Life
1845 prikaza

Preživio teror: "U glavi sam čuo samo jedan glas..."

Londonski policajac Wayne Marques
screenshot/youtube
Ovo je nevjerojatna priča policajca Waynea Marquesa koji je izboden nekoliko puta dok je svladavao teroriste na London Bridgeu

Oni su imali noževe, a on samo pendrek. Njih je bilo troje, on je bio sam. No, to ga nije spriječilo da se herojski othrva svoj trojici. Iako je u tom trenutku bio uvjeren da će umrijeti, unatoč brojnim ubodima nožem je živ, mada slijep na jedno oko. Ovo je njegova priča:

Sjećam se da sam zgrabio pendrek desnom rukom, duboko udahnuo i krenuo na prvog napadača koji je još napadao čovjeka na podu. Kako sam mu se približio, zamahnuo sam koliko sam jako mogao. Išao sam ravno na njegovu glavu, trudeći se da to bude udarac za nokaut.

Čuo sam ga kako zavija od bolova i kad sam ga drugi put udario pao je unatrag, dalje od čovjeka kojeg je probadao nožem. Dobio sam bočni udarac u glavu, udarili su me tako jako da mi se desno oko odmah zacrnilo. Oslijepio sam prije nego je počelo krvariti. 

Drugi i treći teroristi, u biti sam se borio malo na lijevu malo na desnu stranu, a oko mi je otežavalo preglednost. Mislim da je za to vrijeme ovaj treći izbo u stražnju stranu desne ruke. Sjećam se da mi je lijeva noga odjednom postala topla i da je počela podrhtavati. 

Pomislio sam "što mi je s nogom, što mi je s nogom". Pogledao sam prema dolje i vidio kako mi nož viri iz bedra te ide gore-dolje kako se krećem. Prvi s kojim sam se tukao je ustao i shvatio sam da mi zabija nož u lijevu nogu, ispod kuka. Čuo sam samo jedan glas u svojoj glavi i on mi je govorio "nemoj pasti, nemoj pasti". To je sve što sam čuo, a za mene, to nije bio nitko drugi nego "onaj gore".

Sve čega se sjećam je da bjesomučno zamahujem posvuda. Više nisam ni znao jesam li tamo, samo znam da se krećem i tučem kao lud. Njih troje stoje na putu, a ja stojim nasred ceste i gledam u njih s jednim okom i palicom u ruci. Očito krvarim, ali nisam znao koliko sam teško ranjen. Od adrenalina i tučnjave sam osjetio manje, boljelo je, ali ne toliko da bi me spriječilo da se borim. 

Njih su trojica stajali rame uz rame tako se štiteći, poput vučjeg čopora i zure u mene. Tada sam ih uspio odmjeriti, niži je stajao na desnoj strani, on je cijelo vrijeme govorio Alah ovo, Alah ono. Kako smo stajali nasuprot, bilo je to kao u kaubojskim filmovima, čekali smo koji će prvi potegnuti. Mislio sam da će me požuriti, no nisu krenuli drugi put na mene. Ne znam zašto nisu.

Nakon toga se samo sjećam kako mi se činilo da mi u vidno polje ulazi tamni oblak i kako se sužava, manje više sam znao da mi je vrijeme isteklo. Zazivao sam policajca kojeg poznajem, on mi je nešto odgovorio, i primijetio sam kako mi krv izlazi iz usta.

Došao mi je bliže i ja sam mu govorio svoje posljednje pozdrave, poruke koje treba prenijeti mojim roditeljima, obitelji, prijateljima. On mi govori "ne, ne, reći ćeš im sam", no ja mu odgovaram "samo učini to" i smijem se, a do mene dopire potpuni mrak. To je bilo to.

Posljednje čega se sjećam je bilo buđenje u bolnici.

Pogledajte video:

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.