Psiholozi otkrivaju zašto su Hrvati sve nesretniji

Vlado Jukić

psihijatar

Postavljamo si nerealne ciljeve

"Hrvatima se više sugerira da su nesretni nego što se oni zaista tako osjećaju. Kao što je rekao jedan ministar u Vladi: 'Hrvati dobro žive, samo toga nisu svjesni', rekao je psihijatar Vlado Jukić.

Jukić navodi da se prema nekim istraživanjima više od polovice Hrvata ipak osjeća zadovoljno. Napominje da se kod takvih istraživanja treba promotriti kakva se pitanja postavljaju i što istraživanje pokušava sugerirati. Tako po pitanjima ekonomske situacije u Hrvatskoj ili perspektive zapošljavanja građani sigurno neće izraziti zadovoljstvo. No, ako se sreća postavi u šiti kontekst, Jukić smatra da će Hrvati ipak ispasti sretniji nego što mislimo. Ipak dodaje da su stanja poput sreće i nesreće uvijek vezana uz očekivanja.

Igor Kralj/PIXSELL

"Kada si postavimo visoku ljestvicu i očekujemo nešto što je nerealno, sigurno ćemo biti frustrirani. Prema nekim istraživanjima stanovnici Kostarike i Butana jednako su sretni kao oni u nordijskim zemljama. Prema tome vidite kako posjedovanje nije važno za sreću. Čini mi se da je problem Hrvata u tome što su previsoko postavili ljestvicu očekivanja", smatra psihijatar. Dodaje da Hrvati imaju i problem egalitarnog sindroma, pa su nesretni ako drugi imaju nešto što oni ne mogu imati...

Mirjana Krizmanić

psihologinja

Sreću uzimamo zdravo za gotovo

Hrvati su skloniji jadikovkama, kaže psihologinja Mirjana Krizmanić, pa nastavlja:

"Mi smo narod koji puno jadikuje i time sebi kvarimo mogućnost za sreću. Iz osobne perspektive sreću čine dvije stvari – prva je sposobnost da uživate u malim stvarima, a druga da ono što vas veseli ne uzimate zdravo za gotovo, da to bude nešto što vas veseli svaki dan. Ta navika da zadržite veselje čini vas dugoročno sretnima. No kad radost potrošite na jadikovke, onda ona gubi sjaj. Kod nas je jadikovanje kulturalna karakteristika, a dodatno smo skloni praznovjerjima.

Ljudi, da se ne ureknu, radije ne govore o lijepim i dobrim stvarima koje im se događaju. U zadnje vrijeme sam primijetila da su iz turskih serija preuzeli običaj da se povuku za uho kako se ne bi urekli. Ne razmišljaju o tome da ih jadikovke tjeraju u privatni osjećaj nezadovoljstva. Smatramo općenito kako zaslužujemo samo dobre stvari, a nikad loše. Sami sebi smo centar svijeta i zbog toga zaslužujemo samo dobro. Stoga recept za sreću je sljedeći: kad imate nešto što je dobro i vrijedno te vas veseli, nastojte u tome pronaći radost svakog dana.

Robert Anić/PIXSELL

Treba imati što više različitih malih radosti te ih njegovati, a ne dopustiti da ih uzimate zdravo za gotovo. Recimo, imate dobrog muža – pa to je radost iz dana u dan, a ne nešto što se podrazumijeva. Kad nas pogodi neka nedaća, treba tražiti rješenje za taj problem, a ne kukati kako smo nesretni. Sreća proizlazi iz nas samih i to je vlastiti odabir – želim živjeti s veseljem unatoč svemu. Kad izbacite iz navike jadikovke, stvarate stazicu do trajne sreće koja u konačnici ne ovisi ni o novcu, ni o vremenu, ni o bilo čemu drugome. Ništa nije samo po sebi razumljivo i sve može nestati od danas do sutra. Zato je važno svemu se veseliti trajno."

Lana Petö Kujundžić

sutkinja

Radije patimo nego da potražimo pomoć

"Ljudi u Hrvatskoj su nesretni jer stalno traže više i misle da je negdje drugdje bolje – kod susjeda je uvijek zelenija trava", kaže sutkinja Lana Petö Kujundžić.

"Zavidni smo i stalno se žalimo, a nema- mo dovoljno uvida u to koliko nam je zapravo dobro. Nismo se spremni žrtvovati i raditi više da bismo postigli više, nego stalno tražimo krivnju negdje drugdje. Postoje pojedinci koji su stalno nezaposleni, poluzaposleni, slabog obrazovanja, ali nespremni promijeniti se, nego jedino vječito traže krivnju za svoje stanje u drugima. Uvijek je netko drugi kriv. Mladi, s druge strane, prebrzo zasnivaju zajednice i jednako se brzo razvode, ne razmišljajući pritom o djeci kao kolateralnim žrtvama takvih odluka. Svoju nesreću prenose na djecu, osobito u konfliktnim brakorazvodnim parnicama.

Rijetki su oni koji kažu djetetu da ga vole i da će uvijek biti tu za njega unatoč razvodu. Prilikom susreta se rijetko iskreno raduju tom djetetu, ali i majci ili ocu tog djeteta. Često djeci govore protiv drugog partnera, zaboravljajući da ono oba roditelja voli jednako. Nespremni smo potražiti pomoć, pa ako vidimo da sami ne možemo razriješiti neku situaciju, radije patimo nego da se obratimo stručnjaku. Jako smo konzervativno društvo, pa ako taj stručnjak podrazumijeva psihologa ili psihijatra, odbacujemo tu ideju. To su sve neki osobni razlozi nesreće.

Sanjin Strukić/PIXSELL

Postoje i objektivni, poput činjenice da kao zemlja imamo poteškoća, no oni nisu ključni. Sva istraživanja su pokazala da osjećaj sreće samo do neke mjere raste s novcem i imovinom, a daljnje stjecanje bogatstva nakon te granice ne pridonosi osjećaju sreće i zadovoljstva. Dugoročno gledano, mislim da se recept za sreću nacije krije u obrazovanju novih generacija. Najisplativije ulaganje u budućnost je ulaganje u obrazovanje djece od vrtića do škola i fakulteta. Mladi ljudi u Hrvatskoj su obeshrabreni klimom u kojoj se vječito govori o tome da svi bježe van i da su institucije grozne.

Imam dojam da čak i umirovljenici u domovima za starije imaju atmosferu sreće i zadovoljstva veću nego skupina srednje dobi koja radi. Definitivno nam nedostaje perspektive i vizije što očekujemo u budućnosti. Takvim razmišljanjem pothranjujemo loš osjećaj i vrtimo se u krug. Čovjek može jako puno napraviti za sebe, ali mora biti svjestan svojih mogućnosti i ograničenja. Treba pronaći što nas zadovoljava.

Rijetki su oni koji rade posao koji vole, no onda osjećaj zadovoljstva treba tražiti izvan toga. Treba naći hobije, poput trčanja, slikanja ili nečega trećega što pojedinca veseli, i taj mali komadić sreće njegovati. Svakog čovjeka sigurno barem nešto usrećuje, pa onda treba uživati u tome. I ne raditi ustupke drugima. Ne na egoističan način, ali poznato je da sretni ljudi dijele sreću sa svojim bližnjima i tako proširuju krug veselja oko sebe."

Ljiljana Kaliterna Lipovčan

psihologinja

Moramo početi vjerovati ljudima

"Hrvati su nesretniji nego većina drugih naroda u Europi i ono što je najzanimljivije je da taj osjećaj pada posljednjih nekoliko godina. Također, prema podacima World Happiness reporta, mi smo po razini sreće bili na 74. mjestu, a sad smo pali na 76.", objasnila je psihologinja prof. dr. Ljiljana Kaliterna Lipovčan, voditeljica Centra za istraživanje kvalitete življenja na Institutu "Ivo Pilar".

Uzroke ovog negativnog trenda Lipovčan nalazi u nepovjerenju građana u državne institucije te izraženoj društvenoj nejednakosti. Istraživanje Europske fundacije za ispitivanje kvalitete života i rada pokazalo je da Hrvatska nije medu posljednjima samo po razini sreće, nego i prema povjerenju koje građani imaju u državne institucije.

"Ne vjerujemo državnim institucijama, posebno pravosuđu. Osjećaj da živite u nepravednom društvu je vrlo problematičan i smatram da je to glavni razlog zbog kojeg ne možemo napredovati po pitanju dobrobiti", objašnjava psihologinja.

Nejednakost je drugi veliki problem hrvatskog društva. Kad građani imaju osjećaj da država o nekim skupinama skrbi bolje nego o drugima, javlja se osjećaj nezadovoljstva kod velikog dijela stanovništva. Ovaj problem dobro ilustriraju podaci prema kojima su skandinavske zemlje redovito pri vrhu globalnih ljestvica koje mjere razinu sreće stanovništva, dok Amerika rijetko zauzima visoku poziciju.

Žarko Bašić/ PIXSELL

Objašnjenje ovih istraživanja leži u činjenici da su društva u kojima država podjednako skrbi za sve građane sretnija od onih u kojima postoje velike nejednakosti. Tako je razlika između najniže i najviše plaće u Americi izražena u omjeru 1:354, dok je u Finskoj taj omjer 1:34. Stoga Kaliterna Lipovčan zaključuje da sreća na razini naroda u velikoj mjeri proizlazi iz osjećaja društvene jednakosti i pravde. Osim toga, hrvatski građani nemaju samo nisko povjerenje u institucije, nego i jedni u druge, a to također pridonosi osjećaju nezadovoljstva. Na putu prema sreći hrvatski bi se građani trebali okrenuti prvenstveno jedni drugima i ulagati veće napore u izgradnju kvalitetnih društvenih odnosa, smatra psihologinja. Ističe da su međuljudski odnosi važan preduvjet za sreću i sredstvo kojim se svaki građanin može boriti protiv nesreće na kolektivnoj razini.

"Moramo pronaći osobne resurse da počnemo vjerovati ljudima i da se nekako vise družimo. S druge strane, država bi trebala biti dužna činiti sve sto je potrebno u borbi protiv nejednakosti. Političarima možda može biti smiješno to da ih se dovodi u vezu sa srećom građana, no postoji mnogo istraživanja koja pokazuju da su sretni ljudi višestruko bolji u raznim područjima, poput posla, međuljudskih odnosa, braka, roditeljstva... Općenito bi trebali više raditi na tome da se poveća sreća građana jer time se, naravno, povećava i dobrobit društva", zaključuje Kaliterna Lipovčan.

Goran Milić

novinar

Gubitak snova čini nas nesretnima

"Kad sretnete nekog prijatelja kojeg dugo niste vidjeli, na vaše pitanje: 'Pa, kako si', odgovor je obično: 'Dobro', uz dodatak: 'Zapravo, vrlo dobro kako je drugima u ovoj zemlji'", govori nam na početku razgovora novinar i reporter Goran Milić, koji je obišao desetke zemalja na svim kontinentima pitajući ljude jesu li sretni.

U Hrvatskoj je, kaže, vrlo česta tvrdnja:

"Meni je dobro, ali ljudi vrlo teško žive, gladni su, kopaju po kontejnerima".

I to je čest odgovor.

"Ne umišljajmo si da smo posebni, da imamo najviše razloga za jadikovanje. Identične odgovore ćete dobiti (a anketirao sam ljude u pedesetak zemalja) u Makedoniji, BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Grčkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Italiji, Argentini, Paragvaju, Ekvadoru i državama sličnog etičkog kodeksa. To su one zemlje u kojima se ljudi vesele uz tužne pjesme, uz 'oca nemam, majke nemam', 'jednog dana kad ja umrem', 'bol i samo bol', 'otišla je draga u zagrljaj drugom', a mi uživamo i naručujemo novu pjesmu, još tužniji... Ali kad se takvim temama o sreći i nesreći nacije pozabavite u Norveškoj, Švedskoj, Australiji, Švicarskoj ili Danskoj, imate osjećaj da ne razumiju što ih pitate.

U državama protestantske etike ljudska je sreća individualna. Ako vam loše ide, krivnju tražite prvo u sebi, a tek onda, eventualno, u državi i sustavu. U katoličkom i pravoslavnom etičkom okviru za vaš neuspjeh netko drugi mora biti kriv. Osim toga, pretjerivanje u kuknjavi ide uz društva slična Hrvatskoj. Stari argentinski tango počinje s 'tko ne plače, ne siše...' (el que no llora no mama). Jasno, u normalnom svijetu to vrijedi za dojenčad, ali kod nas se nastavlja do duboke životne zrelosti. Ako gledamo ekonomske pokazatelje, Hrvatska je, negdje, 60. država od 200 u svijetu.

Po kvaliteti života, ljepoti i čistoći države, sigurnosti na ulici, stambenom vlasništvu, negdje je pri kraju gornje četvrtine zemalja u kojima se najbolje živi. Sreća, naravno, nije samo ono materijalno, nije samo biologija. Kapitalizam nije etički, nego ekonomski sustav. Koji ne funkcionira dobro ako se krše pravila tržišne utakmice, ako se pogoduje, ako je korupcija u državi, čega je u Hrvatskoj ipak previše. I još nešto važno. Izgubio se osjećaj za javni interes. Izgubili su se i snovi. Na razini nacije, dobili smo ono što je većina željela - samostalnu državu. Ušli smo u NATO i osjećamo se sigurnima. Članica smo europske obitelji koja je dobro društvo. Što je danas san? Imati više novca? Puno više novca? Još jedan stan? Za sina, za kćer, za unuke? Pa i kad netko to ostvari, doznat će da to nije jamstvo za sreću."

Grgo Jelavić/PIXSELL

"Ja često kažem, koliko je ljudi koji su spavali kod tate i mame do 35. godine uspjelo u životu? Malo, vrlo malo. A koliko je onih koji su dostigli visoku radnu etiku u mladim godinama i rano postali samoodrživi, da bi kasnije preskočili 'zaštićene' vršnjake? Puno više. Jednom sam u Skoplju stao ispod spomenika Aleksandru Makedonskom i rekao u mikrofon: 'Ovaj čovjek je imao 20 godina kad je poveo vojsku do Indije. U vrijeme bez struje, mobitela, hitne pomoći, automobila... Umro je slavan u 32. Današnja makedonska djeca u 32. godini još spavaju do podne kod tate i mame te čekaju doručak u sobi.

Poludjeli su Makedonci, poludjeli bi i Hrvati da sam to ovdje rekao. Mi moramo shvatiti da je globalni sustav podređen tržištu i profitu. Kukati za prošlošću u kojoj je bilo i dobrih stvari je uzaludno. Od komunizma i socijalizma odustaju i posljednji bastioni - Kuba i Sjeverna Koreja, a uskoro će i Venezuela. I za razliku od mnogih koji cvile zbog odlaska naših mladih ljudi u Irsku, u tome vidim i pozitivnu notu. Za tri godine naučit će odlično engleski jezik. To im dodaje 20 posto vrijednosti na tržištu rada.

Naučit će pravi kompjutorski engleski. To je još 20 posto. I steći će radne navike, ukupni boljitak je 60 posto za tri godine. Nijedna škola u Hrvatskoj vam to neće dati za tako kratko vrijeme. Ima pojedinačnih pokušaja, s ljudima koje predvodi Nenad Bakić, ali imam osjećaj da dobar dio javnosti jedva čeka da taj sjajni projekt posrne, da mu se nađe neka pogreška, razlog za diskvalifikaciju. A onda, ti naši 'Irci' neka se vrate u Hrvatsku, koja se ipak polako mijenja nabolje, koja sve više uviđa da se ne živi od povijesnih svađa, da ćemo zbog korupcije i nepravde ostati bez stanovništva, pa neka onda ovdje probaju. Uvjeren sam da će donijeti nove ideje i realnije zamisliti svoju budućnost. A sreća? Rekoh, to je dosta individualna stvar. Netko će ovo moje pročitati, napisati otrovan komentar s lažnog profila, pokazivati to prijateljima i imati osjećaj da je proveo divan dan."

Nastavak na sljedećoj stranici...