Sudbonosne nedjelje u travnju 1969. Maks je svog Iliju zamolio da mu skuha kavu, što se Mungosu učinilo kao idealna prilika da testira otrov koji mu je nekoliko dana ranije dostavila Udba. Međutim, stvari su se zakomplicirale. “Kava je bila gotova za tri minute. Otrov koji sam dobio bio je loš. Rastopio se u vrećici koju sam držao za pojasom. Morao sam ga prstom namazati na šalicu. Ruke sam prao pet puta”, rekao je Stanić u službenom iskazu Udbi nakon što je poslije atentata pobjegao u Jugoslaviju.
Njegova živopisna ispovijed službeniku sarajevske Udbe teško da može biti dramatičnija: “Uzeo sam čekić koji sam donio iz sobe, stavio sam ga za pojas i odnio mu kavu. Dvadeset i pet do jedanaest. Maks pije kavu. Držim čekić u svojim hlačama. Pije. Ništa. Pije sve – i ništa. Odnio sam šalicu u kuhinju. Izvadim čekić i stavim ga na sudoper”. Otrov kojim je Udba opskrbila svog mladog djelatnika nije djelovao! “Htio sam otići u sobu po štangu. Jebem ti otrov! Štanga je najbolji lijek”, nastavlja dalje Stanić u svom iskazu.
“U deset do jedanaest Maks me zove: – Ilija, loše mi je. Vidim, pocrnio kao zemlja. Diže se i povraća. Povedem ga u kuhinju na slavinu. On povraća u sudoper, a ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu. Tup. Maks pade kao svijeća. Mislio sam više se dići neće. Kad me on pogleda kao zvijer. Zamahnem opet čekićem, a on diže ruke da se zaštiti. Ja viknem: Majku ti jebem ustašku. Ovako si ti maljem ubijao djecu u Jasenovcu! Vidiš što te čeka! Pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lubanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata da provjerim jesam li ih dobro zaključao. Kad sam se vratio u kuhinju, Maks je ustao i dahće kao životinja! Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dolje kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom. On se umiri. Umotam ga u deku. Maks otežao, jedva ga dovučem pod otoman. Fino sam ga spakirao da ga brzo ne nađu. Da španjolska policija pomisli da je kidnapiran. Čekić i štangu bacim u skladište. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju: 'Koliko košta do grada', pitam.'Tristo pedeset pezeta', kaže taksist. 'Evo ti pet stotina, ja častim!'”.
Ovo je jedna od verzija priče o ubojstvu jednog od najokorjelijih ustaških ubojica, ali u nju ne bi trebalo vjerovati ništa više nego u preostalih pola tuceta. Gledajući s povijesnim odmakom, čini se da je cijela ta operacija iskonstruirana tek nakon što su se stvari dogodile. Druga verzija kaže da je Stanić likvidirao Luburića gotovo slučajno, u naletu bijesa, jer je “General Drinjanin” uvrijedio njegova pokojnog oca nazvavši ga fanatikom.
Prema trećoj verziji, koju je plasirao jedan španjolski novinar, ubojstvo je rezultat bezazlene svađe dvojice migranata koja se pretvorila u krvavi obračun, a prema četvrtoj, koju je sam Mungos iznio nakon raspada Jugoslavije, Luburića su ubila dva emigranta po nalogu Pavelića, a Stanić im je samo otključao vrata. Sporne su i same osnovne činjenice: prema nekim izvorima, Ilijin se otac zvao Jozo, a drugi tvrde da je Mungos rođen 1945. a ne 1942.
Iza svega ostaje samo jedna pouzdana činjenica – krvavo tijelo smrskane glave. Svaka od tih priča mogla bi biti istinita, ali nijedna nije. Tako i treba biti: špijunski svijet navikao je izmišljati, dezinformirati, stvarati mit i na mjesto istine podmetati zgodno upakiranu legendu. Svijet hrvatskih tajnih agenata možda nikad nije imao globalni utjecaj: ovdašnji špijuni nisu utjecali na ishode svjetskih ratova, poticali državne udare u zemljama Trećeg svijeta ili razotkrivali lokacije nuklearnih projektila.
Hrvatske špijunske priče možda ne uključuju egzotičnu romantiku Mate Hari, ideološku predanost Kima Philbyja i “cambridgeske petorke”, ili usredotočenu hrabrost Richarda Sorgea, no one nisu ništa manje dramatične i manje zanimljive - aktivnosti hrvatskih špijuna ipak su presudno preusmjeravale povijesne silnice na ovim prostorima. A možda i nisu - pravu istinu ionako nikad nećemo doznati.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Zaradim od 30.000 do 35.000 dolara mjesečno za rad kod kuće na računalu kod kuće. Radim ovo za 2 godine, a prošli mjesec sam zaradio prvu petu plaću za plaćanje svih vremena! posjetite..>> Ecash10.COM
pavelić je bio zločinac