Rešad Trbonja gotovo preko noći zamijenio je svoj do tada moderan grad, koji je samo nekoliko godina ranije bio domaćin OI, sa noćnom morom u kojoj je živio godinama. 5. travnja 1992. godine njegovo Sarajevo postao je grad u potpunosti odsječen od ostatka svijeta. On i ostalih 400.000 ljudi nisu tada znali da je to zapravo bio samo početak opsade grada koja je trajala gotovo četiri godine. Svakodnevni život Sarajlija bio je prepun pucnjave, gladi i borbe za preživljavanjem. U potrazi za hranom ne rijetko su se dovodili u situacije opasne po život.
"Hrane je nestalo gotovo odmah. Ono malo što je bilo u trgovinama odmah je nestalo, a mnoge trgovine su bile opljačkane. Kada trebate nahraniti čitavu obitelj police i hladnjaka često nisu dovoljni, pa je tako ubrzo nestalo svega", prisjeća se Trbonja koji je tada imao 19 godina, a danas o svojim iskustvima i ratu u Bosni predaje učenicima u školama.
Do siječnja 1996. godine, i oslobađanja grada, umrlo je ili je ubijeno 11.500 ljudi. Mnogi od njih poginuli su zbog šrapnela, eksplozija ili metaka, no mnogi su umrli i zbog hladnoće, jer nije bilo ni plina ni struje, i gladi. Unatoč životu u konstantnom strahu, Trbonja se prisjeća kako su se Sarajlije borile, piše BBC.
"Ljudi koji su živjeli u predgrađu i imali vrtove uzgajali su povrće kojeg su dijelili. Dijelili su i sjemenje susjedima kako bi oni sami mogli uzgajati povrće na svojim balkonima. Okus tih domaćih rajčica s balkona, bio je predivan", prisjeća se .
Dok je međunarodna zajednica vijećala o tome kakav će pristup primijeniti, kanadske snage kao dio UN-a uspjele su otvoriti zračnu luku, što je pomoglo u dopremanju hrane tijekom opsade. 160.000 tona hrane, lijekova i ostale robe tako je došlo do stanovnika.
"Bez humanitarne pomoći, Sarajevo ne bi postojalo. 90 posto ljudi živjelo je na toj humanitarnoj pomoći koju je dijelio UN. Bogatiji su mijenjali svoj nakit, slike i bilo kakve druge vrijedne stvari za dodatnu hranu na crnom tržištu", naglašava.
Oni koji nisu imali ništa za zamjenu, morali su biti kreativni. Trbonja je poput većine mladih otišao u vojsku, a kada bi se vratio kući, darivao bi krv, i kao nagradu dobio konzervu govedine.
"Morali smo se snaći. Tražili smo po knjigama jestive biljke kako bi mogli napraviti salatu od cvijeća. Nekih dana pojeli bi samo krišku kruha i malo čaja, a bilo je i dana kada ne bi pojeli ništa. Bilo je to golo preživljavanje", objašnjava.
Priča poput njegovih iz konfliktnih područja diljem svijeta ima i danas. Zahvaljujući sukobima, političkim uhićenjima i suši, svijet je trenutačno usred najgore gladi od 2. svjetskog rata. Po podacima američke organizacije koja predviđa humanitarne krize Famine Early Warning System 85 milijuna ljudi trebat će hitnu pomoć u hrani ove godine diljem 46 zemalja. Po procjeni UN-ovog programa za hranu, glad prijeti 124 milijuna ljudi.
Broj ljudi koji su u rizičnom stanju povećao se za 80 posto od 2015. godine, a najgore su pogođeni Južni Sudan, Jemen, Nigerija i Afganistan. Fotografije izgladnjele djece s velikim trbusima tijekom 80-ih urezane su nam i danas u sjećanje, no ono što se događa sada, prolazi gotovo neprimijećeno.
Dio tog razloga leži u činjenici kako se svijet pokušava uvjeriti da se tako nešto više ne događa. Broj onih koji umiru od gladi ipak se smanjio, sa onog broja od milijuna koliko ih je umiralo svake godine tijekom 100 godina do 80-ih.
"Stopa smrtnosti smanjila se za pet ili deset posto, a više nemamo čitava društva koja gladuju. Rast globalnih tržišta, bolje infrastrukture i humanitarnih sistema gotovo je iskorijenio glad. Tako je zapravo bilo sve do posljednjih nekoliko godina", kaže Alex de Waal iz World Peace Foundation.
Glad se tako ponovno vratila i postala velika prijetnja. Ratovi i loše politike su njezin uzrok.
"Jako je teško izgladnjeti ljude jer su izuzetno otporni. Potrebna vam je stvarno loša vlada koja sustavno uskraćuje ljudima ono što im treba i uništava okoliš. To je uzrok gladi koju vidimo u Siriji, Južnom Sudanu i Jemenu", naglašava.
Ironija je to ovog modernog društva, u kojem hrana može putovati na svaki kraj svijeta, i s jednog kraja na drugi stići za samo nekoliko dana. Na policama u trgovinama možemo pronaći proizvode iz čitavog svijeta, pa čak i zemalja koje su u susjedstvu onima koje gladuju.
Čak i u razvijenim zemljama mogućnost manjka hrane nije toliko nevjerojatna koliko nam se čini. Međunarodni lanci opskrbe u nesigurnoj su ravnoteži. A nije potrebna katastrofa poput rata ili suše da ih poremeti. U Venezueli, zemlji bogatoj naftnim rezervama, politička kriza i inflacija dovele su do manjka hrane i lijekova i tako prisilili ljude da žive od pokvarenog mesa ili da jednostavno napuste zemlju, poput nekoliko milijuna onih koji su otišli.
Bolesti, problematično vrijeme i porast cijena hrane doveo je do nedostatka popularnih usjeva posljednjih godina. Povećanje cijena riže dovelo je do paničnog kupovanja u azijskim zemljama 2008. godine, pa je tako došlo do nedostatka ove osnovne hrane. Zbog loših vremenskih uvjeta cijene povrća u Europi 2017. godine porasle su.
Brexit je u Veliku Britaniju uvukao i strah od nestašice hrane koja se počela gomilati u školama, ustanovama za njegu, bolnicama.Treba naglasiti kako manjak ili nedostatak hrane ne dovode do gladi, gladovanja cijelog naroda, već je problem u dolasku do hrane. U trenutku kada gladovanje polako postane masovno iskustvo, započinje glad.
Organizacije procjenjuju kako je 821 milijuna ljudi na svijetu neuhranjeno, a u SAD-u, zemlji koja je jedna od najvećih izvoznika hrane na svijetu, gotovo 12 posto kućanstava se može nazvati nesigurnima po pitanju hrane, a 6,5 milijuna djece nemaju dovoljno hrane.
Izgladnjivanje i glad ubijaju čovjeka, polako i mučno.
"Kratkoročno dolazi do gubitka na težini i trošenja masnih naslaga i mišića", kaže Bradley Elliott sa Sveučilišta Westminster. Ljudsko tijelo može podnijeti iznenađujuće razine gubitka tjelesne težine, pa tako dok tijelo gubi 20 posto mase, konzumira 50 posto energije manje. Smanjuje se tjelesna temperatura, ljudi postaju letargični i usporeniji jer se tijelo trudi sačuvati to malo energije koju ima. Ubrzo počinju propadati organi, svi osim mozga, koji se može borit protiv gladi.
"Nastaju problemi sa jetrom i bubrezima. Javlja se i problem sa tlakom zbog čega ljudi mogu lako pasti u nesvijest", objašnjava.
Zbog nedostatka minerala i vitamina pojavljuju se bolesti poput skorbuta, a djeca su osjetljivija od odraslih. Koliko dugo osoba može preživjeti bez hrane ovisi o njezinoj tjelesnoj težini, masi, mastima, i zdravstvenim problemima koji ju more. Žene su čini se otpornije od muškaraca. Većina ljudi preminut će nakon 45 do 61 dana bez hrane.
Oni koji prežive imat će dugotrajne posljedice.
Dugotrajno gladovanje dovodi do poremećaja u rastu, što se može vidjeti i na primjeru beba do tri godine na početku velike gladi u Kini između 1959. i 1961. godine. Oni su bili prosječno za 2,1 centimetar niži od onih koji nisu rasli za vrijeme te gladi. Imali su i mršavije ruke, te bili lakši za 4,4 posto i prosječno imali manja obrazovna postignuća. Porastao je i broj pobačaja.
Djeca koja su preživjela glad u Etiopiji sredinom 80-ih imala su veću vjerojatnost težih oboljenja u odrasloj dobi, a ostala istraživanja pokazala su niz zdravstvenih problema poput tlaka, dijabetesa, srčanih bolesti koje su postale uobičajene među djecom koja su prolazili kroz veća razdoblja gladovanja.
Utjecaj gladovanja seže i na niz drugih stvari, pa se tako bilježi pad rada za 25 posto, što ostavlja traga na ekonomiji. Djeca koja su gladovala u Etiopiji zarađuju tri do osam posto manje tijekom života od ostalih.
A takav život u gladi posebnog traga ostavlja i na živcima.
"Zabilježen je veliki porast odlazaka u sanatorije tijekom i nakon razdoblja irske gladi sredinom 19. stoljeća. Među njima sigurno je bilo ljudi koji su bili u potrazi za nekim pristojnim obrokom, no bilo je i onih koji su imali problema. Ljudi su jako brzo postali očajni, fatalisti. Glad je bila najgora na zapadnoj obali gdje su imali pristup moru i ribi. Čini se to besmisleno sve dok ne shvatite kako su prodali sve što su imali, uključujući mreže i brodove. Ljudi koji su gladovali pokušavali su uhvatiti ptice, jesti travu, korov i slamu", objašnjava.
Tijekom takvih gladovanja u Nizozemskoj za vrijeme 2. svjetskog rata ljudi su počeli uzgajati biljke i gljive kako bi preživjeli. Poput onih u Sarajevu u knjigama su tražili biljke koje se mogu jesti, a hranili su se i šećernom repom, lukovicama od tulipana, korom od krumpira, koprivama i divljim gljivama.
"Urbani ljudi počeli su putovati na selo, a svatko tko je mogao doći do nekog komada zemlje, počeo je uzgajati povrće. Uzgajali su zečeve u gradu, držali ih na balkonu. Krali su stočnu hranu i poljoprivredni otpad", naglašava van Andel.
Veliki rizik i prijetnja nedostatkom hrane potaknula je mnoge da se okrenu tradicionalnim karijerama. Tako je nakon ekonomske krize i nedostatka hrane porastao interes za poljoprivredne škole u Grčkoj. I to bi mogao biti ključ. Kako kaže Alex de Waal ruralne populacije bolje preživljavaju takve uvjete gladovanja od onih u urbanim područjima.
"U područjima koja su tradicionalno sklona gladovanju, tj. nedostatku hrane, ljudi imaju svoje farme i svoje načine preživljavanja. U Africi će tako bake prenositi svoje znanje o voću, povrću i sjemenkama koje se mogu pronaći u šumi. I to im pomažu u preživljavanju", naglašava.
Rešad Trbonja i danas se sjeća iskustva zarobljeništva, i kaže kako je grad preživio to razdoblje zahvaljujući brizi Sarajlija jednog prema drugom.
"Cijeli je grad postao jedna obitelj. Bili smo ljubazni jedan prema drugom, i dijelili sve što smo imali. Nisam to nikada prije vidio. Privilegiran sam što sam u trenucima patnje, bijede i očaja mogao Sarajevo vidjeti ljepšim nego ikad prije", naglašava.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Sirotinja uvijek ima puno djece.