Radi se o minimalističkom, akustičarskom albumu snimljenom u Springsteenovoj spavaćoj sobi na četvorokanalnom japanskom kasetofonu marke Tascam 144. Ova ograničenja, što je svojevrsni paradoks, po kojima je Springsteen bio prisiljen snimati na dva kanala instrumente, gitaru na jednom, a prateće instrumente na drugom, usnu harmoniku, sintisajzer ili mandolinu, a na preostala dva noseći i prateći vokal, pokazala su se najvećom prednošću ovog albuma. Ako ovome pridodamo naslovnicu albuma na kojoj dominira mutna crno-bijela fotografija snimljena iz automobila, na kojoj se kroz vjetrobransko staklo pruža pogled na ravnu cestu ispred i tmurno sivilo udaljenog horizonta, koja savršeno sugerira ugođaj albuma, možemo govoriti o jednom dosljedno provedenom konceptu. Međutim, tu cijela priča ne prestaje: na jednom od omota albuma “Nebraska live”, snimljenog desetak godina kasnije, dominira, po uzoru na “Nebrasku”, crno-bijela fotografija snimljena noću iz automobila, na kojoj se vidi udaljeni horizont naspram kojega se naziru konture nekih objekata uz cestu, među kojima se ističe visoki prometni znak legendarne “Route 66”. Ova fotografija na neki način simbolizira cjelokupno stvaralaštvo Brucea Springsteena.
”Nebrasku” je objavio CBS. Sadrži deset pjesama koje ću navesti redom: “Nebraska”, “Atlantic City”, “Mansion on the Hill”, “Johnny 99”, “Highway Patrolman”, “State Trooper”, “Used Cars”, “Open All Night”, “My Father´s House” i “Reason to Believe”. Da bi se barem donekle shvatio ovaj svojevrsni “incident”, treba se vratiti u sedamdesete i početak osamdesetih, kad su ozbiljni i uspješni rock bendovi - a Springsteen je sa svojim prethodnim, petim albumom “The River”, napokon dosegnuo zvjezdani status - svoje albume snimali u najmodernijim studijima, što je znalo potrajati i po više mjeseci, gdje je brojno tehničko osoblje dovodilo snimljeni materijal do savršenstva. Neki glazbeni producenti, poput Phila Spectora, imali su status rock zvijezda, dok su pojedini studiji, poput Abbey Roada, u svijetu rock glazbe imali gotovo mitski status. Slično je vrijedilo i za područje bivše Jugoslavije. Sjećam se brojnih medijskih natpisa iz tog vremena, poput onih kad bi na primjer Bijelo dugme snimalo svoje nove albume, najčešće u privatnom studiju na Jahorini, što bi znalo potrajati i do pola godine. U bivšoj Jugoslaviji, gdje se operiralo s neusporedivo manjim financijskim sredstvima i tehničkim mogućnostima, nije, što bi bilo mnogo logičnije, nastalo ništa što bi barem približno bilo nalik na Springsteenovu “Nebrasku”. Tu prije svega mislim na široki utjecaj koji je izvršio ovaj album svojim rudimentarnim izričajem, prvenstveno na glazbu, književnost i film, diskurs koji je usporediv s onim književnim “manje je više” principom koji karakterizira najpoznatije američke kratkopričaše, poput Carvera, Cheevera ili Salingera, što je na neki način i prirodni slijed stvari, jer su tekstovi Springsteenovih pjesama neka vrsta briljantnih pripovjednih minijatura, po čemu je ovaj autor jedinstven u svijetu rock glazbe. Tako je već sljedeće, 1983. godine, godinu dana nakon što je “Nebraska” objavljena, Johnny Cash, ikona američke country glazbe, snimio album “Johnny 99”, na kojemu se nalaze obrade dviju Springsteenovih pjesama s “Nebraske”: “Johnny 99” i “Highway Patrolman”. Zatim je 2000. objavljen album “Badlands: A Tribute to Bruce Springsteen’s Nebraska”, gdje su različiti izvođači, među kojima je bio i Johnny Cash, izveli pjesme sa Springsteenova albuma, snimljene minimalistički, u duhu originalnih snimaka. Među izvođačima su bili Hank Williams III., grupa Los Lobos, Dara Williams, Dean Carter... Dodane su još tri pjesme koje se inače ne nalaze na albumu: Johnny Cash je, na primjer, na tom albumu obradio pjesmu “I’m on Fire” sa Springsteenova najprodavanijeg albuma “Born in the U.S.A.”.
Pjesma “Highway Patrolman” poslužila je redatelju i glumcu Seanu Pennu kao inspiracija za film “The Indian Runner” iz 1991. godine. Film vjerno prati okvir radnje iz pjesme, koja govori o problematičnom odnosu između dvojice braće, od kojih je jedan policajac, a drugi delinkvent. Glavne uloge u filmu igraju David Morse i Viggo Mortensen. Tu je, zatim, i američki književnik Tennessee Jones, koji je 2005. godine objavio zbirku priča koje su inspirirane temama iz “Nebraske”. Knjiga je dobila i naslov po jednoj od Springsteenovih pjesama: “Open All Night”. Imamo jedan sličan primjer i na ovim prostorima: Jurica Pavičić je 2008. godine objavio zbirku priča “Patrola na cesti”, u kojoj je u naslovnoj priči preuzeo motiv “dobrog” i “lošeg” brata iz Springsteenove “Highway Patrolman”. Sedam-osam godina kasnije prema ovoj priči je snimljena i istoimena televizijska serija koju je režirao Zvonimir Jurić. Uzgred, i sam sâm u jednom svom romanu (“Skica u ledu”) varirao ovaj motiv. Album je dobio silne pohvale od kritike te je po svojoj važnosti stavljan uz bok uradaka Roberta Johnsona, Woodyja Guthrieja i Boba Dylana. Uz “The River”, većina kritičara ovaj album smatra vrhuncem Springsteenova stvaralaštva. Na Rolling Stoneovoj listi 500 najboljih albuma svih vremena iz 2003. godine, “Nebraska” je zauzela 224. mjesto, a na revidiranoj iz 2012. zauzela je 226. mjesto. Časopis Q stavio je ovaj album na 13. mjesto na svojoj listi najboljih albuma iz 80-ih. Također, “Nebraska” je uvrštena i u knjigu “1001 Albums You Must Hear Before You Die”.
Bez obzira na to što je “Nebraska” podbacila u komercijalnom smislu, ona se pokazala kao inicijalna kapisla iz koje je nastao najveći komercijalni uspjeh Brucea Springsteena: album “Born in the U.S.A.” iz 1984. godine, koji ga je pretvorio u planetarnu megazvijezdu. U siječnju 1982. godine, s članovima iz svojega E Street Banda, Springsteen je u kući, na kaseti, snimio demo snimke iz kojih se trebao iskristalizirati njihov sljedeći album. Upravo su ove snimke poslužile Springsteenu za “Nebrasku”. Međutim, mnogo tih pjesama koje su tad snimili nisu se uklapale u zamišljeni koncept “Nebraske”, nego su poslužile kao materijal za album “Born in the U.S.A.”. Čak osam od dvanaest pjesama s tog albuma nastale su, dakle, u isto vrijeme kad i “Nebraska”, a među njima i naslovna pjesma, kao i meni najdraža pjesma s tog albuma: “Glory Days”. Samo u jednoj noći, 3. siječnja, nastalo je čak 15 pjesama, među kojima su bile “Atlantic City”, “Mansion on the Hill”, “Johnny 99”, “Highway Patrolman”, “State Trooper”, “Used Cars” i “Open All” Noć” s “Nebraske” te dva Springstteenova megahita: “Born in the U.S.A.” i “Pink Cadilac”.
”Nebraska” je nastala na Springsteenovoj autorskoj prekretnici, nakon velikog uspjeha albuma “The River”. “Kako se paukova mreža prošlosti lijepila preko mog pisanja, okrenuo sam se svijetu kojim sam prolazio kao dijete, koji mi je ostao prepoznatljiv i čiji sam zov neprestano čuo. Album ‘Nebraska’ začet je kao nasumično promišljanje o djetinjstvu i njegovim tajnama. (...) Htio sam da zvuk ovih pjesama djeluje predodređeno i sudbinski”, napisao je Springsteen u svojoj autobiografiji “Born to Run”, izvorno objavljenoj u SAD-u 2016. godine. “Iznerviran činjenicom da sam najveći dio novca spiskao na studijske termine, poslao sam svog tehničara za gitare po magnetofon, malo bolji od kasetofona koji sam ranije koristio da zabilježim ideje. Bio mi je potreban bolji, a manje skupi način da procijenim koliko su moje nove pjesme vrijedne snimanja. Vratio se s četvorokanalnim japanskim kasetofonom marke Tascam 144. Postavili smo ga u mojoj spavaćoj sobi. Pjevao sam i svirao gitaru, a preostala su mi još dva kanala da dodam prateći glas, još jednu gitaru ili daire. (...) Ukupni troškovi čitavog projekta bili su oko tisuću dolara”, zapisao je.
Nakon toga Sprinsteen je cijeli materijal ponovno snimio s bendom u studiju, ali nije uspio uhvatiti atmosferu i ugođaj kućne demo snimke, tako da je odlučio objaviti te snimke na samostalnom albumu. Već sam ranije, pišući o Springsteenovu albumu “Letter To You”, spomenuo koliko je dobro napisana njegova “Born to Run”, odnosno da se radi o prvorazrednom književnom tekstu.
Kao dobar primjer može poslužiti dio u kojem Springsteen piše o nastanku “Nebraske”: “Tragao sam za osjećajem, za zvukom kojim bi dočarao svijet kakav sam poznavao. Ostaci tog svijeta i dalje su se nalazili na svega desetak minuta i petnaestak kilometara od mjesta gdje sam živio. Duhove ‘Nebraske’ prizivao sam mnogobrojnim prolascima kroz ulice maloga grada u kojemu sam odrastao. Moju maštu pokretali su moja obitelj, Dylan, Woody (Guthrie, op.a.), Hank (Williams), mračne kratke priče Flannery O’Connor, crnovalni romani Jamesa McCanna, prigušeno nasilje filmova Terrencea Malicka... (...) Sve to, kao i jednolični, posmrtni glas koji je strujao ulicama moga grada u noćima bez sna. Taj glas čuo sam kad u transu sitnih sati iziđem na terasu svoje kuće kako bih osjetio ljepljivu vrelinu noći i slušao tišinu ulica tek povremeno prekidanu škripom mijenjanja brzina traktora s prikolicama koji su, stenjući poput dinosaura, u oblacima prašine odlazili Južnom ulicom prema Magistrali 33 i dalje izvan grada. Onda... tišina”. U jednom je intervjuu ovoj nisci “uzora” pridodao i knjigu “A People’s History of the United States” američkog povjesničara Howarda Zinna.
Pjesme s “Nebraske” bave se najčešće sudbinama običnih ljudi poniklih uglavnom iz sirotinjskog, radničkog miljea, čiji se životi u jednom trenutku nađu na prekretnici. Također, bave se i sudbinama kriminalaca, pa i masovnih, serijskih ubojica, ljudima bez budućnosti, kao što je to slučaj s dvije najmračnije pjesme s albuma, s naslovnom “Nebraskom” i pjesmom “Johnny 99”. Radi se o ljudima ogrezlima u materijalnoj, ali i duhovnoj bijedi, kojima Springsteen “posuđuje” svoj glas, bez ikakvog moraliziranja ili dociranja. Taj suhi, škrti diskurs neodoljivo podsjeća na retke iz dijela američkih kratkopričaša, uključujući i spomenutu Flannery O’Connor. Sumorna atmosfera i beznađe, kojima u većoj ili manjoj mjeri odišu pjesme s “Nebraske”, daju privid skladne i ujednačene cjeline, jer na cijelom albumu ne postoji nijedna pjesma koja se izdvaja. Tek se dvije pjesme u tom smislu donekle izdvajaju, kao svojevrsni kontrapunkt mračnoj i deprimirajućoj slici Amerike: posljednja “Reason to Believe” i sjetna “My Father’s House”. Prilikom stvaranja ovog albuma Springsteen je koristio elemente “bijelog gospela”, ranu glazbenu tradiciju s obronaka Apalačkih planina i elemente bluza.
Po vlastitim tvrdnjama, iznesenima u autobiografiji, uvodna pjesma “Nebraska” predstavlja “čvorište cijelog albuma”. Govori o 19-godišnjem serijskom ubojici Charlesu Starkweatheru i njegovoj 14-godišnjoj djevojci Caril Ann Fugate. Starkweather je između prosinca 1957. i siječnja 1958. godine ubio 11 ljudi u Nebraski i Wyomingu. Deset svojih žrtava usmrtio je u samo osam dana, između 21. i 28. siječnja 1958. Njegova djevojka je cijelo to vrijeme, dok je Starkweather ubijao, bila s njim. Starkweather je osuđen na smrt i pogubljen 17 mjeseci kasnije, dok je Caril Ann Fugate osuđena na 17 godina zatvora. Inspiriran ovim slučajem, Terrence Malick, čije filmove Springsteen navodi kao uzor prilikom rada na “Nebraski”, snimio je 1973. godine filmsko remek-djelo “Badlands”, film koji mnogi smatraju najboljim debijem u povijesti američkog filma. Starkweathera je igrao Martin Sheen, a njegovu djevojku Sissy Spacek. Starkweather za svoja ubojstva nije imao nikakav motiv. “Nebraska” je “ispričana” u prvom licu, iz perspektive Charlesa Starkweathera: “...Ja i ona smo se provozali, gospodine/I deset nevinih ljudi je poginulo/Iz grada Lincolna, Nebraska... (...) ...Ubijao sam sve na svome putu/Ne mogu reći da mi je žao/Za stvari koje smo uradili/Barem na kratko, gospodine, ja i ona smo se zabavili... (...) ...Željeli su znati zbog čega sam uradio to što sam uradio/Gospodine, pretpostavljam da na ovom svijetu postoji samo podlost”. Nisam siguran, ali vjerujem da se na ovaj slučaj referirao i Cormac McCarthy u svom romanu “Ovo nije zemlja za starce”, gdje njegov pripovjedač, kao predznak apokaliptičnih vremena koja dolaze, opisuje mladića koji je ubio 14-godišnju djevojčicu: “Novine su trubile da je to bio zločin iz strasti - on sam rekao mi je da tu nije bilo strasti ni za lijek. I rekao mi je da je planirao ubiti nekoga otkako pamti. Izlazio je s curom, unatoč njezinim godinama. I rekao je da bi, kad bi ga oslobodili, ponovio cijelu priču”.
Ova pjesma je zapravo književni pokušaj ulaska u ono konradovsko “srce tame”, jednog književnog postupka koji je američka književnost podigla u nedostižne visine, sa svim onim uznemirujućim i dubokim pričama o ljudima koji “putuju svijetom vođeni mutnim i strašnim nagonima”, kako na jednome mjestu u svojoj priči “Put Alije Đerzeleza” Ivo Andrić opisuje jednog svog lika. Na tragu “Nebraske” je i pjesma “Johnny 99” koja govori o muškarcu, Johnnyju, koji je iz revolta ubio zaštitara u banci koja mu je oduzela kuću i imanje koje je bilo pod hipotekom, i koji je zbog toga osuđen na 99 godina zatvora (od tuda i naslov pjesme). I on se, također, ne kaje zbog ubojstva nevine osobe, nego traži da ga pogube jer mu se doživotni zatvor čini mnogo težom kaznom od smrti.
U autobiografiji Springsteen o svojim “likovima” s “Nebraske” kaže sljedeće: “Kad se glazba i tekst uklope na pravi način, glas pripovjedača gubi se među glasovima ljudi o kojima je odlučio pisati. U osnovi ovih pjesama je to da pronađem likove i slušam ih. To uvijek izaziva niz pitanja o njihovu ponašanju. Što bi oni uradili? Što nikad ne bi uradili? Potrebno je uhvatiti ritam njihova govora i prirodu njihova izraza. Ipak, i najslikovitiji detalj na svijetu nema važnost ako pjesma nema emotivno središte. Moraš izvući nešto duboko iz sebe i pronaći sličnost između sebe i ljudi o kojima pišeš. Spajanje svih tih dijelova na najbolji mogući način baca svjetlo na njihove živote i odaje počast njihovu iskustvu”. Iz gornjih redaka je možda donekle razumljivo što nitko prije, a ni poslije Springsteena nije na tako originalan i uvjerljiv način ušao u glavu prosječnog Amerikanca, postavši tako neponovljivi glas svih onih “rođenih u U.S.A.” koji ne znaju artikulirati vlastito iskustvo, što je donekle fenomenološki usporedivo sa Salingerom i njegovim romanom “Lovac u žitu”, u kojemu je Salinger dao svoj glas cijeloj jednoj izgubljenoj i “nijemoj” američkoj generaciji. Pišući u autobiografiji o nastanku pjesme “The River”, Springsteen navodi: “Gledao sam kako moj šogor ostaje bez dobro plaćenog posla i, ne žaleći se, naporno radi kako bi preživio. Kad ju je moja sestra prvi put čula, došla je u ‘backstage’, zagrlila me i rekla: ‘To je moj život’. Za mene je to još najbolja kritika koju sam ikad dobio”. Ova katarzična rečenica (“To je moj život.”) možda na najbolji način opisuje “fenomen Springsteen”, to prepoznavanje drugih u njegovim pjesmama, kao njegovu glavnu karakteristiku.
