Mučne scene djece u kavezima, grozne snimke djece koja plaču jer su ih razdvojili od roditelja i bezosjećajni birokrati Trumpove administracije tek su manji dio šokantnih događaja na američkoj granici gdje ilegalne migrante i tražitelje azila razdvajaju od djece. Djecu šalju u domove, a roditelje u pritvore. Kažemo manji dio zato što će svako to razdvajanje, svaka ta trauma gotovo nepovratno obilježiti tu dječicu.
Yoka Verdoner sad je umirovljena učiteljica i psihoterapeutkinja u Kaliforniji, ali njena sudbina je lako mogla biti drukčija. Lako je mogla postati neka nova Anna Frank. Yoka je, naime, Židovka iz Nizozemske koju su stranci skrivali od nacista tijekom Drugog svjetskog rata. Štitili su nas, voljeli su nas i bili smo nevjerojatno sretni da smo preživjeli rat u dobrim rukama", piše ona u ispovijesti za britanski Guardian.
Ipak, kako ona sama priznaje, sve to skrivanje i odvojenost od roditelja ostavilo je tragove na nju i njenog brata. Čak i 76 godina kasnije njen brat piše o toj odvojenosti kao da se sada događa.
"U prvom domu vrištim šest tjedana. Tada me prebace drugoj obitelji i ja prestajem vrištati. Odustajem. Ne prepoznajem ništa oko sebe. Svi oko mene su stranci. Nemam prošlost. Nemam budućnost. Nemam identitet. Nigdje sam. Smrznuo sam se od straha. Strah je jedina emocija. Kao trogodišnje dijete živim u uvjerenju da sam počinio neko strašno zlodjelo i zbog toga je moj svijet nestao. Provest ću ostatak života u očajničkim pokušajima da ne počinim novu grešku", citira ona svog brata.
Yoka će i sama priznati da je taj drugi dom, ta druga obitelj, odlično se brinula za njenog brata te da su i danas ostali u kontaktu. Usprkos svemu, on danas ima 80 godina i ni danas nije potpuno svjestan zašto je toliko anksiozan i zašto je imao toliko neuspjeha u životu. Ona je bila nešto starija, imala je "čak" sedam godina kad je morala napustiti svoje roditelje i živjeti na selu. Većinu Drugog svjetskog rata živjela je Dickom i Ellom Rijnders. Dick je bio načelnik, a obitelj Rijnders živjela je u prekrasnoj kući nedaleko od širokog kanala, jednog od niza vodnih puteva koji presijecaju Nizozemsku.
"Ella je uvijek bila nasmijana, a Dick je govorio da sam ja njegova najstarija kćer. Mogla sam ići u školu, stvarati prijateljstva, bila sam dio života na selu. Ali nisam imala svoju obitelj, živjela sam bez roditelja, sestre i brata", piše Verdoner. Tijekom svog kasnijeg života nije mogla dugo živjeti na jednom mjestu. Živjela je u raznim državama i imala je uspjeha na poslovnom planu, ali privatno nikad nije uspjela ostvariti neke prave veze. Nikad se nije udala i dugi niz godina je išla na psihoterapije.
"Kao umirovljena psihoterapeutkinja s velikim iskustvom rada sa žrtvama traume u djetinjstvu, jako dobro znam što čeka tisuće djece, otete na granici i prebačene u centre za procesiranje. Tisuće života je oštećeno i desetljećima kasnije će starci govoriti o svojim traumama govoriti u sadašnjem vremenu", piše ona.
I autor ovog članka je također odrastao u ratnoj zoni tijekom Domovinskog rata. I ja sam proveo jedan dio rata odvojen od majke, samohrane majke koja je sve dala da bi me sačuvala od strahota rata i uništenja koje se događalo oko nas. Kratko razdoblje razdvojenosti sam potpuno potisnuo iz sjećanja, odbijam razmišljati o tome, ali s vremena na vrijeme me neki događaji podsjete na vlastitu traumu. U ovom specifičnom slučaju je to jedna snimka nastala u centru za zbrinjavanje djece odvojene od roditelja negdje u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kroz neprekidni plač jedva mogu razaznati povike jedne djevojčice: "Mama, mama!". Ali i te doslovno dvije sekunde audio snimke je dovoljno da proizvede pravu jezu. I ja sam imao sreću da sam bio kod rodbine koja me je, jednako kao Yokina brata, voljela i brinula se za mene koliko je to moguće u okvirima rata i potpune izolacije. A ipak osjećam neke posljedice o kojima ne želim ni razmišljati. Kako je tek svoj toj djeci odvojenoj od roditelja i strpanoj u kaveze? Poslanoj potpunim strancima ili u domove za nezbrinutu djecu?
Domove koji su već hvatani u brojnim prekršajima. U jednom takvom domu za primanje migranata postoji duga povijest optužbi za zlostavljanje djece. Riječ je o Shiloh Treatment Center nedaleko od Manvela u saveznoj državi Teksas koji je od 2013. godine dobio više od 25 milijuna dolara od države. 2001. godine je tamo umrla šesnaestogodišnja Stephanie Duffield nakon što ju je osoblje vezalo, ali je istragom utvrđeno da je sve u redu i Shiloh je nastavio "brinuti" se za djecu.
Optužbe za seksualno zlostavljanje štićenika su bile toliko raširene da je čak i okružna tužiteljica morala reagirati provođenjem strožih kontrola. Ista ustanova se sada suočava s optužbama da su mjesecima drogirali devetogodišnjeg dječaka iz Hondurasa koji se htio susresti s majkom.
Nastavak na sljedećoj stranici...
