatvaranju.
Iskorištena je baza Guantanamo kako bi tamo strpali sve one kojima ne žele suditi pred američkim pravosuđem prema pravilima modernog svijeta. Američka javnost tada je s odobravanjem promatrala zatvaranje stotina navodnih terorista, iako praktički niti jedan nije osuđen za bilo što, a kamoli za terorizam.
Američka politika dogmatski se drži tvrdnje da nikad niti jedan plan nije zaboravljen, samo čeka pravo vrijeme za primjenu. Novinar Ben Wofford priča kako je jednom prilikom razgovarao s bivšim članom odjela koji je radio na tajnom planu o zatvaranju muslimana. "Kažeš da su odbacili sve planove nakon što su iscurili u javnost? Ako su se odrekli ovog plana 1986. godine, u šest godina su imali isti takav plan samo još bolje razrađen. Bili bi budale da nisu", ispričao je anonimni izvor.
