U obližnjem gradu Pripjatu u kojem je živjela većina zaposlenika iz Černobila sve je bilo mirno, kao i oko same nuklearke. Prošla je ponoć. Tada se začula eksplozija koja je zvučala kao probijanje zvučnog zida. Tlo se zatreslo, pogodio ih je udarni val, a oni su u šoku promatrali kako se iz uništene nuklearke diže crni dim, a krhotine svega lete zrakom.
Nakon što se raščistio dim veliki stup svijetla krenuo je u visine i nestao u oblacima.
Osjetljivo i neobično fosforesciranje nastalo je zbog radioaktivne ionizacija zraka, što je bio gotovo siguran znak da je nuklearni reaktor otvoren. Eksplozija koja se 26. travnja 1986. godine dogodila u ovoj nuklearnoj elektrani i danas ostaje najveća katastrofa u povijesti ovakvih postrojenja. Černobilska katastrofa. Oko 30 radnika i članova službi koji su izašle na teren poginuli su od aktivne radijacije i bolesti izazvanih njima ubrzo nakon eksplozije.
Životi ljudi koji su radili i živjeli u blizini promijenjeni su zavijek, no razmjeri katastrofe izašli su iz granica obližnjeg grada Pripjata. Radioaktivna prašina najviše je pogodila zdravlje stanovnika susjedne sjeverne Bjelorusije, no ubrzo se proširila cijelim područjem od Čehoslovačke do Japana. U tri desetljeća nakon eksplozije na tisuće ljudi umrlo je od različitih oblika tumora, a procjene se kreću od 4000 do stotine tisuća pogođenih radijacijom.
Autor ovog članka objavljenog na Daily mailu, nekoliko godina je proveo istražujući arhive, obavio niz intervjua s brojnim očevicima, a sve u pokušaju da poveže mozaik onoga što se događalo prije i poslije katastrofe. Priča je to o hrabrosti i sebičnosti, no prije svega i nesposobnosti, korupciji i moralnom propadanju koje je u konačnici dovelo do uništenja cijelog Sovjetskog saveza.
Uzrok nesreće su nesiguran dizajn nuklearnog reaktora i ljudska pogreška, što je već poznato. Kako piše autor, u nekim okolnostima reaktori u Černobilu osjetljivi su na lančanu reakciju, što je isti proces koji se događa kao u srcu atomske bombe. U Lenjingradu je 1975. godine napravljena studija koja je pokazala kako nesreća nije samo mogućnost, već vjerojatnost, pa čak i u slučaju uobičajenih svakodnevnih zadataka.
No više od desetljeća Sovjeti su takve pogreške u dizajnu držali u strogoj tajnosti. Ova kataklizma je zapravo nastala iz planske ekonomije i same komunističke birokracije, smatra autor. Katastrofu u Černobilu tako je bilo gotovo nemoguće izbjeći s obzirom na niz krivotvorenih statističkih podataka, nedovoljnu osobnu odgovornost, strah od iznošenja loših vijesti nadređenima, i niza privilegiranih članova komunističke partije uljuljkanih u svoju prividnu ali snažnu moć.
U petak 25. travnja 1986. godine u 23:55 sati atmosfera je bila napeta, test sigurnosti koji je trebao završiti poslije podne još nije ni počeo. Kontrolna soba četvrtog reaktora bila je velika, bez prozora, sa poliranim kamenim podom i niskim spuštenim stropom. U zraku se mogao osjetiti miris cigareta.
Cilj testiranja bio je provjeriti mogu li vodene pumpe koje su hladile jedan od četiri reaktora raditi i u slučaju potpunog izostanka struje. U tako ozbiljno opasnoj situaciji dovod struje koja pokreće te pumpe i pokreće strujanje vode bio bi prekinut. Njihovu funkciju preuzeli bi generatori u slučaju nužde no za njihovo uključenje trebalo bi proći nešto vremena. Možda čak i toliko puno da započne katastrofalno pregrijavanje i početak topljenja jezgre.
Nešto nakon ponoći iz elektroenergetske mreže u Kijevu dali su im zeleno svjetlo pa je kontrolna soba počela polako smanjivati količinu energije koju je generirao reaktor. Za instrumentima je bio 25-godišnji Leonid Toptunov koji je na poslu bio tek dva mjeseca. Dobio je jako veliki zadatak i veliku odgovornost, voditi reaktor tijekom zatvaranja dotoka struje, po prvi put u svom životu.
Činilo se kako je riječ o jednostavnom testiranju, operator bi pritisnuo gumb i tako smanjio dotok energije u pumpe i simulirao ono što bi s moglo dogoditi u trenutku nestanka struje. Samo nekoliko trenutaka kasnije trebali su se uključiti generatori voda bi opet počela cirkulirati.
No tada je Toptunov u 00:28 učinio veliku pogrešku pa je računalo počelo smanjivati snagu izvan njegove kontrole. Uključilo se niz alarma, no nikako nije mogao zaustaviti pad svega. Za dvije minute približavali su se granici nule, pa je tako isključio reaktor i prije nego je testiranje započelo.
U tom trenutku proces je trebao biti zaustavljen, no nije. Umjesto toga naređeno je da bi se snaga trebala povećati još jednom i pripremiti za testiranje, a reaktor je već postao potpuno neupotrebljiv. Bilo je 1:22 i u kontrolnoj sobi vladao je mir, sve je trebalo biti gotovo za nekoliko sekundi. No tada je započelo testiranje, i svaki pa čak i maleni nedostatak u dizajnu pretvorio se u smrtonosni spoj.
Voda koja je prolazila kroz jezgru kretala se sporije i postajala sve toplija, i sve se više nje pretvaralo u paru. Reaktivnost se dodatno povećala, oslobađajući više topline i tako stvorila i više pare. Nakon 36 sekundi test je završen, i stigla je naredba da se reaktor ugasi. No bilo je već kasno, u dubini reaktora reakcija je već započela i nije se mogla zaustaviti. Topljenje jezgre nuklearnog reaktora počelo je.
Oglasili su se razni alarmi, svjetla su počela bljeskati crvenim upozoravajućim svjetlima, a Toptunov je zavikao: Strujni udar!
Zgrada je počela vibrirati a reaktor je uništavao sam sebe, za tri sekunde njegova snaga se povećala za sto puta. Začuo se glasan prasak. Temperatura unutar reaktora povećala se na 4,6500 stupnjeva Celzijevih, gotovo kao i na površini Sunca. Eksplozija od 60 tona TNT-a porušila je gornje zidove reaktorske dvorane i odbacila betonski poklopac od 2000 tona u zrak poput novčića.
Gotovo sedam tona uranovog goriva, zajedno s komadima cirkonija i radioaktivnog grafita, odletjelo je u nebo, zajedno s mješavinom plina i aerosola koji sadrži neke od najopasnijih tvari poznatih čovjeku - jod 131, plutonij 239, cezij-137, stroncij 90.
U elektrani su preživjeli mogli vidjeti pravu apokalipsu, slomljeno staklo, razbijene betonske ploče, a pregrađeni blokovi grafita i uništeni metal ležali su posvuda. Nekoliko omamljenih operatera trčalo je prostorijama koje su bile prepune pare. Golemi čelični tankovi vode uništeni su poput kartonskih kutija, a na mjestu gdje je bio krov više nije bilo ničega. Reaktor broj četiri uništen je.
Kada su stigle prve jedinice hitne pomoći i izvukli radnike iz nuklearke prizor ih je u potpunosti iznenadio i šokirao. Nisu znali s čim imaju posla, lica nekih radnika bila su stravično ljubičaste boje, a ostala potpuno bijela. Ubrzo su svi počeli povraćati a čak i kad su u potpunosti ispraznili svoje želuce nisu mogli prestati. Sestra na trijaži je počela plakati, a do jutra zaprimljeno je 90 pacijenata.
Najgore pogođeni su prebačeni u moskovsku bolnicu broj šest. Radijacija ih je pogodila izvana i iznutra. Infekcija je putovala organizmom mladih operatera i vatrogasaca. Crni čirevi su im narasli u ustima i po usnicama, a gulile su im se desni, pa se tako se moglo vidjeti sirovo meso. Opekotine od radijacije za razliku od onih od požara, vatre, bile su sve gore, i uništavale tkivo.
Otpala im je kosa i obrve, koža im je potamnila, mijenjala boju od crvene do ljubičaste, pa sve od smeđe crne i počela je otpadati u listovima. Unutar tijela radijacija im je pojela utrobu i izjela pluća. Kada su razmjeri katastrofe i krize postali jasni sovjetske vlasti apelirale su na tajnost i žrtvovanje.
Kada je jedan dužnosnik u Černobilu rekao kako bi trebali upozoriti 50.000 stanovnika Pripjata, prerezali su mu telefon. Inženjeri su sutradan pokušali upozoriti svoje obitelji, iako su znali da ih prati i prisluškuje KGB uspjeli su doći do njih i reći im da ostanu u kućama.
Oni koji su pokušali otići brzo su vraćeni, a grad je u potpunosti bio odsječen.
U gradu su znali da nešto nije u redu, posebno kada su svi radio prijamnici ostali u potpunoj tišini. 32 sata nakon nesreće izdana je naredba za evakuaciju, 27. travnja. Do tada je Pripjat već bio prepun radioaktivne prašine, a službene izjave Politbiroa nije bilo do ponedjeljka navečer, tri dana nakon nesreće.
"Nesreća se dogodila u nuklearnoj elektrani u Černobilu. Poduzete su razne mjere kako bi se eliminirale posljedice", rekao je spiker sa radio Moskve.
Sovjetsko vijeće ministara zaključilo je kako je dvoje ljudi poginulo, da je dio zgrade reaktora uništen i da je Pripjat evakuiran. Nisu spominjali radioaktivnost koju već u tom trenutku zapravo nisu mogli izbjeći. Oblak se proširio prema Njemačkoj, Skandinaviji i Poljskoj, a Černobil je postao glavna vijest na Zapadu.
Uz podršku KGB Sovjeti su odlučili sakriti istinu kako je katastrofa koja se dogodila u Černobilu rezultat godina laži i neiskorijenjene nesposobnosti. Na kraju su zaključili kako je bila jednostavno zbroj neobičnih slučajnosti. Tri mjeseca nakon katastrofe i nakon što je provedena tajna istraga Politbiro je donio svoju presudu.
"Nesreću su uzrokovali radnici koji su grubo prekršili niz radnih regulacija reaktora na atomskoj elektrani", priopćili su.
Okrivili su radnike, a oni koji su preživjeli sve što se te noći događalo u kontrolnoj sobi poslani su u logore. Nije bilo nikakvog govora o dizajnerskim manama u reaktoru, no iza zatvorenih vrata Gorbačov i Politbiro znali su što se dogodilo i tajnu koja se skrivala.
Znali su od 1975. godine i Lenjingradske nesreće kako postoji mogućnost da bi jedan njihov reaktor mogao eksplodirati.
Izrađeni kao ogromni cilindri černobilski reaktori bili su 20 puta veći od zapadnih i mogli su proizvesti struje dovoljno za napajanje najmanje milijun modernih domova. Bila je to prava počast sovjetskoj opsesiji sa ogromnom arhitekturom i inženjeringom, prava 'gigantomanija'.
Znanstvenici SSSR-a proglasili su ovaj model "nacionalnim" reaktorom i požurili u proizvodnju istog od Finskog zaljeva do Kaspijskog mora. Nisu se čak ni zamarali s prototipom. Uz sve pohvale o moći "crvenog atoma", dizajn masivnih černobilskih reaktora nije bio bez mane. Bili su nestabilni i hiroviti, osobito pri manjoj snazi.
Ironičnoj je što je to postrojenje bila najbolja nuklearna elektrana u Sovjetskom savezu i na proljeće je trebala dobiti Lenjinov orden.
Uništenje i katastrofa koje su se dogodile nisu se mogle mjeriti s posljedicama koje žive još i danas. Ugled Mihaila Gorbačova na zapadu je okaljan. Optužio je sovjetsku nuklearnu politiku da su skrivali tajnu koja je zemlju koštala života.
"30 godina govorili ste nam da je sve sigurno. Pretpostavili ste da ćemo vas gledati kao bogove, i zato se sve ovo dogodilo. Zato se dogodila ova katastrofa", rekao je.
Bila je to velika laž koja je ostavila razorne i smrtonosne posljedice u cijeloj zemlji, pa i svijetu, i pokazala koliko su ih duboku zaveli idejom kako je zemlja snažna super moćna sila sa tehnologijom koja će pokrenuti svjetske reforme. Tako je zapravo i taj komunistički san nestao u eksploziju, u trenutku, i zahvaljujući nizu nesretnih pogrešaka koje su odnijele ljudske živote, a čine to i danas.
