Davor Šuker je kao igrač bio ikona i obožavani član “vatrenih”, ali kao dužnosnik HNS-a Šuker je sve samo ne obožavana ikona. Već se dugo govori da će Šuker ostati bez predsjedničke funkcije u savezu, HDZ ga više ne želi, a ovih dana se proročanstvo, čini se, ostvaruje. Izvršni odbor HNS-a mu je prije nekoliko dana okrenuo leđa i svih 12 članova reklo je “ne” na njegov prijedlog da smijene Nenada Gračana s mjesta izbornika mlade reprezentacije.
Unatoč tomu što je Gračan s mladima dosta podbacio na zadnjem Europskom prvenstvu i što taj prijedlog čak i nije toliko loš, 12 ljudi je Šukeru reklo “ne”, što je do prije nekog vremena bilo nezamislivo.
I prije nekih mjesec dana izvršni odbor ga je otkantao kad je predložio financijsku pomoć Zagrebačkom nogometnom savezu za knjigu “100 godina nogometa” od 750.000 kuna. Iako HNS ima novca “k’o kenje”, u HNS-u su odbili dati toliki novac za knjigu. Doduše, svatko tko se bavi izdavanjem knjiga zna da je 750.000 kuna za izdavanje knjige debelo iznad troškova objavljivanja jedne knjige, i to višestruko veća cifra.
Davor Šuker imao je priliku svoju auru ljubimca nacije nastaviti graditi i dalje, dokle god je to želio, ali čim je kročio nogom na mjesto prvog čovjeka hrvatskog nogometa, postao je onaj klasični nogometni gazda, kojem nogomet više nije svetinja ni zabava nego čisti posao. Mnogi koji su se nadali da će Šuker sa svojim igračkim kapitalom hrvatski nogomet ipak voditi drukčije ostali su razočarani, prije svega navijači koji ga ne podnose.
Zna to i sam Šuker, koji se u javnosti ne pojavljuje često, a priče kažu da jedva čeka otići negdje izvan Hrvatske jer ga tamo negdje vani još doživljavaju kao velikog nogometaša, dok u Hrvatskoj više nema status “Brenda”, kako sam sebe zove.
Milan Bandić je utišao i atletičare koji su do tada tamo trenirali, i Crkvu, koja je polagala pravo na zemljište, i građane koji su se bunili protiv gradnje kampa. Krenuli su početni radovi i onda je sve stalo, strojevi su utihnuli i do danas je skroz nejasno zašto pompozno najavljeni projekt više nitko ne spominje.
Nadalje, Šuker nije ni uspješan pregovarač, pa tako i sagu o nacionalnom stadionu mrcvari preko svake mjere, konstantno lupa jednu te istu pjesmu o tome tko bi sve trebao uložiti u stadion i s tom istom pričom samo svima ide na živce umjesto da se zaista baci na posao i nađe investitore, kojih sigurno ima.
Tu je, naravno, i sukob sa Splitom, navijači ga već dugo ne vole, njegovi Osječani preziru, pa u rodni grad najmanje dolazi, a u savezu mu već nekoliko godina “rade o glavi”. Njegov bahati stil komunikacije s novinarima i navijačima također ga je koštao i sve one simpatije koje je imao kao igrač danas su blijeda sjećanja.
Kad je dolazio na mjesto šefa HNS-a, Šuker je morao znati da ga tamo postavljaju stvarni vladari hrvatskog nogometa, a prije svega politika, i da ga, kao što ga postavlja, može i maknuti. Na svojoj koži je to počeo osjećati puno prije Svjetskog prvenstva u Rusiji i HDZ je već odavno odlučio da za Šukera više nema mjesta na vrhu hrvatskog nogometa, samo je pitanje kad i kako će to izvesti.
No nije ni Šuker baš računao da će ostati vječni šef, jer otkad je zasjeo u HNS, stalno kruži priča da mu je to zapravo odskočna daska za Fifu, što mu javnost isto zamjera jer je i to još jedan pokazatelj da mu do hrvatskog nogometa nije ni stalo, osim do vlastitog probitka. Međutim, i ta organizacija mu stalno izmiče iz ruku jer je navodno već nekoliko puta trebao tamo otići na “sigurnu poziciju”, ali sve se izjalovilo.
Šuker je kao nogometaš bio nevjerojatan, teško ste mogli naći nekoga tko nije volio Šukera, ali karizmu je ostavio na nogometnim terenima. Šuker je danas najomraženija osoba hrvatskog nogometa. A za to si je sam kriv.
