Samo 11 slučajeva urođene aglosije, toliko je danas dokumentiranih slučajeva u cijelom svijetu. Kelly Rogers za Guardian piše da se ona po tome nalazi u ekskluzivnom klubu onih koji su rođeni bez jezika. Unatoč tome, piše ona, ona može i govoriti i gutati i osjećati okuse poput svih drugih. To je zato što ona ipak ima nekakvu bazu jezika i mišiće na dnu svojih usta koje može pomicati. Druge dijelove jezika ipak nema. Nisu svi ljudi s ovim stanjem takve sreće da mogu govoriti.
U njenom slučaju, baza jezika ne može dosegnuti nepce, što ona nadoknađuje pokretanjem unutarnje strane svojih obraza, usnama, zubima i nepcima. Nitko je, navodi dalje, nije posjeo kako bi je naučio kako da izgovara glasove „B“ ili „D“; mislila je da svi na svijetu govore na isti način kao i ona. Riječ je o jednoj od onih situacija u životu kad ti ne nedostaje ono što nikada nisi niti imao. Ona je rođena 1969. godine, u doba kad još nije bilo ultrazvučnih pregleda.
Bila je to normalna trudnoća, ništa nije sugeriralo da će dijete koje će se roditi, po ičemu biti posebno. Ali, kad se rodila, majci je vrlo brzo postalo jasno nakon prvog pogleda u usta svoje bebe, da je nešto pošlo po krivu. Liječnik je pri pregledu vidio da postoji baza jezika i rekao je njenoj majci: „Ona samo ima mali jezik. Bit će ona u redu.“ Imala je sreću zato što nije imala nikakvih problema s protokom zraka i bila je u stanju gutati.
Ispočetka je bilo donekle problematično, ali su to riješili korištenjem prilagođene bočice za hranjenje. Kasnije su liječnici njenim roditeljima rekli da njihova curica neće biti u stanju govoriti ili da će joj govor biti vrlo ograničen. Kelly Rogers ne sumnja koliko je to njenim roditeljima bilo teško odslušati.
„No, oni su tada bili stari samo 22 godine i nisam sigurna niti koliko su to ozbiljno uzeli u obzir. Bila sam im prvo i jedino dijete i najbolje što su ikada učinili bilo je da se sa mnom ponašaju kao da baš ništa nije pošlo po krivu“, napisala je. Majka joj je poslije pričala da bi joj se događalo da bi se vratila od liječnika i da bi plakala jer je brinula da njena kći neće imati normalan život i biti sretna. Ali, kako je odrastala, curica je znala da ima roditelje i obitelj koji je vole koliko je to uopće moguće.
Vremenom je postala svjesna o čemu je riječ. Rođaci bi isplazili svoje jezike, a ona bi pomislila: „Zašto i ja ne mogu to napraviti?“ A nije mogla raditi niti balone o žvakaće gume. Odrasli bi je pitali kako se zove, a ona im ga je morala ponoviti nekoliko puta, čudeći se zašto je ne razumiju. Ime joj je, naime, Kelly, a njoj je ono „tvrdo K“ bilo najteži glas za proizvesti.
Imala je i malu vilicu. To je povezano jer nije postojao jezik koji bi ispunio prostor predviđen za taj organ. To je zapravo bilo ono što su ljudi primjećivali puno češće od toga da ona ne posjeduje jezik. Kad je krenulo u predškolu, tamo su je zafrkavali. Jedna djevojčica običavala je prilaziti joj svaki dan i govoriti joj da ima iskrivljena usta. Čudila se tome što bi to tebalo značiti? Sjeća se da bi se u takvim situacijama čudila zato što ovoj nije bilo jasno koliko je ona, Kelly, fenomenalna.
A jednog dana naprosto joj je odgovorila: „Znam! Idemo li se igrati?“ Postale su prijateljice i primjedba se više nikada nije ponovila. Kada je imala 10 godina odveli su je plastičnom kirurgu koji je sugerirao da joj izradi jezik. A ona je pomislila: „Zašto biste mi to radili?“ Ono što ju je puno više zanimalo bilo je da napokon ima ispunjene obraze i vilicu. Konačno, kada je imala 18 godina, kirurg je rekao da se ne bi rado upuštao u bilo kakve kirurške zahvate u njenom slučaju kako joj to ne bi uropastilo sposobnost govora.
Kelly je tada pomislila da ju nije briga i da naprosto samo želi biti lijepa. No, kirurg je bio onaj koji je bio u pravu. Njene stanice okusa savršeno su normalne. Objasnili su joj da se one nalaze na bazi jezika i po unutrašnjosti obraza, tako da je savršeno sposobna za osjećanje svih okusa. Povremeno se pitala je li to možda dijelom nadoknadila njuhom ili osjećajem teksture hrane. U stanju je jesti sve, čak i sladoled, pri čemu se služi usnama.
I jedino s čime ima problema jest jedenje jabuke, no to je posljedica specifičnog položaja vilice. Kako je ljubiti se bez jezika? „Zapravo, ja se volim ljubiti i rekli su mi da se ljubim dobro. Sigurna sam da je to kod mene drugačije, ali nisam imala primjedbi“, napisala je. Nikada nije osjetila ljutnju što se rodila ovakva.
Povremeno se znala pitati kako bi izgledala ili zvučala da se rodila s jezikom. No, vremenom se naučila nositi s time, koliko god to nije bilo uvijek jednostavno. Zato voli smatrati da ovakva kakva jest može pružiti nadu svima drugima koji se nađu u takvoj situaciji; bilo da je riječ o roditeljima ili o djeci rođenoj poput nje.
