Sita Chhaudry prvi put je postala robinja neposredno poslije svog 10. rođendana, prenosi Guardian njenu životnu priču. Tijekom sljedećeg desetljeća njeni su je roditelji prodavali stalno i iznova bogatim zemljoposjedničkim obiteljima za 50 dolara godišnje. Ona je ribala podove, kuhala i čuvala im djecu.
Chhaudry su pritom tukli, izgladnjivali i prisiljavali raditi 12 sati dnevno po obiteljima diljem zemlje. Mnoge takve obitelji putuju i preko povećih udaljenosti po Nepalu kako bi pronašli mlade sluge, onoliko jeftine za koliko su njihove siromapšne obitelji iz najnižih kasta prisiljene prodati ih.
Proces kupnje počinjao bi svake godine u isto vrijeme, tijekom festivala Maghi u siječnju. Potencijalni poslodavci cjenkali bi se s urođeničkim obiteljima iz etničke skupine Tharu kao što je bila ona od Chhaudry. Tada je i njoj, u dobi od samo 10 godina, rečeno da će joj posao biti skrbiti s o novorođenčetu bogate obitelji. "Bila sam traumatizirano dijete", kaže Chhaudry, sada 30-godišnjakinja.
"Ustajala bih u 4 ujutro i provodila cijeli dan radeći u strahu od obitelji, bilo od toga viču na mene ili da me tuku, od brige koje će mi ostatke dati da jedem tog dana ili gdje će mi vani dopustiti da spavam, jer mi nije bilo dopušteno ulaziti u njihovu kuću. A kad bih odlazila na spavanje, uvijek me je bilo strah što ću pogrešno napraviti sljedećeg dana ili što sam pogriješila proteklog dana." Danas njen život ne može biti drugačiji nego što jest.
Oslobođena od ropstva prije nekoliko godina odlukom Vrhovnog suda, ona je nedavno izabrana za parlamentarku u prvim lokalnim izborima u Nepalu nakon 20 godina. To je nevjerojatno postignuće s obzirom da je ova zemlja duboko zarobljena patrijarhalnim i polufeudalnim kastinskim sustavom. Chhaudry nikada nije pohađala školu niti je učila čitati i pisati, no sada planira iskoristiti svoj petogodišnji mandat kako bi dokazala vrijednost i svoje urođeničke zajednice Tharu i žena u nepalskom društvu.
"Probila sam se kroz štošta u životu iako sam bila neobrazovana. Ovo je velika prilika za mene, za žene, za manjine poput nas", kaže Chhaudry tijekom razgovora u utočištu izgrađenom od opeke Saathbidggha. Riječ je o zajednici sa 30 stanara od kojih su svi bivši robovi poput nje. "Ovdje moramo riješiti puno više problema od siromaštva i monsuna. Namjera mi je pronaći sve moguće probleme, od loše infrastrukture u školama do pomaganja starijima i raditi na tome da se to riješi."
Ova himalajska nacija od 29 milijuna definitivno se nalazi pred prekretnicom u dobu u kojem se žene probijaju prema većoj ravnopravnosti i zastupljenosti. Uz svoje supruge, sinove i očeve koji u velikom broju rade u inozemstvu – čak jedna trećina BDP-a Nepala potječe od njihovih novčanih pošiljki, što je najviše u svijetu – nepalske žene primorane su boriti se za sebe, za svoje zajednice, za ekonomsku i društvenu neovisnost.
U prvom krugu svibanjskih izbora u Nepalu 20.000 kandidata činile su žene, najčešće mlađe od 30 godina. Za Chhaundry, koja je svoje najranije godine života provela skrbeći o šestero braće i sestara prije nego što su je stali prodavati, činjenica da njene kćeri mogu ići u školu i da imaju redovito što za jesti, stvar je ponosa.
"Ne mogu kriviti svoje roditelje za to što se dogodilo, jer svi su to činili. Nije bilo obiteljskog planiranja niti kontracepcije i većina Tharu obitelji imala je što više djece jer su tako mogli zarađivati prodajući ih svake godine." Djevojčice Tharu generacijama njihove obitelji prodaju već od dobi od šest godina kako bi otplatile dugove obiteljima iz visokih, zemljoposjedničkih kasta. Dječaci moraju čuvati stoku ili obrađivati zemlju u ugovornom sluganskom radnom sustavu, a djevojčice rade kao što je radila Chhaundry.
Sve za iznose koji pokrivaju ne više od 20 posto godišnjih prihoda obitelji. Dogovor je s njima inače uvijek takav da ih poslodavci moraju hraniti, pružiti im smještaj i obrazovati ih, to često nije tako, nego je uobičajeno seksualno, psihičko i fizičko zlostavljanje. No, mnoge obitelji nemaju izbora. Falki ima 60 godina i morala je prodati svojih pet kćeri u takvomsustavu kako bi ostatak obitelji spasila od bijede. Zbog te odluke žali i danas.
"Moja najmlađa kći imala je 14 godina kad mi je obitelji za koju je radila javila da je ona bolesna i da dođem po nju", kaže Falki, susprežući suze. "Trebalo nam je puno dana dok smo doputovali tamo. Kad smo stigli, odveli su nas ravno do bolničke mrtvačnice. Policija mi je rekla da mi se kći objesila s krovne grede u kući i da neće istraživati. Obitelj je govorila da je nikada nisu dirali, da je samo bila depresivna. Ali, kako bih znala jesu li je možda silovali ili ubili?"
Iako su svi oblici takvog radnog odnosa zabranjeni 2000., 2013. izbili su prosvjedi diljem zemlje nakon što policija nije istražila sumnjivu smrt 12-godišnjakinje, polivene kerozinom i zapaljene u domu njenih poslodavaca. Stotine djevojčica vjeruje se da još uvijek žive u praktično ropskim uvjetima, mnoge od njih čak u domovima istaknutih političara i biznismena, navodi Nepal Yout Foundation.
U okviru vladinog programa, nekima od njih dodijeljen je građevinski materijal i nešto zemlje kako bi iznova izgradile svoje živote nakon oslobađanja od ropstva. Ali bez obrazovanja i bez iskustva stvarnog života, te s vrlo malim šansama da si nađu posao, mnoge od njih završile su još i gore nego što im je bilo ranije.
Naselje Saathbidggha, u kojem živi Chhaudry, primjere je neuspjeha programa. Izgrađeno je usred prašnjavog područja uz rijeku, tijekom monsuna tmao su česte poplave.
Ove godine Chhaundryin dom odnijela je bujica i ona je sa svoje dvije kćeri morala bježati u centar za evakuaciju. "Vladina odluka da bivšim robovima dodijele zemlju na kraju je prouzročila isto toliko problema koliko su ih htjeli riješiti", kaže Gopal Ghimre, voditelj projekta Practical Action Nepal kojim se pomaže Chhaundryinoj zajednici da nauči kako prepoznati predstojeću poplavu i načine bijega.
Chhaudry je svojevrsni vođa svoje zajednice i nadgleda sustav uzbunjivanja pred poplavom. Dane provodi brinući o djeci, organizirajući sastanke u zajednici i učeći kako da bude političarka. Sve to čini sama jer njen suprug, također bivši prisilni radnik, radi preko granice u Indiji kao kuhar u restoranu. "Nema nam druge nego da budemo jaki", kaže ona.
"Ovdje smo samo žene, jer su svi muškarci ili u Indiji ili u dalekim gradovima. Mi smo zato snažno povezana zajednica." Jedna druga bivša ropkinja Kamala kaže: "Zamislite premijera neke zemlje, eto to je ona za našu zajednicu." Chhaudry se smije. "Kad sam bila dijete, ponekad bih vidjela žene na televiziji i pomislila kad bih samo dobila priliku, bila bih jedna od njih. Sada se moj san ostvaruje."
