Zagazili smo u drugu pandemijsku godinu, a još jedan bend iznjedrio je još jedan pandemijski album. Filozofija je dobra: ako već ne možemo nastupati, možemo barem snimati. No ovaj put je pomalo drugačije. Bend je na sceni već dugo, najbolje godine i najbolji albumi su iza njih, a novi album, i to ovako dobar, malo tko je očekivao. Radi se o veteranima europske indie scene, bendu The Notwist iz sjeverne Bavarske, kojemu su svojedobno tepali da je njemački Radiohead.
Svi oni kojima je poznat Notwist, a i oni kojima nije, a vole indie elektroniku ili su možda u srednjoškolskim ili fakultetskim danima slušali njihov “Neon Golden”, bit će ugodno iznenađeni albumom “Vertigo Days”. Osim nježne, magličaste melodičnosti, ovaj album može se pohvaliti ujednačenim korpusom pjesama, unatoč tome što je na njemu gostovao veći broj umjetnika, poput Saye iz Tenniscoatsa, Bena LaMara Gayja, Juane Moline i jazzistice Angel Bat Dawid, koji su dodatno obogatili ovu priču. Uz “Neon Golden”, koji se smatra njihovim najboljim albumom i od kojeg je prošlo gotovo dvadeset godina, dojam je da je podosta magične prašine palo i na “Vertigo Days”, što ga čini ugodnim za slušanjem, pamtljivim i nekako bliskim.
Na momente je kao zvučna kulisa, nešto što slušate dok radite nešto drugo, no izmjenama intenziteta, iz pjesme u pjesmu, privlači pozornost svoga slušatelja i podsjeća ga na zlatne godine folktronike s početka milenija. Iako je snažan retro dojam na ovom albumu, što je uostalom standard indie scene danas, nema puno suvremenih bendova koji na ovaj način kombiniraju elemente krautrocka. Uglavnom se hvataju za gitarističku scenu 70-ih, dok se manji dio bendova interesira za elektronički aspekt toga vremena. Kad su pričali o samoj ideji albuma, The Notwist su rekli da su željeli “propitati koncept benda obogativši ga drugim glasovima i idejama, drugim jezicima i pitanjem zamagljivanja nacionalnog identiteta”.
Ovo je koncept koji iz daljine može značiti bilo što, no kad, primjerice, čujete pjesmu “Ship”, u kojoj Saya pjeva na japanskom, jasno je da je to spoj europskog retro zvuka, popa na tragu Stereolaba i japanskih elektro projekata ranih 2000-ih. Pjesma “Al Sur” je sličan muzički kolaž raznih utjecaja, od rane elektronike do pop scene novijeg datuma, ponovno s japanskim elementima. “Ova situacija, koju svatko iskusi barem jednom u svome životu, u kojoj se sve može promijeniti od jednog do drugog trenutka, i da ništa nije zagarantirano, dobila je cijelo novo i globalno značenje dok je svijet bio okrenut naglavačke. No također čudna, nadrealna atmosfera prve karantene i naš izolirani koncentrirani rad na muzici, dok se činilo da je svijet oko nas kolabirao, utjecali su snažno na našu muziku“, rekao je Markus Acher uoči izlaska albuma.
Ovaj bend su kasnih 80-ih osnovali Andi Haberl te braća Micha i Markus Acher, da bi početkom devedesetih izbacili prvi album, i to žestoki punk. Na albumu “12” dodali su klavijature, dok je zvučna slika obogaćena mješavinom krautrocka na tragu Cana, post-rocka i noise rocka. Zaokret prema elektronici dogodio se s albumom “Shrink” iz 1998. godine, a zvuk je obogaćen saksofonom, klarinetom, čelom, tereminom i vibrafonom. “Neon Golden” ih je umalo pretvorio u kultni bend svoga žanra, no fanove su sljedeći albumi donekle razočarali, a putanja benda je ostala pomalo razvodnjena. Članovi benda su paralelno svih ovih godina radili na većem broju muzičkih projekata, što je prema njihovim riječima značajno utjecalo i na njihov zvuk u Notwistu. Učili su nove načine stvaranja muzike, pronalazili novi zvuk, učili nove instrumente, da bi finalni rezultat bile nove ideje i nova energija. “Slušam muziku drugih ljudi, kupujem albume i umjetničke knjige, to je moja glavna inspiracija. Neke ideje rastu sporo tijekom dugog perioda, dok obavljam dnevne stvari za svoju djecu, no neke dolaze brzo, dok sviram gitaru. Nema sheme i izbjegavam je tražiti. Ne želim imati recept za dobru pjesmu, jer ga nema”, riječi su Markusa Achera, koji je aktivan i u bendu Lali Puna. Osim Notwista i Lali Pune, Acher je još nastupao s bendovima Rayon, Tied + Tickled Trio, You + Your D. Metal Friend, 13&God, Village of Savoonga, Hochzeitskapelle, 3 Shades. S japanskim dream pop duom Tenniscoats složio kompilaciju rijetke japanske indie muzike pod nazivom Minna Miteru.
Čini se zapravo da su Acherovi japanski utjecaji i bliskost upravo s tim zvukom oblikovali “Vertigo days” i dali mu tu nježnu, dalekoistočnu notu, zbog čega zvuče kao nekoć u najboljim danima. No bitna je i krautrock nota, ponekad vrlo izražena, a ponekad suptilna, koja unosi dinamiku i psihodeliju u zvučnu sliku, a koja će vas povesti na jednosatnu turu sanjarenja. Ukratko, ovo je savršen “comeback” album kojemu se nitko nije nadao, a koji bi mogao bend odvesti u nekom novom smjeru - retro, nadrealne, hipnotične atmosferičnosti.
