Turizam izvlači ono najgore iz nas, a počinje već u autobusu

U jeku turističke sezone, dok se Hrvatska utapala u valu jeftine sentimentalnosti nakon povratka “vatrenih”, doživjela sam prosvjetljenje sastavljeno od dva međusobno povezana poučka. Rat počinje u autobusu, a turizam izvlači ono najgore iz nas. Možda vam je poznata scena kad uđete u autobus Prijevoz Makarska za Tribunj jer ste se još u travnju odučili počastiti all inclusive aranžmanom u neodoljivo slatkom hotelčiću koji ste pronašli na Crnom jajetu. Zakoračite u prolaz između sjedišta i na nekoliko mjesta pogledom pokušate locirati gdje se nalazi broj sjedala istovjetan onome koji imate na karti. Želite biti brzi i efikasni jer iza vas se već stvara gužva, pušu vam za vrat, ali brojeva nema nigdje. Ni na rukohvatima, ni poviše sjedala, samo tupe, identične plišane stolice. 

Tu već nastaje prvi problem. Shvatite da su brojevi mjestimično izgrebani, najvjerojatnije ključem, jer je nekom mamlazu bilo dosadno. Potrudite se još malo, saginjete, pa ih ipak uspijevate pronaći u svakom trećem redu, koristeći logiku kako biste točno izbrojili koje je vaše. Za preživjeti putovanje logiku je trebalo ostaviti na kolodvoru. Nakon detaljnije potrage i glasnog negodovanja iza vas jer pravite čep, evo ga, dvadeset sedam i dvadeset sedam, uparili ste rezervaciju s mjestom, kad na njemu sjedi Brko, torbama zauzevši i dvadeset osmicu. 

Borba za opstanak Ekonomix 9 jedinih načina za spriječiti da nas turizam ne ubije

Još ga niste pravo ni upitali o čemu se radi kako biste razriješili nesporazum, još niste ni izgovorili: ”Oprostite, ali ja imam rezervaciju”, samo ste ga pogledali s određenom dozom zbunjenosti i nade u pravni poredak karata, a Brko brže bolje izgovara: ”Sjedi ko kako oće”. Zapamtite ovaj trenutak, trebat će vam. Mene osobno uvijek osupne njegova važnost, veličina i nepovratnost, i nitko da učini korak dalje te shvati što slijedi iza toga. Nakratko zastajete, zbunjeno gledate oko sebe tražeći pomoć ostalih putnika, uzdajući se u pozitivan pritisak grupe koja će reagirati i urazumiti čovjeka da sjedne na mjesto za koje je kupio kartu. Jer, u čemu je problem, kartu je kupio u svakom slučaju. Ali civilizacijski pomak od kupovine karte do sjedanja na broj sjedala s rezervacije ravan je putu koji je trebalo prijeći od silaska s drveta do Homo sapiensa. No ništa se ne događa, svi bleje kroz prozor, gledaju u mobitele, sliježu ramenima, a uvijek se nađe i neka gospođa koja izgovori: ”Ae, i meni su sili, tamo naprid”, tonom koji ne da je uvrijeđen jer ju je netko oštetio, nego upravo daje legitimitet Brkinu postupanju.

Slomljeni ste većinom koja ne mari i spuštate se na najbliže sjedalo, iako volite sjediti kraj prozora, iako ste putem internetske rezervacije uzeli baš to mjesto, skljokate se bilo gdje. Taman kad ste mrvicu potisnuli nelagodu nastalu od ”di ko oće” filozofije, iako se u dubini duše ne mirite s tim, ali morate nekako stići do Tribunja, evo pred vama nove scene. 

”Izvinite” autoritativno i bez trunke nelagode kaže majka držeći petogodišnjaka za ruku, ”ovo su naša mjesta”. Nijemo otvarate usta, rukom pokazujete na Brku, pokušavate protumačiti gdje je nastao problem, ali majka ne popušta. ”Zvat ću konduktera”, neumoljivo vas gleda. Napola ste se ustali, onaj Danac kojeg ste vidjeli na ulazu još stoji u prolazu i ne zna kamo bi sa sobom, a redovi oko Brke kao hor grčke tragedije odgovaraju majci, vama, Dancu, Hrvatskoj: ”Kondukter je reka da sidimo ko kako oće”. U mozgu vam ključa, majka ne odustaje, gura dijete prema vama i nema druge nego da ustuknete i ponovo se maknete sjedalo iza. 

Tu su dva ćelavca koji su se strateški rasporedili jedan iza drugog: ”No, kae pas mater, zakaj opet ne krećemo?”, kraj njih ni ne pomišljate sjesti i u tren oka vozite se u zadnjem redu od šest, skupa sa studenticom iz Pirovca i dvije bake koje čitaju Moju sudbinu. U sredini autobusa sukob eskalira, počinje rat koji će oštetiti generacije putnika i ništa se neće promijeniti. Poziva se kondukter da raščisti još nekoliko nelegalnih zauzimanja sjedala, ali to se pokazuje uzaludnim jer je po vertikalnoj liniji upravo on onaj kotačić zakonodavne i izvršne vlasti, sve u jednom, nešto kao Milijan Brkić koji je optužen za plagijat, a zadužen za očuvanje pravnog poretka. Ako vam do sada nije jasno, ostavimo se alegorije. Autobus Promet Makarska Hrvatska je u malom, njome upravljaju ljudi koji umjesto da čuvaju red generiraju nered. Čak i oni građani putnici koji bi samo jednostavno htjeli živjeti po pravilima bez velikih iznenađenja, načinom na koji naši kondukteri vode sustav u tome su onemogućeni.

ANALIZA Ekonomix Kako dalje - može li nam pomoći ovaj optimizam?

U jeku turističke sezone, kad ova mala Hrvatska proključa, dolazi do pucanja šavova na svim stranama, ogoljuju se mehanizmi funkcioniranja i dovoljno je samo biti, kako bi predsjednica rekla, ”među narodom” pa da sve postane bjelodano. Kako nema zakona i sigurnosti, ljudi postaju uplašeni, gramzivi i skloni prevarama. Ako ste uspjeli zadržati ono svoje mjesto među studentima i bakama, lecnut ćete se na svakoj stanici, ispravno strepeći da opet ne sjedite na nečijem mjestu. Konačno, kad se dovezete do Tribunja, smještaj koji ste platili preko interneta nemalo će vas razočarati. Bazen ispred hotela, ispostavit će se, zapravo je obična fontana u kojoj se, u jeku turističke sezone, znam to iz vlastitog iskustva, mogu kupati samo mali Slavonci. All inclusive usluga s tri obroka dnevno uz pića svest će se na svakodnevni bolonjez i pohance uz razrijeđeni sok za razrijeđivanje. 

Soba koja nosi ime Sharon Stone ubrzo će otkriti tajnu brojnih osvježivača zraka, poput one u filmu “Sedam”, čim osoblje hotela za sobom zatvori vrata. Ispostavit će se da postoji problem neispravnih instalacija vezan uz kanalizaciju te sve popratne pojave i mirise. A vi ćete u svom preplaćenom ljetnom aranžmanu moći uživati oslanjajući se samo na snagu vlastite odluke, imaginacije i čvrste želje da vam bude dobro. Tako uostalom provodite i život u Hrvatskoj. I uvijek ćete se vraćati ishodišnoj točki nacionalne tragedije, trenutku u kojem Brko izgovara ”sjedi ko kako oće”, a ja zamišljam kako ga izvode iz autobusa, maštam o tome kako su mu zabranili vožnju javnim prijevozom iduće dvije godine, kako ga bez milosti ostavljaju na naplatnim kućicama da se vrati ”kako oće i zna”. Samo dok ne shvati kako funkcionira javno dobro, u jeku turističke sezone i bilo gdje drugdje, civilizirano i bez rata.