„Rekli su nam su nam da pričekamo do šeste godine, pa ćemo onda vidjeti hoće li i koliko uopće biti funkcionalan. UOPĆE? Jel' vi razumijete što ste mi upravo rekli? Odgovorili su mi – 'Ha, to vam je tako. Nećemo se baviti onim što mu ne ide, nego ćemo raditi na onom što mu ide.' A to što mu je išlo je bilo ništa. Imao je oduvijek izvrsnu dugotrajnu memoriju, ali što s tim? On nije imao nikakva praktična znanja. Nije znao ni sjediti za stolom jer nije razumio što uopće tražimo od njega“, prisjeća se Talajić koji je nastavio neumornu potragu za pravom metodom.
Dalibor Talajić odrastao je u obitelji u kojoj je majka bila poznata hrvatska operna diva Ljiljana Molnar Talajić. Otkad zna za sebe u njegovom se domu slušala glazba. Diplomirao je klarinet na Glazbenoj akademiji, predavao jedno vrijeme u školi, i obožavao crtanje. Jednog dana shvatio je da je crtanje njegov životni poziv. Počeo je 2005. surađivati s raznim izdavačima u Americi, a od 2009. redovito radi za najvećeg američkog izdavača stripova Marvel.
„Moj posao jesu slike, ali meni je riječ, govor, razgovor silno važan. Važno mi je kako se netko izražava, kako se ja izražavam. A moj sin je bio potpuno neverbalan. Tim više sam tražio način kako da s njim uspostavim komunikaciju. A onda sam se sjetio glazbe. Moja mama silno se radovala Radamesovu rođenju. Planirala je kako će mu pjevati iste uspavanke koje je pjevala meni, kojim će ga pjesmicama učiti. Nažalost, nije to dočekala, shrvala ju je bolest i otišla je zauvijek kad je Radames navršio dvije godine.“
Jednog dana Talajić se sjetio da bi Radamesu možda pomogla glazba. Počeo je s Orašarom, pa jazz, pa opet ozbiljna glazba. Jazz ga je umirivao, a na ozbiljnu glazbu je obavezno plesao.
Glazba kao lijek
„I to kako! Osjetio bi svaku promjenu, svaki takt, svaki instrument. Nije to bilo dječje skakutanje. Na forte bi se zajurio po sobi, zatim zavrtio oko svoje osi kad bi gudači preuzeli dionicu duhačima, a prstićima bi u zraku titrao kad bi neka flauta izvela koloraturu. Pokazao sam to jednom teti Ani iz vrtića, a ona se odmah sjetila tete Valerije – logopedice koja radi muzikoterapiju. Mislio sam - glazba je najapstraktnija umjetnost. Uz nju će barem naučiti nove riječi. Uz sporo se veže tužno, uz brzo se veže veselo – to su već četiri riječi koje bi mogao usvojiti.“
Kako je vrijeme odmicalo, Dalibor je sve više i sve upornije tragao kako da Radamesa iz dana u dan pouči novim vještinama. Vrlo rano na tom putu mu se raspao brak. Unatoč svemu, malo po malo, on i njegov mali heroj počeli su napredovati. Osim toga, počeli su otkrivati nove ljude koji su im otvarali vrata za dalje.
„Sustav u Hrvatskoj ne postoji. Od sustava, shvatio sam vrlo brzo, ne mogu ništa očekivati, osim puštanja plavih balona jednom godišnje, na Dan borbe protiv autizma. Ali sam zato prihvatio činjenicu da koliko god ja gurao i trudio se, sav Radamesov uspjeh ipak na kraju ovisi samo o mojem sinu i njegovoj volji. Kad sam to shvatio, prestao sam se bojati i postao sam radoznao, počeo sam istraživati i tad je naša borba protiv autizma postala žestoka i odvijala se, a odvija se i danas, na svim mogućim frontovima.“
Nažalost, sustav se opet nije pokazao nimalo osjećajan. Ono što trenutačno nudi je sat vremena s logopedom tjedno.
„Sat vremena! A toj djeci, da bi se vidio bilo kakav napredak, treba barem pet sati dnevno. Privatni satovi koštaju 200-300 kuna, pa se pitam tko si to može priuštiti? Osim toga, njegov organizam ne podnosi ni mlijeko, ni šećere, ni kvasac. Mora imati posebnu prehranu jer primjerice – ne može iz mlijeka preraditi kazein, pa se on u njegovom tijelu pretvara u kazeo-morfein, što sve govori za sebe. Ne smije ni ribu jer u ribama ima teških metala, a to šteti njegovom mozgu. Dakle ova bolest zahtijeva holistički pristup.
Uglavnom – sam sam istraživao. I na kraju sam od supruge saznao za ABA metodu - Applied Behavior Analysis. Američka metoda pristupa djeci iz sasvim drugog aspekta. Sastave listu svega onog što dijete ne zna i ne može, pa rade samo na tome. Ono što zna i može, to ih ne zanima. Jedino što u Hrvatskoj još uvijek ne postoji za to stručnjak. Pa sam ga pronašao u Beogradu. Logopedica, neuropsihijatrica, dr. Daniela Helc – da mogu podignuo bih joj spomenik.“
Prvi put je bilo strašno. Radames je tjedan dana,svaki dan po osam sati morao učiti i raditi. I to naporno. Unatoč otporima, dr. Helc nije odustajala. A onda je Dalibor još od nje dobio i listu zadataka koje je Radames morao savladati do idućeg susreta za nekoliko mjeseci.
"Danju bi plakao on, noću ja"
„Bile su to strašne borbe. Nisam smio odustati, morao sam ga naučiti da sjedi za stolom, naučiti ga kako da uskladi kretnje rukama - da uzme vilicu, nabode meso, drži nož i s njime ga odreže – to su bile četiri istovremene radnje koje on nikad prije nije uspio napraviti. Danju je plakao on, noću bih legnuo pored njega, i plakao ja“, govori Dalibor Talajić. I tako iz sata u sat, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec. Godinama.
A onda je Radames navršio sedam godina. Upisao ga je u jednu zagrebačku školu i dobio je asistenta.
„Znao sam da će to biti novi šok. Stotine novih boja, zvukova, mirisa, mnoštvo djece... I bilo je problema. Vrištao je, plakao, grizao klupu. Ali bih ja dolazio u školu da ga smirim. Nekad i tri-četiri puta na dan. Ali nisam dopustio da izostane ni jedan, jedini sat. U trećem razredu dolazio bih možda jednom mjesečno. Tada smo već njegov nemir rješavali preko telefona. U četvrtom više nisu trebali ni telefonski pozivi.“
Pretprošlo ljeto na moru Talajić je prvi put svog sina naučio da ujutro tata ide na kavu i da ga on, kad se probudi, mora naći u istom kafiću u kojem uvijek sjede.
NASTAVAK NA SLJEDEĆOJ STRANICI...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
moraš čitati pažljivije tekst, pa ćeš naći sam odgovor.