Ako ste se zapitali tko je golman sa službenog Fifinog postera ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva u Rusiji, odgovor daje Valentina Timofejeva Jašina. Ona je danas 88-godišnja udovica najslavnijeg ruskog vratara svih vremena, jedinog golmana u povijesti svjetskog nogometa koji je 1963. godine osvojio Zlatnu loptu, a za BBC je ispričala život svog slavnog supruga:
Nikad prije i nikad poslije niti jedan vratar na svijetu nije ponovio taj uspjeh, jer se Zlatna lopta obično dodjeljuje golgeterima, pa je sad jasnije zašto su se Jašinu divili i Pele, i Beckenbauer, i Eusebio, koji se i danas smiješe sa zajedničkih fotografija koje vise uokvirene na zidovima Valentinine sobe.
Valentina još uvijek živi u moskovskom stanu koji je njezin suprug dobio od države zbog sportskih zasluga još davne 1964. godine. Lev Jašin bio je nogometna ikona Sovjetskog Saveza, države koja je nestala 1991. godine, samo godinu dana nakon što je umro u 60. godini života.
Stan je prepun pokala i medalja, no u toj bogatoj kolekciji nedostaje samo jedna – ona sa Svjetskog nogometnog prvenstva. Najveći uspjeh SSSR je postigao je plasman u polufinale na prvenstvu u Engleskoj 1966. godine, kad je SSSR završio na četvrtom mjestu.
No, iako je Jašin ostao upamćen u nogometnoj povijesti po tome što je unio revolucionarne promjene u obrani, upravo je zbog jednog neuspjeha SSSR-a umalo završio prerano karijeru.
„Bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962. godine, kad je SSSR izgubio 2:1 u četvrtfinalu upravo od domaćina. Jašin je tad imao 32 godine i doista na toj utakmici nije baš briljirao. Rusi su primili dva nespretna gola, pa iako nije bio jedini krivac, svi ruski mediji baš su njega osudili zbog poraza i postao je žrtveno janje.
Kad su sletjeli na moskovski aerodrom dočekala ga je bijesna gomila navijača urlajući „Jašina u mirovinu“ i „Ostavi se nogometa“. Kamenjem su razbili prozore na njegovom stanu i ostavljali danima prijeteće poruke u poštanskom sandučiću“, prisjeća se Valentina Jašina.
„Dogodilo se to samo dvije godine nakon što je 1960. bio nacionalni heroj jer je SSSR na Europskom prvenstvu pobijedio dominantnu reprezentaciju Jugoslavije u posljednjim trenucima produžetaka. No, nakon Čilea, u cijeloj njegovoj karijeri nikad ga nisam vidjela u takvoj depresiji“, govori ona
A karijeru je počeo kao 18-godišnjak igrajući za nogometnu ekipu tvornice u kojoj je tad radio. U svojoj autobiografiji je zapisao:
„U to vrijeme borio sam se s velikom depresijom i na kraju doživio nervni slom. Nisam osjećao ništa osim velike praznine. Izgubio sam volju i za nogometom i za odlaskom na posao. Svi su mislili da sam obična protuha.“
A onda mu je prijatelj iz ekipe savjetovao da se dobrovoljno javi u vojsku. Jašin je rekao da je to bila velika prekretnica u životu, da je doživio preporod. Počeo je nogomet shvaćati ozbiljnije i opet poželio trenirati.
Njegov talent prvi je uočio Arkady Černjišev, trener moskovskog 'Dinama' koji ga je doveo u klub. Četiri godine kasnije, dakle od 1953. postao je standardni prvotimac ekipe i počeo braniti za seniorsku ekipu.
Istovremeno bio je vrlo talentirani hokejaš, pa je i tu stajao na golu kad je njegov klub osvojio u ožujku iste godine Sovjetski kup. Pola godine kasnije, ponovio je uspjeh i s moskovskim 'Dinamom'.
Još godinu dana igrao je oba sporta s podjednakim uspjehom, a onda se 1954. odlučio konačno samo za nogomet. U idućim godinama sudjelovao je na četiri Svjetska prvenstva i obranio ukupno 150 penala zbog čega ga i danas svrstavaju u svjetske nogometne ikone.
Osim po svojem impozantnom stasu, s visinom od 190 cm, mnogi ga pamte po velikoj srčanosti na terenu, ali i skromnosti u privatnom životu.
„Bilo je to 23.10.1963. kad ga je Fernando Riera, izbornik čileanske reprezentacije, iste one od koje su izgubili, pozvao u reprezentaciju svijeta za ekshibicijski meč protiv reprezentacije Engleske, povodom proslave 100. godišnjice njihovog nogometnog saveza.
Jašin je branio prvo poluvrijeme, a onda ga je zamijenio jugoslavenski golman Milutin Šoškić. Englezi su pobijedili 2:1, ali u prvom poluvremenu nisu dali ni jedan gol. Navijači u Rusiji ponovno su slavili mog supruga. Dva mjeseca kasnije dobio je još jedno priznanje – Ballon d'Or – Zlatnu loptu. Bila je to godina kad je njegov moskovski Dinamo osvojio peti put Ligu prvaka i kad je on odigrao najbolju sezonu u životu. U 27 utakmica primio je samo sedam golova“, priča Valentina Jašinova koja se ne sjeća da su previše slavili ovaj njegov trofej.
„Sjećam se da smo bili kod kuće i ja sam pripremila malo bolju večeru“, smije se ona.
U nogometu je ostao upamćen kao golman koji je prvi počeo istrčavati iz gola, pa bi nerijetko igrao kao dodatni obrambeni igrač, a zatim povukao loptu i brzim dodavanjem prema naprijed, potjerao momčad u kontranapad. Nešto slično radio je i Manuel Neuer na svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014. godine, kad su Nijemci i osvojili prvo mjesto.
Ovakvim atraktivnim potezima, Jašinov je osigurao mjesto u nogometnoj povijesti, a njegov zaštitni znak bili su kačket i crne rukavice, te uvijek jako tamnoplavi dres. No, nakon Europskog prvenstva ostao je bez kačketa. Neki lovac na memorabilije, tijekom gužve, skinuo mu je kapu s glave:
„Više ga nikad nije zamijenio novim jer je rekao da se ne bi mogao na drugi naviknuti i da to ne bi bilo – to. Inače, sjećam se da bi čak i nakon dobivene utakmice noći i noći proveo prevrćući se po krevetu i razmišljajući kako je primio gol. Proganjala ga je svaka situacija kad nije mogao zaustaviti loptu ispred mreže jer bi govorio da je čak i jedan primljeni gol - uvijek previše.“
Što je i istina. Jer kad golman pogriješi to svi vide i dugo pamte i stalno će o tome govoriti.
„Golmani nose veliku odgovornost i to u svakoj utakmici. Oni su zadnja linija obrane i ako ona popusti, prima se gol“, govori Valentina.
Danas u Moskvi njezin pokojni suprug ima nekoliko spomenika. Jedan je brončani i napravio ga je slavni ruski kipar Rukavišnikov. Iako nije zaluđen nogometom, obožavao je Jašina:
„Na njega ne gledam kao na nogometaša nego kao nacionalnu ikonu, heroja, ne samo zbog toga što je radio na terenu, nego zato jer je bio izvanserijski čovjek i karakter.“
Jašin je rođen 1929. godine, a obitelj je pobjegla iz Moskve 1941. pred nacistima, koji su dospjeli na 70 km od glavnog grada. Preselili su u današnji Sankt Peterburg koji se u to vrijeme zvao Lenjingrad, ali je i on bio u okruženju i u gradu je nedostajalo hrane.
Opsada grada trajala je 872 dana i jedna je od najstrašnijih u povijesti, jer je umrlo oko 750.000 ljudi. Ljudi su, da bi napravili juhu, u vodi kuhali kožnate remene samo da bi utažili glad.
U autobiografiji je Jašin napisao da je njegovo djetinjstvo završilo kad mu je bilo 11 godina i kad je obitelj stigla u Uljanovsk, grad udaljen oko 800 km od Moskve. Grad je bio relativno siguran i u njemu je pokrenuta tvornica oružja u kojoj je radio i njegov otac. Tad je već imao 13, pa je i sam počeo raditi u toj tvornici na izradi metaka.
“S mojim vršnjacima čekao bih satima u redu za kruh, sanjajući o pobjedi na fronti i čuvajući kockicu šećera kao suho zlato. Kad su Nijemci počeli gubiti rat i kad se počela naslućivati pobjeda, radovao sam se povratku u Moskvu.
U ratu smo stekli takva iskustva kakva se nigdje drugdje ne mogu steći. Naučili smo kako se radi i živi bez straha i bez ikakvih obećanja u bolje sutra. Zbog toga, kad sam počeo igrati nogomet, nisam razmišljao o pobjedama i nagradama, nego sam samo uživao u činjenici da mi je splet životnih okolnosti omogućio da igram nogomet.“
Možda je baš zato u ovoj zemlji – prekrasnoj, ranjenoj i ponosnoj, uloga golmana – kao branitelja – toliko bila važna.
Jašin je prestao igrati kad je navršio 41. Valentina se prisjeća:
„Na jednoj od njegovih posljednjih utakmica vidjela sam da je istrčao i oteo loptu, pao i ostao ležati. Premrla sam od straha jer sam mislila da je opet povrijeđen. Dobio je tri puta gadne udarce zbog kojih je tijekom karijere tri puta na terenu gubio svijest. Prošlo je nešto vremena, a onda se ustao i ispucao loptu. Laknulo mi je kad sam vidjela da je dobro. Kad je došao kući, pitala sam ga kog vraga je tako dugo ležao? Rekao je:“Nisam htio. Ona košena trava je tako fino mirisala da mi se baš nije dalo ustati.““
Valentina se prisjetila i kao ju je jako dugo morao nagovarati na brak Nije vjerovala njegovim obećanjima i udvaranju. Potkraj života imao je velikih zdravstvenih problema. Nakon dva srčana udara i dva moždana udara, slijedila je amputacija noge. Više nije mogao s prijateljima, s kojima je nekad radio u tvornici, odlaziti zimi na zaleđenu rijeku u ribolov.
I tijekom života imao je problema sa želucem, a Valentina to pripisuje ratnim okolnostima.
„Cijeli život je patio od kroničnih želučanih bolova i mislim da je to zato jer je kao dijete više bio gladan nego li sit. Osim toga, postao je pušač s 13 godina i nije ostavljao cigarete tijekom cijele karijere.“
Dinamo iz Moskve 22.10.1989. godine organizirao je specijalnu utakmicu – svi klubovi iz SSSR-a koji su se zvali Dinamo – dakle iz Moskve, Minska, Kijeva i Tbilisija –došli su na turnir koji je održan u čast njegovog 60. rođendana. Bila je to prilika da se oprosti sa svim svojim prijateljima.
„Naslutio je da se bliži kraj. Pet godina je već bio bez noge koju su mu amputirali iznad koljena, a posljednju godinu živio je s dijagnozom karcinoma želuca. Na tu utakmicu su došli svi njegovi veliki bivši rivali, legende nogometa – igrao je Eusebio, Bobby Charlton, Beckenbauer…
Nakon utakmice došao je po njega auto s otvorenim krovom i provezao ga po atletskoj stazi nekoliko krugova, dok su mu ljudi pljeskali, skandirali i mahali, a onda je počela jaka kiša. Kad se zaustavio, nagrnuli su novinari, a za njima navijači, no u cijelom tom slavlju, naslućivala se tuga“, prisjetila se Jašinova udovica.
„Unatoč svim priznanjima, Jašin je umro u prilično oskudnim životnim uvjetima. I danas mi idu suze kad se sjetim tog velikog čovjeka“, kaže njegov kolega i prijatelj Koršunov, kojeg je Jašin uveo u nogomet.
Dan prije smrti odana mu je još jedna počast – odlikovan je medaljom Heroja rada.
O njemu se upravo snima dokumentarni film, pa je Valentinu nazvao redatelj da pita je li bolji naslov „Heroj“ ili „Legenda“. Valentina se smije:
„Nemam pojma. Umorna sam od svih tih pitanja i odgovora o mojem suprugu. Sve je to tragikomično. Komično jer je bio silno duhovit, volio zbijati šale, a tragično je sve ostalo.“
