"Rekli su mi da autističnog sina strpam u ustanovu"

„Teško je nekome, tko ne zna kako on razmišlja, shvatiti kakav je to podvig. Za njega ne postoji jučer, niti sutra. Za njega postoji samo sada. Ako  bi mu se sakrio iza ugla, nastala bi panika, jer tate nema. Kad bi ga frizer prekrio pregačom, nastala bi vriska, jer nema tijela. I kako sad djetetu objasniti da ujutro ja odlazim od kuće, a on me mora naći? Ipak, sutradan sam teška srca otišao u kafić. Odjednom čujem ga kako kroz uličicu vuče svoje kroksice. Došao je do stola sav znojan, objema šakama gužvajući majicu na prsima od stresa. Sjeo je za stol s dubokim uzdahom olakšanja. Idući dan više nije ni gledao kud ide, nego je buljeći u tablet došao do stola i sjeo kraj mene.“

Tata na trampolinu

Na moru je Radames već odavno savladao i skakanje na trampolinu što je nekoć bilo nezamislivo. Jednog ljeta, nakon bezbroj pokušaja, Dalibor ga je ponovno doveo. U igraonici su dva trampolina i pravila su takva da kad je samo dvoje djece, svatko skače na svom. Taj put na prvom je već skakala jedna djevojčica. On je skočio na drugi, ali nije prestao gledati djevojčicu. 

„Gestom sam mu dao do znanja da mora poštovati kućni red i ostati na svom trampolinu. Zastao je i pozvao me da dođem skakati s njim. Dojurio sam sav sretan do njega, izuo tenisice i skočio na trampolin. Istog trena on je iskočio i odjurio skakati s djevojčicom.“

Radames obožava kameru. Ona mu je sredstvo pomoću koje povezuje riječi i slike. Otkad je shvatio da riječi mogu zamijeniti sliku, od nje se ne odvaja. 

„Shvatio sam to gledajući na Youtubeu Temple Grandin. Žena ima 70-ak godina, nekoliko doktorata i boluje od autizma. Drži predavanja i na jednom od njih je objasnila:“Meni ništa ne znače riječi. Meni znače slike. Kad kažete 'žlica' meni se kao u Google-tražilici odvrti u glavi bezbroj slika raznih žlica i kad trebam jesti juhu, pronađem sliku odgovarajuće žlice. Tad znam da to nije žlica za pijesak.“ Tad mi je sinulo da bi to moglo pomoći Radamesu. I tako smo naučili gradivo iz mnogih predmeta, a snimke ostavili na Youtubeu da možda još nekome pomognu.“

Express.hr

Nedavno mi je priredio još jedno veliko iznenađenje. Učili smo osjećaje – što voli, što ne voli. Odjednom mi je rekao: „Volim Beograd.“ Ostao sam u čudu. Znam da mu je uvijek i sam spomen Beograda izazivao jezu jer je to za njega strašan dril. Pitao sam ga zašto, na što mi je odgovorio:„Jer tamo učim razgovarati.“ Od tada je počeo planirati odlaske i unaprijed se priprema za put.“

Koja je opcija B?

Od prije godinu i pol pohađa i satove stepa.

„On je dijete koje je jako voljelo lupati dok hoda. Lupa i stupa, pa sam se sjetio da bih ga mogao upisati na step. Kad već lupa, nek' lupa kako bog zapovijeda. I tako je krenulo. Još nije Fred Astaire, ali ide mu stvarno odlično!“

Na pitanje shvaća li da je ipak, uz Radamesovu pomoć, ostvario vlastite dječačke snove i postao tata –heroj, Talajić kaže:

„Bez lažne skromnosti, ne osjećam se herojem. Heroj je moj sin, ovo je njegova utrka i on pokazuje želju da u njoj sudjeluje. Da nisam tako postupio, uvijek se pitam koja bi bila opcija B? I znam odgovor jer sam ga često dobivao:“vi morate misliti na sebe“. Drugim riječima, govorili su mi da počnem razmišljati u koje 'skladište' ću odložiti vlastito dijete. Ježim se od pomisli da bi danas on možda bio u nekoj ustanovi na sedativima. Pa čak je i to legitimno, jer nisu sva djeca ista, nisu svi roditelji isti, ne mogu svi emotivno izdržati taj dril, a odgoj takve djece je svakodnevni, neumoljivi cjelodnevni dril. Jer to je jedini način da postignemo cilj, a to je da Radames jednog dana postane samostalna osoba.“

Zato smatra da ova njegova knjiga nije priručnik. Možda i bolje da nije, jer bi bila tek za uski čitateljski krug. Ovako, 'Most ponad burne rijeke' je jedno predivno, emotivno svjedočanstvo o odnosu između oca i sina. Odnosu koji je učvrstila bolest i izdignula ga na višu razinu, dala mu jednu sasvim novu dimenziju kakva ne bi vjerojatno postojala da je Radames kojim slučajem bio poput većine djece. 

A upravo na tome Radames iz dana u dan marljivo radi. I poput pravog malog Supermena, uklanja sa svog zida ciglu po ciglu, rušeći ujedno predrasude okoline koja još uvijek u Hrvatskoj ništa ne zna o njegovoj bolesti. Baš zato je ova nježna i poetična knjiga svima nama toliko potrebna i dobrodošla.