Ivica Todorić komotno bi mogao lišiti života onoga tko mu je savjetovao da se onako pojavi na Facebooku i pritom bi mogao računati da bi mu petminutni video koji je iz toga nastao, sud uzeo kao veliku olakotnu okolnosti. Bivši vlasnik "Agrokora" sjedi ispred stalaže s knjigama i dinamično, seksi poput Sheldona Coopera iz ranijih epizoda "Teorije Velikog praska", ovako se obraća svojim, kako ih Todorić doživljava, obožavateljima:
"Poštovane dame i gospodo, ja nastojim gledati vaše upite prema meni, pa gledam što više pitate... Jedna... jedni od vaših upita prema meni su crna knjiga, da ja... hah... otvorim neku crnu knjigu..."
I dok je on tako zborio, dosta rastrgano, pažnju ljudi iz Expressa privukli su naslovi što je vjerojatno samo za tu priliku dao da mu naslažu po polici kako bi se vidjela njegova spektakularna načitanost i širok raspon područja interesa.
Prvo što bode u oči portret je Billa Clintona s hrbata knjige za koju se, kad se malo poveća, vidi da je riječ o njegovim memoarima "Moj život". Za onih osam velikih, teških, tvrdo ukoričenih svezaka s lijeve strane lako se može prepoznati da je riječ o "Hrvatskoj enciklopediji". Savršeno simetrično, zdesna, Todorić je dao poslagati 6 knjiga Enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda iz Zagreba, izvorno još iz doba kad je zavod vodio Miroslav Krleža u 60-ima.
Krleža se može nazrijeti kako se pomalja i iza donjeg leđa Todorića dok sjedi, vjerojatno njegove "Zastave", manje vjerojatno "Dnevnik". Tu smo se prihvatili posla i krenuli studirati što je sve Todoriću stalo da mi znamo ili pomislimo da on čita onda kad nije zauzet spašavanjem ekonomije Hrvatske ili nacije generalno. "Atatürk", "Supek", monografija "Boris Ivandić" Ante Glibote... osim one simetričnosti s enciklopedijama, nismo uočavali nikakav tematski ili logički obrazac.
Da bismo onda uočili redom: "Jack Welch autobiografija", "Kako pobijediti" od Jacka i Suzy Welch, pa opet Jack Welch sam kao autor - "Leksikon vodstva". Osim Krležinih "Zastava", koje su zapravo ipak jedan roman, to je i jedini autor od koga smo primijetili više od dva djela. Dobili smo neodoljiv dojam da je riječ o knjigama što ih je Ivica Todorić kupio u proljeće 2007., inspiriran gostovanjem najozloglašenijeg američkog menadžera svih vremena.
Welchu su u to vrijeme bogatstvo procjenjivali na 720 milijuna dolara, iza sebe je imao već dva propala braka i bio u trećem, na srcu je već neko vrijeme imao ugrađenu trostruku prijemosnicu, a na svom imenu još odavno ljagu da je samo od 1980. do 1985. u General Electricu pootpuštao 112.000 radnika. Optuživalo ga se za pohlepu, aroganciju, potpuni prijezir prema radništvu i srednjoj klasi tijekom desetljeća uništavanja sudbina stotina tisuća ljudi, s daljim posljedicama još i puno gore od toga.
Ostao je zlopamćen kao čovjek koji je uništavao inovacije, koji je tonama smeća oko gradova u kojima je djelovala njegova kompanija, uništavao okoliš, koji je održavao snažne poslovne veze s obitelji Osame Bin Ladena i po izjavi da "kada treba što učiniti da bi se zaradilo više, onda to učini i ne pitaj za štetu". Zbog takvog odnosa prema ljudima, dobio je nadimak "neutronski Jack", po neutronskoj bombi koja ubija sav živi svijet, a netaknutima ostavlja zgrade, odnosno nekretnine.
Uglavnom, ulaznice za poslovni skup oko Jacka Welcha od oko 1200 sudionika u dvorani "Lisinski" tada, u svibnju 2007., koštale su od 390 kuna, valjda za siromašne studente, do nekoliko tisuća kuna koliko su koštale VIP ulaznice, a one najskuplje koje su jamčile i razgovor s guruom poslovne filozofije najgoreg deranja ljudi i civilizacije u povijesti, stajale su 9747 kuna i 80 lipa.
U redakciji smo imali neodređenu slutnju da je Todorić prije 12 godina sigurno platio tih nekoliko kuna kako bi kupio priliku za porazgovarati s Jackom Welchom nekoliko minuta, a da su knjige na polici ostatak fascinacije tim užasno ozloglašenim čovjekom kojega je povijest već za života opovrgnula oko velike većine onoga što je javno izgovorio.
Od Jacka Welcha neusporedivo smislenije štivo bilo je "Corporate Architecture" autora A. Bahamona, A. Canizares i A. Corcuere o tome kako korporacije iz svijeta mode, bankarstva, telekomunikacije i proizvodnje automobila koriste arhitekturu kako bi se reklamirale kao moćni, jaki i cool, često i više nego što to doista jesu.
Zanimljivo je bilo suočiti takav izbor literature s jedne strane, s duboko religioznim temama s druge, poput nemale knjige na čijem se hrptu kočilo ime sina Božjeg, koji je propovijedao o "blago siromašnima", dakle "Isus". Na polici smo, dalje, uočili biografiju "Steve Jobs" od Waltera Isaacsona, te autobiografiju Leeja Iacocce, američkog menadžera koji je u 80-ima iščupao Chrysler iz teških govana, s ruba bankrota, i odveo ga u rekordne zarade.
Ali, nije Ivica Todorić običan smrtnik da bi ga zanimale samo biografije ljudi, upamćenih kao žongleri milijardama dolara. Naslutili smo da bi jedna od knjiga trebala biti neko od djela Moshea Safdieja, izraelsko kanadskog urbanista i arhitekta. Primijetili smo "Dvorce i perivoji Hrvatskoga zagorja", vjerojatno izdanje iz 2005., Mladena Obada Šćitarocija, i opet smo imali neodređene slutnje oko motiva zanimanja za ovu knjigu. Nije nam bilo jasno što tu radi "Prirodna baština Hrvatske" Andrea Mohorovičića, ali OK.
Sve je to bilo tu negdje jer se tu nalazila i Praktična enciklopedija – lovstvo. U svakom slučaju, Ivica Todorić uvjerio nas je da je dubok čovjek, kojega zanimaju i slikarstvo i kiparstvo. Ono slijeva vjerojatno je bio "Marc Chagall: Moj život", uočili smo i knjigu o Ivanu Krstitelju Rangeru, pa knjigu Marine Baričević "Vladimir Herljević", o čovjeku koji je Todorića vjerojatno osvojio time što je isklesao Gospu na Zagrebačkog katedrali.
Našao se tu i "Juraj Plančić: život i djelo", što je napisao Grgo Gamulin, čak i "Notre belle Croatie", monografija Hrvatske koja je oduševila čovjeka od biznisa, ali i umjetnosti koju, eto, kombinira s duhovnosti, odnosno patriotizmom. Koliko je sav predan umjetnosti, pokazuje i to što je svojim obožavateljima u videu na uvid dao i nekakav zbornik Akademije likovnih umjetnosti iz Zagreba, što li, tko zna odakle pokupljen.
Konačno, jesmo li rekli da je Jack Welch jedini autor, osim uvjetno rečeno Krleže, kojem smo uočili više od dva djela? Zapravo smo mogli napisati i "više od samo jednog". Jer, dok "Borba za Hrvatsku" s Todorićeve police jest bila knjiga Šime Đodana iz 1998., u doba kad se bivši partizan, proljećar, zatvorenik strogog autoritarnog sustava, a potom i sabornik odavno naveliko blamirao gubicima kompasa i agresivnim vrijeđanjem koga li sve ne u javnosti, "Slučaj Đodan: Sudski progoni Hrvatstva, Dokumenti vremena", zapravo je djelo Milana Vukovića.
Milana Vukovića povijest je upamtila ne toliko po tome što je s tatom u Drugi svjetski rat išao još kao dijete, jer to je u nekom trenutku postalo, hm, nevažno pamtiti. Nego po tome što je još kao odvjetnik u 80-ima branio fra Jozu Zovka nešto poslije prijava o ukazanjima Gospe u Međugorju. Vukovića je povijest upamtila i po tome što je u 90-ima godinama bio predsjednik Vrhovnog suda.
A onda i po tome što je u tom svojstvu, udruženih snaga s predsjednikom Državnog sudbenog vijeća Antom Potrebicom 1995. godine uklonio iz Vrhovnog suda Vladimira Primorca, čovjeka koji se nije dao klanjati niti pred komunističkim komesarima u neka ranija doba, pa je pomislio da bi istu razinu kičme, poštenja i integriteta mogao još i lakše nastaviti u demokratskoj Hrvatskoj. Grijeh suca Primorca bili su – njegovi stavovi.
Stavovi suca Vukovića bili su, pak, da se "u obrambenom ratu ne može počiniti zločin" i slične stvari, a bilo je i nekih priča da se i njemu osobno ukazala Gospa.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
A izručen je Hrvatskoj zbog …… …….