Vila u mjestu Aziza Court u Great Fallsu u Virginiji je na prodaju. Ima osam kupaonica, šest spavaonica, 14 dnevnih prostora i sve skupa to obuhvaća 1580 metara četvornih. To je kuća koju se reklamira za iznajmljivanje kao mjesto na kojem se može predočiti kako princeza gubi svoju staklenu cipelu dok juri niz stepenice, mjesto koje će vas ispuniti ponosom dok primate državnike, sportske asove i slavne za sljedeći „kraljevski ples“.
Washington Post je o ovoj vili krenuo pisati u svjetlu niza sudskih sporova koje su pod optužbama za ropstvo i maltretiranje, protiv svojih bivših poslodavaca, redom diplomatskih predstavništava, pokrenuli siromašni radnici koje su ovi sa sobom dovukli u SAD iz njihovih siromašnih domovina. Kućerina u Great fallsu bila je dom pokojnom kralju Saudijske Arabije i njegovoj supruzi, kćeri pokojnog princa prijestolonasljednika.
Oni su godinama držali dadilje, kuhare i ostalu poslugu koju su sa sobom doveli iz dalekih zemalja. Simret Semere Tekle iz Eritreje tužila je na tamošnjem općinskom sudu svoje poslodavce da su je ropski izrabljivali, praktično trgovali njom, tjerali je da radi za manje od dva dolara po satu 15 sati dnevno. Princeza Nouf Bint Nayef Abdul-Aziz al-Saud i princ Mohammad Bin Abdullah al-Saud, preko svog odvjetnika Stuarta Nasha, odgovaraju da ništa od toga nije točno, da su je „plaćali tisuće dolara iznad minimalca“.
„Odlično je živjela u kući. Odnosili su se prema njoj odlično, s poštovanjem i dostojanstvom“, tvrdi Nash. U posljednjih 15 godina na lokalnim sudovima pokrenuto je 35 sudskih tužbi zbog trafikinga ljudi u domove službenika. Bivši radnici diplomate i druge optužuju da su im uzimali plaću, držali ih izolirane, praktično zatočene, a u nekoliko slučajeva da su ih seksualno i fizički zlostavljali. U šest slučajeva, mahom u New Yorku i u Washingtonu, presuda je bila oko milijun dolara odštete za te radnike.
25 slučajeva su ili odbačeni ili su postigli nagodbu, neki od njih i zbog diplomatskog imuniteta. Četiri se još vode, a jedan od njih je slučaj Eritrejke Tekle koju na sudu zastupa Human trafficking legal center. Američko ministarstvo vanjskih poslova još 1981. objavilo je da je „jako zabrinuto zbog dokaza da pojedini diplomati ozbiljno zlostavljaju ili izrabljuju radnike u domaćinstvima“.
Human Rights Watch objavio je 2001. to da su radnici izvana koje ovi sa sobom dovode u SAD, „jedni od svjetskih najobespravljenijih radnika, da ih drže neki od svjetski najmoćnijih poslodavaca, te da ih izrabljuju, zlostavljaju, ponižavaju, ismijavaju“. 2008. nadležna tijela u SAD-u objavila su da su između 2000. i 2008. identificirana 42 slučaja takvog maltretiranja radnika, a da je „stvaran broj vrlo vjerojatno veći“.
10 slučajeva što ih je Washington post uzeo razmatrati pokazuju obrazac. Mnogi od tih radnika potječu iz zemalja u razvoju i bili su očajni naći posao. Majka koja je trebala novac za svoje lijekove. Otac koji je trebao novac za dijalizu. Odjednom se ukaže šansa, da član obitelji živi u SAD-u i prima puno više nego što bi bilo moguće u domovini. Slijedio bi ugovor s uvjetima rada i na kraju viza.
Nekada je bila riječ o radnicima pri međunarodnim organizacijama, nekada o posluzi veleposlanstava, diplomata. Jedan od osnovnih problema je to što je njihova rada viza povezana za poslodavca. Radnik je tada u zamci, svaka pobuna znači da će ostati bez dokumenata.
„Kada imaju radnika koji živi u njihovom domu i čiji useljenički status je povezan s njim, oni u osnovi radnika drže za grlo“, kazala je Riya Ortiz, jedna od voditeljica u Damayan migrant workers association u New Yorku.
Radnici koji su ih tužili, mnogi od njih su dobili vize kakve se dodjeluju žrtvama trafikinga. Viza im traje tri godine, nakon čega se odlučuje o stalnom boravku. Država isto tako može i odbiti zahtjev, a ako pronađe da su lagali, onda ih može kazneno goniti po toj osnovi. Jedna od onih koji su dobili tu vizu je Fainess Lipendga iz Malavija. Ona je radila kod diplomata iz Malavija dvije godine u njegovom domu u Marylandu.
Rekla je da joj je oduzeo pasoš, da je ugovor koji je potpisala, a da je jedva išta razumjela, predviđao 980 dolara mjesečno za 35-satni radni tjedan. I da ga se diplomat nije pridržavao. U njenoj tužbi stoji da Lipenga ponekad nije uopće spavala zbog količine posla, a da ju je diplomat plaćao po pola dolara po satu. Nije dobivala čak niti sapun, spavala je na drvenom podu u podrumu, bivala je zaključana u kući, odakle je pobjegla u siječnju 2007. dok je diplomat spavao.
„Stalno sam se osjećala kao rob“, rekla je Lipenga kojoj je sud na kraju dodijelio odštetu od 1,1 milijuna dolara, doduše tek 2016., ali na kraju i dozvolu stalnog rada i boravka u SAD-u.
„Htjela sam umrijeti. Uopće više nisam htjela živjeti“, prepričavala je.
Tuženi se u pravilu brane da ništa od optužbi nije istina i da ih radnici tuže samo kako bi se okoristili iz te situacije. U slučaju Tekle, Saudijski uzvraćaju da su joj plaćali sve plaće, da su joj dali darova u vrijednosti od više od 10.000 dolara, novac, sve to u sedam mjeseci rada za njih.
Njihov dokaz su snimke nje na zimovanju s njima gdje se vidi da se ona smiješi, da u jednom trenutku ima u rukama iPhone, da jede u restoranu. Jedna od Teklinih odvjetnica Martina Vandenber na to uzvraća da je takvu obranu vidjela već toliko puta i da to rijetko kad i uspije.
„Činjenica da je netko viđen na odmoru s obitelji, ne znači da je taj i bio na odmoru s tom obitelji“, kazala je.
