Seksizam je vrijeđanje, prijezir, diskvalificiranje ljudskih sposobnost zbog urođenih spolnih atributa.
Na toj definiciji počiva domaći Zakon o ravnopravnosti spolova, koji ovih dana doseže kastracijsku afirmaciju u primjeru skandala s jednim šokačkim bećarcem.
Naime, u ozračju vrlo restriktivne verzije feminizma koja je zavladala Europom, pa tako i Hrvatskom, u Valpovu se dogodio fatalno simptomatični nesporazum između raspjevane šokačke skupine i policajke koja je osiguravala mimohod folklornih družina.
“Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi...”, zapjevao je 24-godišnji Slavonac, u hipu nadahnut ženskom blizinom u plavoj policijskoj uniformi.
Koji dan kasnije osuđen je na prekršajnu globu od 5000 kuna jer se seksizmom ogriješio o Zakon o ravnopravnosti spolova.
Presuda je najtoplije prihvaćena unutar lijevo-liberalnog spektra hrvatske javnosti, bez puno razmišljanja podupirući institucionalni zahvat koji samog sebe tumači kao zaštitu ženske populacije od macho diskriminacije. No bećarac nije samo specijalistička pjesnička vrsta.
Po valpovačkom prizoru, pokretač je prastarih rituala, posvećenih društvenom veselju od kojeg se očekuju akrobacije šala i pošalica na račun nazočne publike.
Situacija unaprijed isključuje svaku ozbiljnu namjeru. Prije prokazuje namrgođeni deficit smijeha na strani uvrijeđenoga nego zloću pjesnika. Utoliko je važno svjedočanstvo o još živim slojevima jednog društva koji bi trebali draškati čuđenje i radoznalost gomile znanosti i teorija.
Zato presuda najavljuje mnogobrojnije posljedice od sankcioniranja jednokratnog verbalnog delikta: uništava originalnu društvenu građu hrvatskih terena.
Prijetnja se već nadvila nad cijelim pjesničkim žanrom i šokačkom predstavom.
“Bećarac bi se mogao promijeniti u 21. st.”, reče Sanja Sarnavka, predsjednica jedne od ovdašnjih feminističkih organizacija, koje nikako da ulove razliku između spolne ravnopravnosti i spolnoga izjednačavanja.
“Sistem razlika” koji proklamira moderna Europa ne znači ubojstvo muške koncentracije na ženske erogene zone (ionako nije moguće) nego ekvivalent muško-ženskih potencijala na svim poljima, u ovom slučaju, retoričkih.
Policajka bi se iskazala kao spolno ravopravna i dorasla muškoj provokaciji da je slobodno uzvratila istom mjerom. Nevolja je, međutim, da njezina službena pozicija zabranjuje ranopravni verbalni duel s bećarskim bendom.
Prekršajna prijava jedini je alat kojim raspolaže, barem dok u folklornim smotrama služi represivnom aparatu, po naravi muškom, mačističkom, militantnom, počevši od uniforme do oružja i pendreka.
Činjenica da su žene zauzele vladajuće funkcije muški uređenog svijeta, ne čini ih ravnopravnim. Samo im postavlja muškobanjaste zadaće, trudeći se da njihov rod na državnim zadacima razvije anđeoski bespolni identitet.
Bećarac je, naprotiv, nastao u kolektivima slabašnih političkih i državotvornih ambicija, koje su se apsolutno prve izlile u hrvatsku pismenost službenih povelja, dekreta, zakona.
Njegova žanrovska pravila nastala su mimo toga, paralelno. Kasnije veličine književne teorije nazivom su samo krstile jednu samoniklu verbalnu pojavu na slavonskom selu masovne nepismenosti.
Disciplinirana rimom i desetercem, tvorevina jasno pokazuje da je, bez književnih škola, proizvod visoke inteligencije, razvijene u munjevitom socijalnom snalaženju.
Kako priznaje službena etnoznanost, ime “bećarac” novijeg je datuma, iz 20. st., ukradenog iz turskoga “bekara”, naziva za neženju koji je uvijek i posvuda opsjednut - a čim drugim? - do li atrakcijama ženskoga tijela.
Premda također mogu biti deseterački i rimovani, ne postoje romantično-lirski, junački, povijesno-epski, najmanje nabožni bećarci, jer na davnom društvenome izvoru iskazuju neotesanu mušku strast: mladića u naponu vitalnosti čije interese uvjetuje navala zdravih i prirodnih hormona.
Kao “izum” brbljivog bećara, koji je stariji od spolne korektnosti pismene Slavonije i Hrvatske - seks i samo seks, njegovo je specifčno svojstvo. I tu nema pomoći.
Promijeniti bećarski “seksizam”, za što Sarnavka navija, znači ubiti jednu pjesničku vrstu. A zašto bi se ona istrebljivala u svijetu koji je krcat neusporedivo bolnijim primjerima prezira prema ženskoj pojavi: fizičkim torturama medicinskih skalpela koji žensko tijelo tretiraju kao komade loše dizajniranog mesa?
Zašto je pod vladajućom verzijom feminizma ipak uglavnom riječ o duševnim bolima koje izazivaju slobodno lebdeće riječi?
Možda zato što je na djelu feminizam koji hoda ruku pod ruku s državnopolitičkom elitom, ne izlazeći iz moralnoga kruga službeno prihvatljive literature koja se piše po kabinetima i za pisaćim stolovima s dovoljno vremena za stilističku finoću. To je vrednije obratiti pozornost na reakciju književnika Renata Baretića.
Napisavši na Tportalu tekst pod naslovom “Policajka jedina brani bećarac”, podsjeća da je žanr uvršten na listu UNESCO-ova kulturnog dobra, detektirajući da je erotski vokabular usmenog pjesništva davno određen strategijom racionalnog opreza.
“Svaki pravi erotski bećarac (baš i kao svaka prava erotska ganga, rera, ojkalica...) od autora i izvođača traži da bude umjetnik riječi, da u strogo zadanim silabičkim i melodijskim uvjetima deseteračkoga dvostiha iskaže svu svoju pohotnost pjevajući zapravo o nečemu sasvim drugom.
Kao, na primjer, u onoj gangi o molitvi seljaka koji, kao, muze nemirnu kravu: ‘Sveti Ante milostiva srca, pridrži je da se ne koprca’.
Nema tog prekršajnog suda koji bi mogao dokazati da je pjevač mislio i na što drugo osim na mlijeko koje se prolijeva mimo kante”, piše Baretić, točno konstatirajući metonimijsko i metaforičko lukavstvo mnoštva narodnih pjesama, koje se u krajnjoj instanciji rugaju sudbenoj pameti.
Tako je književnik zakoračio u temu koja otvara puno širu raspravu od kažnjenog valpovačkog šokca i bećara: o tzv. kulturnom identitetu Europe koja, povijesne strahote svoje cenzure - vjerske i političke - preobražava u tvoračku vrlinu umjetničkoga postignuća.
Baretićevu dijagnoza da policajka svojom tananom osjetljivošću na verbalni delikt brani bećarca od njegovih prljavih, niskih, neumjetničkih namjera, samo u prvi mah izgleda paradoksalno.
Istodobno ničeg paradoksalnoga nema u činjenici da su pod kojekakvim izgovorima o duhovnom blagu potamanjene cijele nepismene kulture usmenog pripovijedanja i pjevanja.
Hrvatska je krcata primjerima; pokazuju jedinu povijesnu dosljednost njezine europske orijentacije u vjerskoj, političkoj, na kraju krajeva, u pravnoj formi. Ukratko, svaki pokušaj slobodne, bezazlene iskrenosti ubija se u ime prava.
Kojega? Prava na ravnopravnost spolova. Je li policajka postala ravnopravnija u bećarskom društvu zahvaljujući svojoj prekršajnoj prijavi? Teško i nikako.
Ali je svakako pokazala bespomoćnost pasivne ženske žrtve koja radije pristaje na progon jednoga bećarca nego na žesku samoafirmaciju. Trebalo se, ukratko, obrušiti na policijski pravilnik.
