Njegova majka Maribel Bernandez je tražiteljica azila i sin je krajem prošle godine došao u SAD kako bi živjeli skupa. Pokazao je svoj rodni list i dao kontakt informacije svoje majke. Nakon kraćeg boravka u skloništu kod Houstona, poslali su ga na kontrolu psihoterapeuta. Medicinski karton pokazuje da je Maribelin sin dobivao psihotropne lijekove od studenog prošle godine do travnja ove godine tijekom boravka u Shilohu.
U travnju su ga pustili i ona je morala, u osmom mjesecu trudnoće, šest sati u jednom smjeru da bi ga preuzela iz Shiloha. Za portal Reveal, iza kojeg stoji Center for Investigative Reporting slavnog Lowella Bergmana, Mirabel je ispričala da već mjesecima pokušava odviknuti svog sina od droga na koje se naviknuo tijekom boravka u Shilohu.Prije nekog vremena smo razgovarali s Luz, zaposlenicom jednog od tih prihvatnih centara, koja je ispričala kakva djeca im dolaze.
Djeca koja dođu kod nas stara su između 12 i 17 godina. Zbog otmica djece od roditelja kod nas sad sve češće završe i bebe i mala djeca. Klinci su to koji najčešće bježe iz Meksika, Nikaragve, Gvatemale, Hondurasa i Meksika. Većina ih Meksikom putuje u zloglasnoj "La Bestiji"(zvijeri), vlaku koji vode krijumčari, u kojem su česta silovanja, otmice i ranjavanje. Neki plate krijumčarima "coyotesima" dok se drugi snalaze sami i ostave sav novac koju su im roditelji dali za put.
Nadaju se da će naći posao i pomoći roditeljima. Putovanje do granice može trajati nekoliko dana ili nekoliko tjedana. Sama djeca najčešće bježe od siromaštva, obiteljskog nasilja ili bandi. Iz Gvatemale bježe, kaže Luz, jer su doslovno gladni, dok iz El Salvadora mahom bježe od bandi poput "la Mara Salvatrucha", koje im prijete smrću ako im se ne pridruže. Luzin brat Pedro također radi u jednom centru u susjednom gradiću i kaže da su djeca proživjela teške traume.
"Većina ih je vidjela kako im ubijaju obitelj, a države im ne mogu ili ne žele pomoći. Mnogi su radili u poljima i gotovo da uopće nisu školovani. Coyotesima roditelji često plate između 3000 i 10.000 dolara kako bi ih prošvercali. To su njihove cijele ušteđevine, a ponekad i prodaju sve što imaju. Na putu ih zlostavljaju članovi narkokartela, bude tu silovanja, ubojstava i otmica", kaže Pedro, u čijem centru djeca dobiju tri obroka dnevno, odjeću i obuću, obrazovanje, brinu se o higijeni, religiji, pravnim stvarima i njihovoj psihi.
"Naš je posao da ih zaštitimo, nađemo način da ostanu i, ako je to moguće, da ih spojimo s nekim članom obitelji", kaže Luz, koja odrađuje 12-satne smjene. Za razliku od brata, koji radi kao psiholog, ona je zadužena za obrazovanje i zabavu. "Većina djece, kaže, školu nije vidjela i treba im neko vrijeme da se priviknu na ideju sjedenja, slušanja i učenja. Kad im kažu da će im to pomoći da ostanu u zemlji, to ih motivira", kaže Luz.
"Boli me što mnogi misle da su ovo neki koncentracijski logori, a ne mjesta gdje se pokušava pomoći. Otvorili su ih prije Trumpa jer se granicu uvijek prelazilo i prelazit će se. Kada dijete dođe tu, treba nam između mjesec dana i godine da ga obradimo i da dobije sponzora. Posebno je teško s onima koji nemaju nikakvu obitelji", kaže Luz o svom poslu.
Već istraumatiziranu djecu takvi logori izlažu dodatnim traumama i onda će se svi čuditi da je upropaštena čitava generacija doseljenika, bjegunaca od siromaštva, rata i bandi. Čudit će se kad ti ljudi neće moći normalno živjeti, raditi i stvarati obitelji, a sve zbog trauma koje upravo proživljavaju.
