Neki ljudi žarko žele posjetiti Pariz, kaže Kathryn Schroeder, a ona je baš čvrsto naumila posjetiti Černobil, epicentar najveće mirnodopske nuklearne katastrofe u povijesti. Stvar je opće kulture znati da je radijacija iz eksplozije tamošnjeg nuklearnog reaktora 1986. pogodila 10 milijuna ljudi. Koga više koga manje. A četvrt stoljeća poslije, 2010., zonu do tada isključivo pod vojnim i policijskim nadzorom, smjeli su početi posjećivati i turisti.
Schroeder je zakasnila sedam godina za biti među prvima, ali je dobila, kaže, suvenir koji nadmašuje svaki magnet za frižider ili majicu. I taj suvenir i sve okolnosti oko njega detaljno je opisala za Ozy. Rezervirala si je let iz Poljske za Ukrajinu kako bi stigla na jednodnevni grupni obilazak Černobila. Samostalno se tamo još uvijek ne smije ići. Nikome nije rekla za svoj plan.
U tom mjestu, primjećuje ona, onog zlosretnog dana u samo tri i pol sata evakuirano je iz tog područja 30.000 ljudi, a smiješno se poklopilo da je evakuacija autobusima tako spektakularno funkcionirala zato što su sovjetske vlasti koristile planove evaukacije koje su za to područje razradile za slučaj nuklearnog rata. "Koliko vas je svojoj obitelji ili prijateljima reklo gdje točno danas odlazite", bilo je jedno od prvih pitanja koje je u autobusu vodič postavio njoj i još 13 radoznalih duša.
Njih samo nekoliko je odgovorilo da su nekome rekli kamo su se zaputili, što je bilo za očekivati jer se Černobil općenito još uvijek doživljava kao mjesto koje je opasno. On to zapravo i jest, ako se dovoljno glupi za zaputiti se izvan sigurnih zona. Ako se pridržavate uputa, bit ćete izloženi manjoj radijaciji dok tamo boravite nego u, recimo, avionu tijekom leta za Ukrajinu. Obilazak je izrazito posvećen sigurnosti posjetitelja i donosi mnoštvo uputa prije i tijekom razgledanja.
Moraju se nositi majice duih rukava, duge hlače i zatvorene cipele, stoji u vodiču. Ne lutajte po nikakvim zgradama, ne dodirujte i nemojte se očešati o ništa, ne sjedajte na tlo, ne uzimajte si nikakve suvenire i nemojte gaziti po mahovini; ona upija radijaciju, što je čini najboljim mjestom da vam Geigerov brojač poskoči do krajnjih vrijednosti. Također, nemojte jesti tamošnje voće ni povrće, nemojte loviti niti pecati. Ručak se poslužuje u radničkoj kantini, sva hrana i piće dopremaju se izvan zone Černobila.
Postoji ipak nešto što vodič ne pokriva; slučaj da vas ubode (radioaktivni) komarac. A to je bilo baš točno ono što se dogodilo Kathryn Schroeder u nekoć naseljenom gradu Pripjatu, sad opustošenom i oronulom gradu duhova usred prekrasne šume. Malog propalicu je osjetila u trenutku kad joj je stao bosti kožu. S obzirom na godine iskustva koje je prikupilo u komarcima krcatim područjima, znala je točno što joj je činiti; brzo ga je lupila.
Nakon toga je nekoliko sekundi, možda čak i minuta, proučavala malo truplo na svojoj ruci, okruženo krvlju. Njenom krvlju. Mogla ga je prstom šutnuti s ruke i krv obrisati o svoj jeans. Ali nije, jer je situacija bila takva da je bila riječ o komarcu koji je na svijet došao u radioaktivnoj zoni, koji se zabavljao po zagađenoj vodi, koji se hranio po životinjama koje su se pak slobodno hranile i kretale uokolo bez najmanje brige ili svijesti o razinama radijacije kojima su okružene.
A možda je, primjećuje ona, mogla malo pažljivije pročitati preporuke uoči izleta, primjerice one o korištenju sredstava za odbijanje insekata. U takvoj situaciji, napisala je, napravila je jedino racionalno što joj je preostalo; posegnula je za korištenom papirnatom maramicom u džepu, njome pokupila komarca i strpala je ponovno u džep. Pa ako bi završila u bolnici s nekom neobjašnjivom bolesti, imat će sa sobom krivca za analiziranje.
U nekom trenutku je povjerila kolegi u izletničkoj grupi što joj se dogodilo. "Ma, šališ se", kazao je, "O, to nikako ne može biti dobro." Glas se proširio po cijeloj grupi, što je dovelo do najrazličitijih predviđanja o načinima na koji joj je sudbina zapečaćena. I u jednom trenutku ih je sve utišala teatralnom izjavom: "Ne mogu dočekati da vidim kakve ću supermoći sada dobiti." Mislila je, kao, na to da bi mogla postati "vampirica-komarac", "Vampsquito", krvožedna leteća lovkinja.
Razgovori o njenim budućim supermoćima nisu baš najbolje sjeli ženi iz Velike Britanije. Jako se uzrujala, do granice ljubomore, te je stala govoriti kako je ona, eto, baš mogla lizati drvo. Pa što onda? A sve to nakon što je cijeli dan cijedila iz bočice gel za deznficiranje ruku. Pa joj je Kathryn Schroeder izišla u susret i ponudila joj da dotakne mrtvog komarca. Britanka je to odbila. Zdravstvene brige Kathryn Schroeder nisu se nimalo ublažile niti kad se vratila u hotel.
Guglala je "ubod radioaktivnog komarca", a rezultati iz tražilice bili su beskorisni. Cijeli sljedeći mjesec držala je uza se papirnati rupčić s mrtvim komarcem, čisto za svaki slučaj, i s njime je proputovala kroz još četiri zemlje; avionom i autobusom. Na kraju se ispostavilo da su Tima Mousseaua, biologa sa Sveučilišta Južna Karolina, tijekom 18 godina koliko je proveo radeći po Černobilu izbole stotine komaraca. On je bio osoba čiji je savjet potražila.
"Količina radionuklida koji se mogu prenijeti ubodom komarca ekstremno je niska, ako uopće i postoji", kazao joj je. Da je pojela tamošnju gljivu ili komad divljači, e onda bi imala razloga za brigu, jer u sebi mogu sadržavati poveće razine radioakivnog cezija. A komarac? Ma kakvi! Kathryn Schroeder se više ne sjeća u kojem je točno trenutku bacila maramicu s mrtvim komarcem.
Zapravo, nije sigurna da joj možda još uvijek nije zakopana negdje duboko u njenoj torbi. Još uvijek je dobrog zdravlja. A i da nije, nego da je postala "vampirica-komarac" to ionako ne bi nikome priznala. Nakon što je prošla ovo, kaže, sad je spremna za sljedeću razinu, vratiti se u Černobil i polizati stablo. Naprosto da vidi što će se dogoditi.
