"Počela sam s držanjem terapija govora od samih početaka i to mi je pomagalo da se na nešto usredotočim. Držalo me je vrlo zaposlenom i kroz posao sam se susretala s vrlo dragim obiteljima", kaže ona. Ograničila si je vrijeme koje je provodila razmišljajući o prošlosti i gledajući zajedničke fotografije. Stephenov otac je nastavio raditi na pregovorima o oslobađanju sina. "Vlada je bila uključena, ali bilo je i tajnih i opasnih trenutaka", kaže Malcolm.
Shvatio je da mu treba neovisni pregovarač, ali je tijekom traženja napravio i nekoliko pogrešnih poteza. "Platili smo nekim ljudima koji su tvrdili da su utjecajni i da imaju dobre veze s otmičarima, ali nisu imali. Jedan je čak tvrdio da ima nekoga u Crvenom križu tko je razgovarao s našim sinom, ali da su trebali više novca. Rekao sam da ću platiti ako mi mogu reći ime psa mog sina. Na tome su zapeli."
Malcom je potom naišao na dobrotvornu organizaciju Gift of the Givers koja je uspješno pregovarala s al Kaidom u Jemenu oko oslobađanja Južnoafrikanke Yolande Korkie. Javio se utemeljitelju organizacije dr. Imtiazu Soolimanu i ovaj se složio da mu pomogne. Prvi mu je pokušaj bio da uspostavio kontakt preko ureda organizacije u Mauritaniji. No, to je propalo. Al Kaida je potom u lipnju 2015. poslala novi video kojim je dokazivala da mu je sin živ.
"Video mi je pokazao da su otmičari bili voljni razgovarati", kaže Sooliman. Radiom je pozvao Malijce u Južnoafričkoj Republici da mu se jave ako su voljni sudjelovati kao pregovarači na terenu. Mjesec poslije javio se Mohamed Ehie Decko i poslali su ga u Mali. "Rekao sam mu da posvuda u Maliju objavi da je došao i zašto je došao", kaže Sooliman. Za tjedan dana Dickou se javila osoba.
"To je proces za koji je potrebno vremena. Poruke se prenose od osobe do osobe po lancu, ne preko telefona ili e-maila", kaže Sooliman. U studenom 2015. objavljen je novi video u kojem Stephen zahvaljuje dobrotvornoj organizaciji na tome što radi na njegovom oslobađanju. "Mojoj supruzi i mojoj obitelji, dobro sam i nadam se da ste svi doma dobro. Koliko mi je poznato, uskoro bih vas mogao vidjeti. Mislim da južnoafrička organizacija radi na oslobađanju", rekao je u videu.
Stephen je bio daleko od dobroga. Izgubio je 15 kilograma i kaže da su mu mišići atrofirali tako da je izgledao kao 80-godišnjak. "Imao sam problema sa zglobovima i oslabile su mi noge. Jednog dana mi je iskliznulo koljeno i morao sam ga pogurati nazad", kaže. Nakon što je primio video Sooliman je krenuo u ofenzivu zadobivanja povjerenja ljudi koji su živjeli u blizini al Kaidinih logora.
Organizacija je počela kupovati od njih stoku, dostavljati im hranu, graditi im bunare. Uskoro su vođe te zajednice pristali razgovarati s al Kaidom o oslobađanju talaca. A onda su pregovori opet zapeli. "Stariji pripadnici al Kaide bili su spremni, ali su mladi pripadnici rekli da to ne bi trebalo činiti jer bi značilo presedan", kaže Sooliman. Malcom je nastavio boriti se za Stephenovo oslobađanje. Istodobno je morao brinuti za svoju suprugu koja je bila teško bolesna na pluća. Bila je stalno na kisiku.
Pismom se obratio predsjedniku Južnoafričke Republike Jacobu Zumi, objašnjavajući svoj slučaj i stanje sa zdravljem supruge. Tražio je pomoć i danas je uvjeren da je ovaj pismo pročitao i nešto poduzeo. U prosincu 2016. Stephen je u pustinji primio pismo južnoafričke vlade. "Mudžahedini su bili vrlo uzbuđeni tim pismom i htjeli su znati što u njemu stoji", kaže Stephen. Pismo je obavještavalo Stephena da mu je majka jako bolesna, te da vlada moli al Kaidu da ga oslobodi iz sućuti.
Otmičari su se činili razočarani vijestima. A onda u lipnju 2017. rekli su Stephenu, nakon dana posta, da Johan više nije u logoru, da je oslobođen. "Bio sam sretan što se pokazalo da su pregovori mogući i da se ljude može osloboditi", kaže Stephen. Godinu poslije on i Johan su čuli glasinu da su Sjaakea oslobodili francuski vojnici. To je značilo da je Stephen tada bio posljednji zatočeni. I u srpnju su napokon rekli i njemu da će biti oslobođen.
"Nisam mogao vjerovati. Pitao sam ih kakve su šanse za to, a oni su rekli 60 posto. Pomislio sam: 'Čuo sam i za 90 posto, pa je ipak propalo'", kaže Stephen. Međutim, nekoliko dana poslije poveli su ga na dvoipoldnevno putovanje automobilom preko Sahare. Automobil se na kraju zaustavio na asfaltiranoj cesti neposredno pred Gaoom. "Moj vozač mi se okrenuo i rekao: 'Slobodan si, možeš ići'", kazao je poslije Stephen na tiskovnoj konferenciji. Mislio je da se vozač šali.
"Rekao mi je: 'Ako i ne vjeruješ da možeš ići, ali možeš.' Tada sam pomislio da me možda ipak ne zafrkava." Došao je drugi automobil, Stephen je prešao iz jednog u drugi i to je bio trenutak kad je shvatio da je doista slobodan. "Bio je to poseban trenutak. Nije to bilo jednostavno prihvatiti, jer je bilo toliko uspona i padova u prethodnih pet i pol godina."
Napokon slobodan
Stephen se vratio u Johannesburg 29. srpnja 2017., nakon liječničkog pregleda i ispitivanja. Nisu mu dali da tijekom puta razgovara s obitelji i pitao se što će doma zateći. Kad je bio 10 minuta od kuće, rekli su mu da mu je majka umrla samo dva mjeseca ranije, što je bilo iskustvo koje je opisao kao "nadrealno". "Nije mi to imalo nikakvog smisla. Sjećam se da sam mislio: 'Što bih sada trebao osjećati? Bih li trebao biti u suzama?'"
Iako je bio već nekoliko dana slobodan, otac i supruga su bili jedini koji su znali da se vraća kući sve do jednog sata prije nego što je stigao. "Oca sam prvi put vidio iz automobila. Oči su mi se ispunile suzama i stao sam plakati. Bilo je čudesno, nisam mogao vjerovati", kaže Stephen. "Zagrlio sam ga, učinio mi se čvrst poput stijene", kaže Malcolm. Stephen je potom otišao do kuće u kojoj je Catherine pakirala njegove stvari kako bi mu ih odnijela na aerodrom.
"Dotrčala mi je niti ne shvaćajući da sam već bio tu, govoreći milijun kilometara na sat o tome kako ima torbu s mojim stvarima. Izgledala je tako prekrasno i to me je iznenadilo. Bilo je tako dobro vidjeti je. Odjednom je prekrila lice rukama i počela je ridati", kaže Stephen. "Izgledao je drugačije, ali je imao isti široki osmijeh", kaže Catherine. "Kosa mu je bila duga i kovrčava, što nisam tako zamišljala i nosio je pustinjsku odjeću, što me je malo zateklo."
Catherine je nazvala Soolimana da mu javi da je Stephen kod kuće. "Bio sam u ekstazi, jer sam osobno vidio koliko je obitelj propatila kroz nekoliko godina", kaže on. Stephen nije siguran zašto je oslobođen, ali zna da je New York Times pisao da je južnoafrička vlada platila 4,2 milijuna dolara. Južnoafrički službenici to oštro negiraju. Što god da se dogodilo Stephen kaže da je nevjerojatno zahvalan svima koji su radili na njegovom oslobađanju.
Kaže da je sada izazov kako će se vratiti svom prethodnom životu. "Gledam svog tatu, suprugu, sestru i čini se kao da smo se vidjeli jučer, ali postoji ta crna rupa od šest godina", kaže on. "Osjećam se nesiguran i teško mi je shvatiti koje mi je sada mjesto." Susreo se s praktičnim problemima, od odblokiranja svojih starih bankovnih računa do liječenja svojih leđa i suncem oštećenih očiju. Ali, psihološki problemi su ono što ga je najviše iznenadilo.
Početna euforija što je slobodan povukla se pred vrtlogom misli i emocija za koje se nada da će se vremenom smiriti. Stephen vjeruje da je sada u fazi oporavka i radije kaže da mu je sve sivo, nego da govori o usponima i padovima raspoloženja. Nosi se s poplavom informacija nakon godina u pustinji i problem mu je povezati se s drugim ljudima. "Mojim prijateljima je čavrljanje: 'Nije li super ova kava?' Za mene bi to bilo: 'Ono je bila prokleto žestoka pješčana oluja sinoć'", kaže on.
A i engleski jezik mu je zahrđao, nije mu lako prisjetiti se nekih riječi. Supruga mu, međutim, kaže da je on ista osoba. "Još me uvijek nasmijava, što volim", kaže ona. Stephen kaže da puno više cijeni svakodnevne stvari, poput toga što može ući u kuću kad je grmljavina ili se skriti u hladovinu stabala kad je vruće. Odlučan je nadoknaditi si vrijeme koje propustio i već je susreo se s nećacima koji su mu se rodili dok je bio u Maliju. "Dok spavaju, tako su mirni i savršeni. To je ljepota kakvu odavno nisam vidio."
