Središnja obavještajna agencija, daleko poznatija po svom akronimu CIA, desetljećima je špijunirala koga je stigla. Tako su imali raširenu mrežu špijuna i doušnika čak i po komunističkim državama. U nedavno objavljenoj arhivi zakopano je izvješće o aktivnostima u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. A u stranici i pol teksta nalazi se dovoljno informacija za desetak špijunskih romana. Od ustaških gerilaca, do vješanja saveznih službenika, navodnih strijeljanja seljaka zbog odmazde i namještenih izbora, sve to spominje CIA.
"Nezadovoljstvo trenutačnim režimom raste iz dana u dan kao rezultat nezadovoljstva diktatorskim metodama korištenima u nedavnim izborima i javnim nezadovoljstvom zbog suđenja Stepincu. Iako je javno nezadovoljstvo zasad ograničeno samo pojačanom aktivnosti Križara i pasivnim otporom seljaka, moral među ljudima očito pada", stoji u tom izvještaju iz 30. siječnja 1947. godine.
Lažni pogreb u Zagrebu
Bitno je naglasiti da je sa samog izvještaja oznaka tajnosti bila skinuta u rujnu 1999. godine, ali tek ovih dana su podaci postali dostupni i široj javnosti. "Izbori 11. listopada 1946. godine provedeni su u maniri najvećih diktatora i popratili su ih veliki propagandski napori. Tipično za propagandu, organiziran je i lažni pogreb na ulicama Zagreba. Okupljeni oko velikog lijesa s natpisom "Reakcija" u pratnji su bili ljudi maskirani u jugoslavenskog kralja Petra, Mačeka, Antu Pavelića, nadbiskupa Stepinca, generala Mihailovića, njemačkog generala SS-a, ustaškog generala te britanskog i američkog vojnika", piše u izvještaju o političkim nemirima u Hrvatskoj.
Kako dalje pišu CIA-ini analitičari: "Na sam dan izbora, sa zvučnika su treštali pozivi na glasanje. Svi koji ne bi glasali proglašeni su reakcionarima i narodnim neprijateljima koje treba likvidirati. Oni koji nisu glasali do podneva su prisilno otjerani do glasačkih mjesta".
Informacije u izvještaju prikupljane su tijekom studenog 1946. godine, a tiču se čak i famoznih izbora 11. studenog i mogućih izbornih prijevara. "U drugom izbornom okrugu prve zagrebačke regije, glavni kandidat za zamjenika bio doktor Svetozar Rittig (trenutačno ministar bez portfelja u hrvatskoj saveznoj vladi). Nakon izbora, izvori su razgovarali s predsjednikom izbornog povjerenstva za taj okrug koji je rekao da je Rittig zapravo dobio jako malo glasova. U službenim rezultatima stoji da je Rittig dobio dvadesetak glasova više od drugog kandidata Benjaka i gotovo tisuću glasova više od trećeg, Rasunina", stoji u izvještaju.
Suđenje Stepincu
Hrvatsku i jugoslavensku političku javnost tih dana je okupiralo suđenje nadbiskupu Alojziju Stepincu, a ni američkim obavještajcima nije promaklo: "Stepinčevo suđenje nije imalo učinak kakvom su se komunisti nadali. Njegovi sljedbenici se i dalje nadaju da će Vatikan urgirati kako bi Stepinac izišao na slobodu. Detalji slučaja su postali poznati javnosti zato što po Hrvatskoj cirkuliraju ilegalni leci, a katolički svećenici usmeno prenose informacije. Posjećenost liturgija je u porastu nakon početka suđenja, osim u crkvi Svetog Marka u Zagrebu gdje pro-partizanski svećenik Rittig drži misu"
Iako danas vlada uvjerenje da je tranzicija vlasti nakon Drugog svjetskog rata bila relativno mirna, ovaj izvještaj kaže da to baš i nije bilo tako. "U znak prosvjeda protiv režima, poljoprivrednici i dalje odbijaju prodati svoje proizvode državnim otkupljivačima. U regiji između Našica i Donjeg Miholjca, vlasti su zaustavile otkup voća i povrća otkako je relativno nedavno obješeno pet otkupljivača. Pasivni otpor poljoprivrednika uključuje i odbijanje plaćanja poreza i odbijanje suradnje s predstavnicima saveznih vlasti", piše CIA.
Ustaški gerilci Križari nastavili su borbe i nakon službenog prekida neprijateljstava, uostalom, tako su i nacistički gerilci ratovali još neko vrijeme nakon Drugog svjetskog rata. "Prije nekog vremena su Križari zaplijenili i spalili arhiv lokalnog Nacionalnog komiteta u Titovom rodnom Kumrovcu. Članovima komiteta su prijetili smrću ako ne prestanu surađivati s komunističkim vlastima. U toj situaciji je ubijen i jedan časnik jugoslavenske vojske, a kružile su glasine da su partizani ubijali seljake u znak odmazde", piše u CIA-inom izvješću.
U 5.30 sati 18. rujna 1946. policajci su ušli u zgradu biskupije i priveli Alozija Stepinca dok se spremao za misu.
Stepinca su optužili da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama te da je pozvao svećenstvo da s njima surađuje.
U optužnici je također pisalo da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Antu Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, ali i da je održao misu na otvaranju ustaškog Sabora. Osim toga optužili su ga i za prekrštavanje Srba u Hrvatskoj.
Nekoliko mjeseci prije uhićenja do Vatikana je stiglo upozorenje da će Stepinca uhititi.
Obavijestili su ga o tome rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga Vatikan neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju.
Stepinac je ostao u zemlji, a prije samog početka suđenja doveden je pred glavnog sudca Žarka Vimpulšeka, kojemu je blaženik spasio život kad je bio uhićen zbog pomaganja komunistima u Hrvatskoj.
"Strijeljajte me!"
Sudac je tada nadbiskupu rekao da može izabrati odvjetnika, a Alojzije Stepinac mu je odgovorio:
“Pred sudom koji imade zadaću da izvrši nalog stanovite organizacije ja se neću braniti. Strijeljajte me! Postavite mi pred vrata vješala, ali odgovarati vam neću!”
Sud je tako Stepincu “po službenoj dužnosti” dao branitelje. Presuda je donesena iznimno brzo već 11. listopada.
Proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na 16 godina strogog zatvora.
Unatoč inzistiranjima poznatih osoba srpske nacionalnosti na svjedočenju na suđenju, koje bi bilo Stepincu u korist, tužitelji nisu dopustili da takvi podaci izađu u javnost.
Ono što je tada odjeknulo među vjernicima u Hrvatskoj je Stepinčev govor koji je održao osam dana prije donešenja presude, 3 listopada.
"Na sve tužbe koje su ovdje protiv mene iznesene odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti. A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, jer savjest mi je mirna", rekao je, među ostalim, tijekom 38-minutnog govora sudu Alojzije Stepinac.
