Dan nakon što je proslavio svoj 93. rođendan u Londonu je preminuo jedan od najutjecajnijih političkih ruskih disidenata čiji su spisi otkrili niz prevara sovjetskog znanstvenog programa i doveli do njegova uhićenja, a zatim i protjerivanja iz Sovjetskog saveza.
Zhores Medvedev umro je od srčanog udara, kako je rekao njegov brat blizanac Roy Medvedev.
U svojoj karijeri je objavio gotovo 100 istraživačkih radova, imao je bogato iskustvo u mikrobiologiji, biokemiji i genetici, a posebno su ga uznemirile ideje koje je propagirao još 30-ih godina prošlog stoljeća Trofim D. Lysenko, "znanstveni šarlatan" kojeg je posebno zavolje Josef Staljin.
Lysenko koji je negirao postojanje gena, vjerovao je kako se biljke i životinje mogu magično transformirati ili "educirati" snagom volje i utjecajem sovjetskih ideala. Između ostalog govorio je i kako se biljka pšenica može izmijeniti do raži i da se sjemenke koje se natapaju u hladnoj vodi mogu tako prilagoditi životu u hladnijim klimama. Predvidio je kako će narančasto drveće jednog dana rasti u Sibiru.
No kada su se njegove zamisli trebale pokazati i u praktičnom djelu, dovele su do katastrofe. Truli usjevi, osiromašeno tlo, i na kraju glad. Unatoč neuspjesima njegova poljoprivredna praksa trajala je sve dok Nikita Hruščov nije izbačen iz partijskog Centralnog komiteta.
Do tada je Medvedev radio na zapisivanju Lysenkovog rada i njegovih štetnih doktrina. Surađivao je i s ostalim znanstvenicima, uključujući i dobitnika Nobelove nagrade za mir Andrei D. Sakharova, u pokušaju razotkrivanja prevaranta Lysenka. Njegova studija nije baš dobro primljena u Sovjetskom savezu, a tajni primjerci kružili su među intelektualcima. 1969. godine njegova knjiga prevedena je na engleski jezik i objavljena pod nazivom The Rise and Fall of T.D. Lysenko, piše The Washington Post.
Medvedev je dobio otkaz u laboratoriju za poljoprivredna istraživanja, a za nekoliko mjeseci pozvali su ga na sastanak sa psihijatrom, pod izlikom da bi trebali razgovarati o ponašanju njegovog sina tinejdžera. Umjesto toga odveli su ga u pritvor, iz kojeg je uspio pobjeći.
Ubrzo nakon toga 1970. godine, kao što je pisao u svojoj knjizi A Question of Madness, na kućni prag stigla su mu dvojica psihijatara i nekoliko policijskih službenika.
"Ako odbijete pričati s nama bit ćemo prisiljeni izvući odgovarajuće zaključke. I kako se osjećaš Zhores Aleksandrovich?", pitao ga je jedan.
Odgovorio mu je kako se osjeća veličanstveno.
"Ali ako se osjećate veličanstveno, što mislite zašto smo se danas ovdje pojavili?", upitao ga je.
"Očigledno je to pitanje na koje ćete odgovor morati dati sami", rekao je.
Pristigao je i policijski načelnik.
"A tko si pak sad ti? Nisam te pozvao ovdje", rekao je Medvedev.
Protestirao je tada, no bez ikakve koristi, kako su domovi sovjetskih građana bili privatni i nepovredivi i od državnih snaga.
"Naređujem ti da se ustaneš, staneš na noge", rekao mu je policajac.
Dvojica niže rangiranih stavili su mu ruke na leđa, i iz kuće ga odveli u ambulantna kola i zatim u psihijatrijsku bolnicu.
Postavili su mu preliminarnu dijagnozu "teških mentalnih bolesti i opasnosti za ljude", te su ga nekoliko puta upozorili da prestane sa svojim "publicističkim aktivnostima". U međuvremenu su njegov brat i ostali aktivisti pokušavali osigurati njegovo oslobađanje. Jedan od njegovih prijatelja Alexander Solzhenitsyn, koji je tada živio u Sovjetskom savezu, osudio je njegovo zatvaranje sa hrabrom izjavom.
"Zatvaranje slobodnih ljudi koji zdravo misle u ludnicu je duhovno ubojstvo. To je nemilosrdno i dugotrajno mučenje. Ti zločini nikada neće biti zaboravljeni, a svi oni koji sudjeluju u njima biti će beskrajno osuđeni, za života i nakon smrti. Kratkovidno je misliti da možete živjeti oslanjajući se samo na silu, stalno prezirući prigovore savjesti", napisao je. Kasnije te godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost.
Medvedev je pušten nakon 19 dana. U međuvremenu je A Question of Madness prokrijumčarena iz Sovjetskog saveza i objavljena u SAD-u 1971. godine. Ubrzo nakon toga Royu Medvedevu su stigli policijski dužnosnici i zaplijenili papire, a otpušten je sa posla. Medvedev je u međuvremenu dodijeljen laboratoriju za istraživanje gerontologije.
Kada je te iste papire pokušao predstaviti u Kijevu 1972. godine na znanstvenom skupu, policijski službenici u civilu su ga uhvatili i zbog straha od onoga što će reći, poslali u Moskvu. Krajem godine dobio je rijetku vizu za odlazak u Veliku Britaniju gdje je godinu dana trebao raditi u istraživačkom laboratoriju. Preselio se tamo sa svojom suprugom i jednim sinom, dok je drugi ostao u sovjetskom zatvoru.
U Velikoj Britaniji je objavio knjigu o Solzhenitsynu i njegovoj borbi sa autoritetima. Bila je to kap koja je prelila čašu. Kada je zbog potrebe odlaska na konferenciju u Kaliforniju otišao u sovjetsku ambasadu rekli su mu da mu je putovnica zaplijenjena, a državljanstvo ukinuto.
Ostao je u Londonu, nastavio istraživački rad i nastavio pisati o znanosti u sovjetskoj povijesti. 1979. godine u knjizi Nuclear Disaster in the Urals, otkrio je kako u nuklearnoj eksploziji 1957. godine u stradalo stotine ljudi. Još jedna eksplozija, 1960. godine u raketi, ubila je desetak članova sovjetskog svemirskog programa. 1989. godine sovjetski dužnosnici konačno su priznali da se ta eksplozija u Uralu i stvarno dogodila.
"Osjećao sam se bolje kada su priznali da je bolje da ljudi znaju za to što se dogodilo", rekao je.
Objavio je i povijest sovjetske poljoprivrede i biografiju Mihaila Gorbačova, koji je zemlju vodio prema Zapadu.
Zhores Aleksandrovich Medvedev i njegov brat rođeni su 14. studenog 1925. godine u Tbilisiju, glavnom gradu Gruzije. Majka im je bila čelistica, a otac profesor filozofije u Lenjingradu, u kojem su odrasli. Tijekom staljinističke čistke 30-ih godina njegov otac je uhićen i nakon toga ga više nikada nisu vidjeli.
Braća su nastavili njegovo nasljeđe slobodnog uma i razmišljanja, a Roy Medvedev bio je jedan od prvih povjesničara u Sovjetskom savezu koji je kritički pristupao Staljinu i njegovom režimu. Zajedničkim snagama napisali su biografiju o Staljinu koja je izdana 2004. godine.
1989. godine dozvoljen mu je povratak u Moskvu kako bi posjetio svog brata prvi put nakon 16 godina. Obnovili su mu državljanstvo, no on je nastavio živjeti u Londonu. Vjenčao se 1951. godine za Margaritu Businu s kojom je imao dvojicu sinova.
1990. godine pisao je i o nuklearnoj katastrofi u Černobilu, koju je smatrao neizbježnom.
"Bio sam iznenađen kako je reaktor loše dizajniran. Želio sam ovu knjigu napisati ne samo kako bi ljudima pokazao pravi razmjer ove katastrofe, već i da bi srušio još neke tajne i namjerne zablude", rekao je govoreći o knjizi.
