Tijekom 16-godišnje karijere svoj sam uspjeh skupo platila na osobnom planu, kaže Jelena Dokić.
Australka rođena u Jugoslaviji tijekom karijere je dospjela na 4. mjesto WTA liste, ušla u polufinale Wimbledona 2000. godine, ali je zato trpjela godinama mentalno i fizičko zlostavljanje svog oca Damira, koji ju je vodio otkad je počela igrati tenis.
Kako je rekla, tukao bi ju kožnatim remenom ili udarao u potkoljenicu ako ne bi trenirala dovoljno dobro za njegov ukus, pa je redovito bila puna masnica i ožiljaka.
Danas 34-godišnja Jelena već 14 godina živi sa Zagrepčaninom Tinom Bikićem, a u međuvremenu je objavila knjigu i BBC-u ispričala o tome kako ju je otac maltretirao i kako je zbog toga pomišljala na samoubojstvo.
Dokić je imala normalni odnos s ocem sve do šeste godine života, kad je počela igrati tenis. Gotovo istog trena počela su njegova verbalna, emocionalna i fizička zlostavljanja. Usprkos svemu, uspjela se probiti do profesionalnog statusa i pobijediti tada prvu tenisačicu svijeta Martinu Hingis i to na Wimbledonu 1999. godine, kad je Jeleni bilo tek 16 godina. Iduće godine dospjela je do polufinala, a izgubila je od Lindsay Davenport.
- Umjesto da se radujem jednom od najvećih uspjeha, otac mi je nakon meča rekao da sam ga razočarala i osramotila se, i zato mi nije dopustio da se vratim u hotel. Morala sam ostati na Wimbledonu u foajeu za igrače cijelo popodne i večer, pa sam čak tamo pokušala prenoćiti. Sakrila sam se na jedan kauč, misleći da me nitko neće pronaći, ali su došle čistačice u 11 navečer. Pozvale su su suca i morala sam pronaći novo prenoćište - bez novca, bez kreditne kartice, bez ičega.
Njezinom ocu 2000. godine zabranili su pristup na sve ženske teniske turnire na šest mjeseci zbog agresivnog ponašanja u foajeu za igrače na US Openu, budući da je bio nezadovoljan veličinom porcije lososa koju je dobio. Ranije te godine, na Wimbledonu, omotao se u zastavu Svetog Đorđa, urlao na gledatelje i zdrobio novinaru mobitel.
- Ljudi su vidjeli tko je i što je moj otac, kako se ponaša - svi su vidjeli njegove ispade na Wimbledonu, US Openu, Australian Openu. Mislila sam da je to dovoljno da netko shvati o čemu je riječ, da mi priđe i pita me kako izlazim sa svim tim na kraj? Samo bi lijepa riječ bila dovoljna, ali se ništa od toga nije dogodilo, kaže Jelena Dokić.
- Nisam razumjela ni medije jer su od svega što je on napravio oni prikazali kao nešto smiješno. Incident na Wimbledonu sa zastavom, pa ispad na US Openu. Bio je udarna tema ali kao zabava. A to nije bilo nimalo smiješno ni zabavno - da 14-15 godišnja djevojčica s takvom osobom ide kući.
Nekako u to vrijeme Dokić se s australskog vratila na srpsko državljanstvo, što je rezultiralo žestokim kritikama u Australiji.
- To uopće nije bila moja odluka. Volim Australiju i od srca sam zahvalna toj zemlji za sve što su mi pružili kad sam tamo stigla kao 11-godišnja izbjeglica. Voljela sam igrati za Australiju i osjećam se kompletno Australka, a on mi je i to oduzeo. Imala sam samo 17 godina, natjerao me na taj potez i morala sam javno prihvatiti iako to uopće nisam bila ja.
- Nije to bilo pitanje moći, nego sam u tom očajničkom potezu vidjela jedini izlaz, jer mi se činilo da sam iznevjerila mnogo ljudi. Ostavila sam svog brata koji je 8 godina mlađi od mene i tad je imao samo 11 godina. Osjećala sam zbog toga krivnju, a taj osjećaj u meni je proizveo baš moj otac. Nije mi dopustio da komuniciram s bratom pet, šest godina zbog čega sam bila očajna.
- Osjećala sam krivnju čak i kad bih radila dobre stvari jer je on konstantno u meni proizvodio osjećaj da ništa ne vrijedim. Izgubila sam mnogo samopouzdanja i vjere u sebe, pa čak i kad sam otišla od kuće, on me i dalje progoni, gura u pakao i otežava mi život.
- Bila sam uvjerena da bi svima bilo bolje da me nema, a jedino što sam htjela imati je normalan, miran život u kojem ću moći igrati tenis.
Godine 2009. Damir Dokić je završio u zatvoru jer je u Srbiji prijetio australskom veleposlaniku ručnom bombom. Iste godine Jelena Dokić vratila se tenisu i odigrala samo jedan Grand Slam turnir između 2005. i 2008. godine, budući da je pala tek na 621. mjesto. Karijeru je prekinula 2014. godine i unatoč pokušajima, više nije u kontaktu s ocem.
- Pokušala sam se s njim pomiriti u nekoliko navrata proteklih godina, ali to jednostavno nije bilo moguće. Teško je komunicirati s nekim tko ne razumije što je učinio, tko je i dalje uvjeren da nije pogriješio i ne pokazuje nikakvo žaljenje.
- Učinila sam apsolutno sve što je bilo u mojoj moći za njega i svoju obitelj, kad sam pobjegla od kuće ostavila sam mu sav svoj novac i nastavila to činiti još godinama. Ali to je došlo do stadija kad više nije bio u pitanju samo tenis - bilo je to pitanje hoću li više ikada imati normalan život, nakon što sam se zamalo ubila.
- Želim li ponekad da imam normalnog oca i normalnu obitelj koja će me podržavati? Apsolutno. Ali ne možete birati roditelje i sretna sam što sam tu gdje jesam. Još uvijek mislim da sam sretnija od mnogih, rekla je ovih dana za BBC
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
A što reći...... Ne daj Bože nikome. Lik je za psihijatrijsku kliniku. Teško je čitati takvo što....... I sam sam otac dvoje krasne djece i nezamislivo mi je da jedan tata ovako nešto ide raditi vlastitom djetetu. Umjesto da ju ... prikaži još! je volio i bodrio na svaki način i bio zbilja otac jedne izvanserijske djevojke, te bio sretan što je blagoslovljen takvim djetetom, on ju je uništavao psihički i fizički. Tko zna dokle bi dogurala uz pravu potporu... Srećom, našla je ipak način da se odvoji od monstruma.