Na pregovore su došli tadašnji ministar pravosuđa Branko Babac i potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks. Zatvorenici su se žalili na uvjete u zatvoru i tražili su aboliciju te da se smijene stari komandiri koji su ih tukli i maltretirali.
"Kako su došle promjene, počelo se razvrstavati tko je tko i tko je gdje. Moglo se ostati raditi u Gradiški, otići u BiH i raditi u policiji, a mogao se čekati premještaj negdje u Hrvatskoj. Ja sam dobio rješenje da idem raditi u zatvor u Remetincu, a stanje u zatvoru je sad, 2018., isto kao kad sam počeo raditi 1984., samo su drugi ljudi. Uvijek neki pritisak prema pravosudnim policajcima, neko maltretiranje, a sad je sve gore i gore. Ni onda nije bilo kompjutora, a nema ih ni sad. Sjedi se na starim drvenim stolicama, nema motorola, klima, nema se gdje ruke oprati, nema WC-a, a ljude koji imaju uvjete za mirovinu ne puštaju da odu. Kad smo dobili šahovnice, ljudi, zna se koji, odlazili su pa nas je u Remetincu ostalo raditi sve manje i manje. Tad je u zagrebačkom zatvoru završio i Željko Ražnatović Arkan."
Kriminalca, a kasnijeg ratnog zločinca, u Dvoru na Uni 28. studenog 1990. uhitio je Milan Šerbula. Uz Ražnjatovića, tad su uhićeni i Dušan Bandić, Zoran Stevanović te Dušan Carić.
"Arkan je bio na 6. odjelu, a s njim su bila još trojica-četvorica. Sjećam se da je jedan imao kokardu. Bili su smješteni tako da je svaki od njih bio sam u sobi, s time da je između njih bila prazna soba. Imali su poseban tretman, i to jako dobar", kaže Tatarević.
Arkanu i njegovim četnicima presuda je izrečena 14. srpnja 1991. Bandić je osuđen na tri godine zatvora, Carić na dvije, Stevanović na 14 mjeseci, a Ražnatović na 20 mjeseci zatvora. Istoga dana sudac je poslao dopis Okružnom zatvoru u Zagrebu u kome stoji: "Izvolite odmah pustiti na slobodu optuženike Bandić Dušana, Stevanović Zorana, Carić Dušana i Ražnatović Željka. Na glavnoj raspravi 14. lipnja 1991. donijeta je odluka o ukidanju pritvora u odnosu na njih, o čemu ćemo vam pismeni otpravak rješenja dostaviti naknadno".
U srpnju 1991. godine u Lepoglavi su se pobunili zatvorenici. Povod su bili loši uvjeti, strogoća stražara, ali i nezadovoljstvo jer amnestija nije obuhvatila veći broj zatvorenih. Zatvorenici su tražili smjenu direktora zatvora i zahtijevali da ih obiđu najviši dužnosnici.
"To je bila zadnja pobuna većeg razmjera, i sve to zbog uprave. U to vrijeme, naime, ni stražari nisu bili zadovoljni. Zatvorenici su to dobro organizirali. Točno se znalo tko što radi. Danima su buksali hranu i lijekove, a one koji nisu htjeli sudjelovati premlatili su i izbacili iz tih odjela. Pripremili su željezo, palice, kamenje..., a imali su i 15-ak redara kad su krenuli u akciju. Popeli su se na krov i zapalili ga, a u prizemlju su zatočili osmoricu pravosudnih policajaca i držali ih kao taoce. To je trajalo dva-tri dana, dok nisu došli tadašnji specijalci. Oni su to nekako s ekipama iz Zagreba i Lepoglave uspjeli smiriti i ugušiti pobunu. Bilo je mnogo ozlijeđenih stražara. Jednog su s klupom pogodili sa zvijezde i on je nakon toga dugo bio na bolovanju", prisjetio se Tatarević, kojeg su s drugim pravosudnim policajcima poslali iz Remetinca da pomognu u gušenju pobune.
Ubrzo je počelo ratno vrijeme, a kako su počele padati kasarne JNA, nakon ispitivanja su uhićene pripadnike JNA dovodili u Remetinec.
"Tako su nam jednog dana doveli Milana Aksentijevića. Smjestili su ga na 9. odjel. Šetao je po hodniku, nije izlazio u dvorište na šetnju, imao je posebnu hranu. Ja sam mu bio komandir. Rekao mi je: 'Vi ste mi drugi komandir u karijeri'. Bio je stalno u odori, a naši su mu nosili košulje na pranje. Imao je jako dobar tretman, sve dok ga nisu zamijenili s Kikašem", prisjetio se Tatarević.
Generala JNA Milana Aksentijevića sa skupinom nižih oficira zarobili su 13. rujna 1991. nakon što se helikopter u kojem je bio, oštećen vatrom pripadnika ATJ Lučko, prisilno spustio kraj Tušilovića. U Remetincu je proveo sedamdesetak dana. Razmijenjen je za hrvatskog emigranta Antona Kikaša, koji je Boeingom 707 Uganda airlinesa donio 19 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja za ZNG na zagrebački aerodrom Pleso, gdje su ga uhitili KOS i JNA.
"Kad smo dobili poziv da se možemo javiti u hrvatske postrojbe, javio sam se pa smo u planinarskom domu Runolist na Sljemenu imali obuku. Obučavao nas je bivši pripadnik Legije stranaca. Naučio nas je svemu, a kad je došla popuna naoružanja, otišao sam na zapadnoslavonsko bojište kao pripadnik 1. brigade ZNG-a. Poslali su nas jer nismo imali potrebu obučavati se u postupanju s oružjem. Znali smo baratati sa svim vrstama oružja tako da su nas stavili u prve redove. Tamo sam bio do 27. prosinca 1991. Kako smo stalno kopali zemunice i u njima boravili, dobio sam upalu mokraćnog mjehura. Završio sam u Hitnoj, pa sam otišao kući. U veljači 1992. ponovno su me mobilizirali, iako sam pripadao 1. brigadi. Potom je pri Ministarstvu pravosuđa osnovana 98. brigada. Svi iz zatvorskog sutava bili smo mobilizirani po grupama. Kao zapovjednika jedne grupe poslali su me u veljači 1992. u Gospić. Tamo sam bio do travnja, i to prema Ribniku. Bilo je mirnije nego kraj Novske, gdje smo bili u borbama. Ondje smo uglavnom držali položaj."
Zbog PTSP-a Tatareviću su dijagnosticirali 20-postotni invaliditet, no, kaže, nije tražio mirovinu jer ga je bilo stid.
"Ima tu ljudi koji su bili specijalci te nas je bilo sram obitelji i prijatelja tražiti prijevremnu mirovinu, a trebali smo. Ni ja ni oni ne nailazimo na razumijevanje za sve ono gdje smo bili i što smo sve radili u sustavu iako sam svim ministrima isticao kako postoje ljudi koji su bili dragovoljci u Domovinskom ratu. Kad sam s ministrom Draženom Bošnjakovićem bio na sastanku, pogledao me i rekao: 'O. pa vi možete još deset godina raditi', a ne zna što sam sve prošao. Dođeš na posao, spustiš zatvorenika koji se objesio u ćeliji i ideš dalje", kaže nam Tatarević dodajući kako se u 34 godine rada u zatvorima nikad nije našao u situaciji da bi mu život bio ugrožen.
"Probleme su uvijek stvarali sitni kokošari, dok s političarima nikad nikakvih problema nije bilo. Sad je situacija takva da se zatvorenicima daje puno terapija kako bi se kupio njihov mir. Daje im se puno prava. Ziksa, Zakona o izvršenju kazne zakona, nitko se ne pridržava. Ni zatvorenici ni naši šefovi. Više ne moraju raditi pa na taj način steći neki benefit i izaći ranije. Imam dojam da što više problema prave, prije će ih pustiti. Neke zatvorenike poznavao sam još od Golog otoka kao maloljetnike pa su kasnije izrasli u velike kriminalce, no nikad nisam imao problema sa zatvorenicima. Jasno, kad bi netko palio sobe ili se pokušavao ozlijediti, to je drugo. Tad moraš intervenirati."
