Link na specijal "Jednake plaće za žene i muškarce".
Odvajkad si Zapad obožava samozadovoljno komplimentirati da je predvodnik civiliziranog svijeta, prostor vladavine ljudskih prava, jednakih prilika za sve. A suštinski malo koja zemlja na tom istom Zapadu u sebi ne nosi onaj isti kulturološki DNK bug, koliko god bio jedva primjetiv, zbog kojega se zgražamo nad progonima rasnih, nacionalnih, seksualnih, vjerskih manjina ili zlostavljanja žena.
Kad tome ne bi bilo tako, onda npr SAD nakon dva i pol stoljeća ne bi još uvijek čekao prvu predsjednicu, onda jedan Island sa svojom prvom premijerkom otvoreno deklariranom lezbijkom ne bi dandanas predstavljao pozitivan povijesni incident, onda skupovi zemalja G7, G20, G-koliko god, ne bi još uvijek više nalikovali izrazito muškoj zabavi s Angelom Merkel koju, istini za volju, nikome razumnom od njih ne pada na kraj pameti nipodaštavati.
Express.hr u naredna će tri tjedna objavljivati niz članaka i intervjua na ovu temu, kako bismo osvijestili i ženama, još više muškarcima, što se oko njih događa, razbili pojedine mitove i dali odgovore na ključna mjesta civilizacijske sramote diskriminacije po spolnoj osnovi.
Najočitiji primjer i toga da je diskriminacija žena i danas na Zapadu utetovirana u društveno tkivo, ali i suludih postavki na kojima to počiva jest – razlika u plaćama između žena i muškaraca. Nema tome nego samo nekoliko tjedana da su hrvatski mediji nacionalno samozadovoljno, možda samoutješno, izvijestili da je Hrvatska po tom pitanju u regiji najnaprednija, da žene u Hrvatskoj za isti posao, s istim kvalifikacijama primaju "samo" pet posto manju plaću od kolega muškaraca.
Sveukupno, građanke Hrvatske imaju plaću u prosjeku 7,4 posto nižu od svojih muških sugrađana. I tu se već naslućuje problem. Sve redom riječ je o podacima Eurostata, a on kaže da je zaposlenost muškaraca u Hrvatskoj 56,5 posto, a žena samo 48,5 posto. Katastrofalno i po jedne i po druge već s time što su ti postoci za EU-28 69,4 posto u odnosu na 58,8 posto. Pa kad se već na užasno socijalno stanje u kojem se nalaze i muškarci, nadoveže još gore stanje žena, dolazimo do Lennonovog zaključka još iz 70-ih da je doista "žena crnac svijeta".
Ako tko misli da je to pretjerivanje, onda bi se trebao pokušati prisjetiti, u zemlji u kojoj je i inače sindikalni pokret pod blagom narkozom, kad se posljednji put čulo za prosvjed u kojem su i sindikalisti i sindikalistkinje skupa prosvjedovali za izjednačavanje plaća u odnosu na spol. Nikad, naravno, a pritom plaće nisu i jedini udarac u oko europskom samozadovoljstvu dosegnutom civilizacijskom razinom.
Žene posvuda imaju nižu stopu zaposlenosti, što ukazuje da u društvu imaju i slabije izglede za profesionalni razvoj. Već i taj pokazatelj je alarmantan, jer vlastiti prihodi za sobom povlače određenu egzistencijalnu, pa i društvenu samostalnost, osobnu slobodu, a ako netko još misli da bi niža zaposlenost žena mogla biti posljedica toga što žene na taj način plaćaju danak majčinstvu i da bi to trebalo biti zadovoljavajuće opravdanje, onda dolazimo do toga da žena profesionalno i egzistencijalno nije diskriminirana samo po spolu nego i kao majka.
Netko će otrovno zaključiti da je relativno povoljniji položaj žena u Hrvatskoj u odnosu na položaj muškaraca, što se tiče plaće, možda posljedica niskog nataliteta. To još uvijek ne objašnjava zašto u EU-28 Hrvatska po razlici plaća između žena i muškaraca stoji relativno dobro. Ali zato objašnjava nešto drugo.
Kada je Eurostat za ovu godinu računao stanje s tim problemom u 19 članica EU-a plus Island, Norveška i Švicarska, primijetio je da je i dalje prisutna manja razlika između žena i muškaraca zaposlenih u javnim, državnim službama u odnosu na radnike i radnice u privatnom sektoru.
Drugi su, naime, zaštićeni samo minimalnim razinama koje propisuje zakon, dok su prvi zaštićeni i kolektivnim ugovorima. Da se ne spominje da je pritom u nekim zemljama vladavina prava jača, u drugima slabija. Pa kad se kombiniraju socijalna prava koja vrijede u svakoj pojedinoj zemlji s udjelom zaposlenih u javnim ustanovama ili tvrtkama, razinom privatiziranosti, vladavinom prava, dolazimo do takvih situacija da u Cipru u javnim i državnim službama žene imaju 6,8 posto više plaće, dok su u privatnom sektoru plaće čak 23,4 posto niže.
Dolazio do toga da su 2015. samo Italija, Luksemburg, Rumunjska, Belgija, Poljska i Slovenija imale razliku u plaćama između žena i muškaraca manju od 10 posto. Konačno, Eurostat kaže i to da su najgore razlike između muškaraca i žena u financijskom sektoru, primjerice bankarstvu, u osiguravateljskom biznisu, te u liječništvu.
Sve to osjeti se i u Hrvatskoj. I dok je u medicini to posljedica katastrofalnog doista patrijarhalnog naslijeđa, primjerice, da "tko je vidio da nekoga operira kirurginja", u prve dvije kategorije naprosto je riječ o kapitalizmu 21. stoljeća na djelu. U financijskom i osiguravateljskom biznisu žene u Hrvatskoj zarađuju prosječno čak 21,1 posto manje od muškaraca, pokazuju se kao ranjiva skupina u odnosu na muškarce u globalnoj utrci za maksimiziranjem profita po svaku cijenu i sa sve manje radnih i socijalnih prava.
Tako da za obračunati se s neravnopravnošću žena u društvu odavno više nije dovoljno otjerati na društvene margine konzervativne vjerske krugove, patrijarhalne nazadne tipove iz političkih visina i slične.
