Danas je problematika duga i kredita sveprisutna tema, iako smo tijekom zadnjih dvadesetak godina bili tek slijepi konzumenti te društvene nepravde za koju smo pogrešno vjerovali, s obzirom na to da je službena i legitimna, da je i ispravna.
Malo tko se od nas nije zadužio, nametnuo si nemir i tjeskobu dužnika. Počesto taj nemir prelazi u dužničko ropstvo, izraz koji nam se čini da je popularna sintagma, iz usta novinara i političara izrečena, prolaznog i modnog karaktera.
Da bi dopunama ovršnog zakona i pravom eksplozijom spoznaje o istinskom ropstvu i vlastitoj zarobljenosti u svega dvije dimenzije, koje sačinjavaju vrijeme i novac, shvatili da najvjerojatnije nikad nećemo dobiti priliku zaživjeti slobodni izvan te, najednom, itekako stvarne sintagme.
Dužničko ropstvo! Kad nas puknu pomiješani očaj i znanje, ako nam se da pročitati razne studije te istraživanja o povijesti, sociologiji i ekonomiji kredita/dugovanja, poželimo pobjeći iz vremena.
Započeti iznova negdje gdje nema ropstva modernog građanskog života. Kako bijeg u budućnost ne dolazi u obzir jer bi nas, nimalo romantičarski, sustigle ovrhe i nevjerojatni iznosi zaostalih dugovanja i kredita, možemo se skriti samo u drugo doba - u prošlost.
A tek ako smo bijesni i željni slobode od nemilosrdnih zakona stranih vladara, nepravdi i zlostavljanja, harača, bolesnog znoja iskorištavanih te siromaštva motike i pluga, možda bismo poželjeli otići u grad Senj potkraj 17. stoljeća?
Upravo su tako neki pisci i istraživači povijesti senjskih uskoka opisivali motive onih koji su odlučili ostaviti svoje poharane ili ugnjetavane domove u područjima pod mletačkom ili turskom okupacijom, a nazivali su se uskoci (u najširem značenju - izbjeglice).
Od brojnih uskočkih družina koji su čitavo 16. i 17. stoljeće, s više ili manje organizacije i uspjeha, čitavim područjem Dalmacije i Vojne krajine nanosili štetu prvenstveno turskim, potom mletačkim, a rjeđe i dubrovačkim interesima, kao najpoznatiji i najuspješniji profilirali su se, nakon pada Klisa 1537., pripadnici neredovite vojske najisturenijeg jadranskog habsburškog vojnog garnizona u Senju.
U svojih stotinjak godina stvorili su svojevrsnu, gotovo poluautonomnu, graničarsku kulturu koja se zasnivala na sklopu složenih, često okrutnih pravila uskočkog kodeksa časti.
Kroz generacije skupljanim iskustvom gerilskog ratovanja razvili su se u zastrašujuće ratnike, ispleli mrežu mitova i legendi.
A kad bismo dublje ušli u problematiku, otkrili bismo zamršeni svijet graničarskog Senja i njegovih uskoka, plaćenih stipendiata i neplaćenih venturina, njemačke posade i njemačkih zapovjednika, senjskih plemića i građana starosjedilaca, trgovaca iz čitavog svijeta, a svi zajedno usred sukoba interesa velikih sila i religija.
Svijeta u kojim su ih jedni, austrijski, vatikanski, španjolski izvori, proglašavali predziđem kršćanstva (Antemurale Christianitatis), bedemom vjere i svetim ratnicima, a drugi, Mlečani i Turci, razbojnicima, piratima, krvoločnim ubojicama, pljačkašima, hereticima vjere koji čak i u crkvu, dok se mole, unose oružje i kleče rukama naslonjeni na svoje bojeve sjekire, dok nad njima vise stjegovi i slike njihovih svetaca zaštitnika, koji su i sami iskeženi i naoružani do zuba.
Više sliče razbojnicima nego na svece – zapisao je Vettore Barbaro, kad je 1601. boravio u Senju kao predstavnik glavnog providura Pasqualige.
Špijuni, diplomati, povjerenici raznih država i interesa pisali su u svojim izvješćima o nemoći gradskih kapetana i njemačke posade da kontroliraju ove neukrotive vojnike koji slušaju samo svoje vojvode i harambaše.
Ne bismo pomislili da u čitavoj priči novac igra ikakvu ulogu. Kad danas kažemo senjski uskoci, a prve su asocijacije Šenoa, “Čuvaj se senjske ruke”, smrt generala Rabate..., uglavnom mislimo na uskoke stipendiate, neredovitu vojsku u sklopu habsburškog carstva pod pokroviteljstvom i komandom gradačkog nadvojvode Karla II., kojima su prema dogovoru plaću trebali osigurati unutarnjoaustrijski staleži Kranjske i Koruške, preuzevši 1578. obavezu uzdržavanja hrvatske Vojne krajine.
No pretežno zabavljeni vlastitim unutarnjim spletkama te borbama s nadvojvodskom i carskom vlašću Rudolfa II., kao i vlastitim financijskim tegobama, taj su novac odbijali ili otezali isplatiti.
Oni drugi senjski uskoci, venturini (od talijanske riječi ventura - sreća, sudbina; avanturisti koji traže sreću kao najamni vojnici), onodobna verzija legije stranaca, sve pobjeglo s koca i konopca širom mletačkih, turskih, ali i ostalih europskih država, kako kaže Venecija.
Drugi izvori govore da se radi pretežito o mletačkim podanicima iz Dalmacije, najsiromašnijim seljacima, osuđenima uglavnom na smrt zbog kakva banalnog prekršaja protiv mletačke uprave, najčešće zbog strogo zabranjenog šverca soli da prehrane obitelj, bili su ujedno i regrutna baza, ako bi se dokazali hrabrošću, za punopravne uskoke stipendiate.
Zločini koji se često pripisuju senjskim uskocima najčešće su počinjeni upravo od skupina venturina, mada su ih, iako puno rjeđe, činili i stipendiati - povremeno je zločin bio dio službene doktrine pograničnog ratovanja svih zaraćenih strana.
Senjski uskoci sebe nisu zvali uskocima, to jest izbjeglicama, to im je zvučalo pogrdno i plašljivo, već su sebe zvali junacima ili vitezovima.
Smatrali su, potaknuti i predožbama Austrije i Vatikana, prvenstveno da vode sveti rat protiv islamske invazije kršćanstva, a usput su se nadali i prilici da se iščupaju iz ralja seoskog siromaštva i obogate. I tu dolazimo do, nama bitnog, siromaštva.
Taj mit o bogaćanju najčešće je padao u vodu s prvom neisplatom plaća. A kako su plaće ionako bile niske, 3-5 florina za vojnike, do 8 za harambaše, jedino je isplativo bilo postati vojvodom.
No za to su trebale goleme fizičke, borbene i strateške sposobnosti, a konkurenti su bili kalibra čuvenih vojvoda Ivana Vlatkovića, Juriše Hajduka, Martina Posedarskog i drugih, o čijim su se pothvatima i sposobnostima stoljećima pjevale pjesme.
No i te niske plaće uskocima su uglavnom kasnile, i to čak po 40 mjeseci!
Kad god bi se na habsburškom dvoru povela rasprava da uskoke treba raseliti zbog nemogućnosti kontroliranja njihovih pohoda i u Senj poslati njemačku posadu, završavala je zaključkom, u različitim varijantama objašnjenja, da za to jednostavno nema novca i da nema drugih vojnika do uskoka koji će za jedva jedan kruščić dnevno biti spremni na onoliko zastrašujuće uvjete života i ratovanja na granici te koji će s onolikom požrtvovnošću braniti granicu u slučaju invazije Osmanlija.
I Venecija i Habsburzi bili su upoznati s idejom bosanskog paše da zauzme Senj i dođe do morske luke na Jadranu. Obično bi se uskoke, kad bi pretjerali s pljačkom i napadima na mletačke teritorije, sporadično kaznilo, poslalo neko od bezbrojnih povjerenstava koje bi objesilo ili protjeralo nekolicinu uskoka, vratilo dio opljačkane robe, isplatilo koju plaću da se izbjegne pobuna i sve ispočetka do sljedeće prilike.
Za koju je bilo jasno da će doći čim prođe više mjeseci ili godina neisplaćenih plaća i čim uskočka djeca dođu na rub umiranja od gladi. U Senju je glad bila vrlo česta pojava, i to ne samo u vremenima mletačkih blokada. A kako to već u ljudskoj prirodi biva, na siromaštvu uskoka i neisplati plaća stvorio se čitavi biznis.
Uskoci su, naime, baš kao i mi danas, živjeli na kredit! U odnosu prema uskocima nije se štedjelo jedino na komplimentima. Jer kad čujete od samog nadvojvode ili cara da ste Antemurale Christianitatis i sveti ratnici, dlačice vam se toliko naježe na leđima, a srce zatrperi da vam ne treba ni plaće ni hrane iduće četiri godine.
Kako su uskoci i tada i sad drugima bili mit i legenda, tako je i njima vjerojatno spomen isplate plaće zvučao kao mit i legenda. Kako je to izgledalo kad plaća stigne opisali su i Bare Poparić u knjizi “Senjski uskoci”, Matica Hrvatska, Zagreb, 1936., i Catherine Wendy Bracewell u knjizi “Senjski uskoci.
Piratstvo, razbojništvo i sveti rat na Jadranu u 16. stoljeću”, Barbat, Zagreb 1997., prenoseći zapis uskočkog suvremenika, talijanskog trgovca koji se potpisivao pseudonimom Giovanni Ferma, toliko bliskog uskocima i čestog senjskoga gosta da je odlučio razbiti mitove i neistine o njima.
Zato je napisao opsežan opis njihovog života i običaja, vjerojatno, kako ih je volio, i pristran. Kako se Ferma više puta kao trgovac znao zateći u Rijeci kad su uskoci odlazili po plaće, imao je prilike svjedočiti i kako to izgleda.
Kad bi im austrijski povjerenici došli isplatiti nekad i četrdeset zaostalih plaća - 3,5 godina kašnjenja - povjerenici su im bili dužni dati sve u novcu. No oni bi uskocima dali samo jednu trećinu u novcu, drugu u obrađenom srebru, a treću u vunenim i drugim raznobojnim tkaninama.
Tu bi robu povjerenici uzeli na dug od trgovaca, zatim je po višoj cijeni predali uskocima kao dvije trećine plaće.
A kako uskoci nisu trebali srebro ni tkanine, nego hitno novac za hranu, povjerenici bi od očajnih uskoka u bescjenje kupili natrag tu robu, i to njihovim novcem koji im nisu isplatili pa je prodali po punoj cijeni.
Tako da se uskok i nakon isplate višegodišnje plaće vraćao s novcem jedva dostatnim za nekoliko mjeseci života.
Iako su poneki uskocima skloni gradski kapetani, postavljeni od vojne austrijske uprave, konstantno prosvjedovali zbog makinacija s uskočkim plaćama te objašnjavali da ovim načinima prevare i neisplate ionako bijednih plaća uskoke nije moguće držati pod stegom jer bi doslovno pomrli - neki su kapetani čak iz tih razloga dali i ostavke, a i nadvojvoda i car intervenirali su da se prekine praksa prevare na plaćama - lanac zarade na uskocima, od kojeg su dio dobivali i povjerenici i krajinski dužnosnici, i ministri carski i gradački, sezao je previsoko da bi bio prekinut.
Izvođene su makinacije i s priznanicama na višegodišnje plaće koje bi donijeli povjerenici umjesto novca pa ih od izbezumljenih uskoka otkupili za sitan novac, da bi ih kasnije unovčili za punu cijenu. Uskocima je, unatoč prosvjedima kapetana koji su tražili da im se plaća u novcu, s vremenomu u dio plaće i službeno ušlo sljedovanje žita.
No i tu se makiniralo pa im se uračunavao trošak prijevoza i skladištenja žita. Ponekad su im od plaće odbijali čak i troškove skladištenja i prijevoza streljiva potrebnog za ratovanje! Katkad bi blagajnici novac povoljno zamijenili za zlato koje bi uskocima dijelili po puno višem tečaju. C. W. Bracewell piše da su se do kraja stoljeća plaće, koje se nisu mijenjale pedeset godina, inflacijom drastično umanjile.
Između 1551. i 1600. cijena žita u Ljubljani, jednom od glavnih izvora žita za uskoke, porasla je 200 posto, dok je uskočka plaća ostala ista.
Čak i je mletački, zadarski nadbiskup Minucio Minuci, čuveni neprijatelj uskoka, izjavio “da još nitko nije čuo da se neki uskok obogatio“ te da umiru u siromaštvu.
C. W. Bracewell navodi još i Minuciova zapažanja da je potreba dužnosnika za mitom i korupcijom predstavljala poticaj za dodatno pljačkanje. Kad bi uskoci nakon gusarskog pohoda dali potrebno da bi se utažila pohlepa od kapetana do ministara, na kraju bi im ostalo jako malen dio.
Krug siromaštva tjerao ih je u kredite, na milost i nemilost više ili manje poštenim trgovcima i posuđivačima novca ili lihvarima koji su ih cijedili baš kao što danas banke i ovršni zakoni cijede svoje građane.
Giovanni iz Ferma nam opisuje kako je u Senju bilo organizirano kreditiranje kod omiljenog i humanog trgovca Vicenza de Santija (Desantića), jednog od najbogatijih senjskih trgovaca.
“Ovako on daje svoju robu: onaj kome je potrebno ide njemu i ište ga žita, vina, ulja, koje će obitelji ostaviti dok je u potrazi za plijenom; čim se taj vrati, trgovac biva isplaćen; a u zalog mu daje i više nego dovoljno srebra da se dug pokrije, te tako on posluje”. Davali su, ako su imali, trgovcima prije pohoda barem dio zaloga u srebru ili zlatu. AKo bi poginuli, zalog bi ostajao trgovcima, na čemu su mnogi stekli bogatstva.
C. W. Bracwell piše i da se gotovo cjelokupno unutarnje gospodarstvo Senja okretalo oko sustava kredita na plijen i da je posljedica ove sveprisutne zaduženosti bila ta da je sve odlazilo na isplatu dugova čim bi uskoci donijeli plijen ili dobili plaću.
Navodno se dioničarstvo u pljačkaškim pohodima pretvorilo u kolektivno poduzetništvo grada, u nemogućnosti da se drugačije prehrane i vraćaju kredite.
Iza priče o predziđu kršćanstva i hrabrim neukrotivim ratnicima koji priznaju samo svoje vojvode leži, baš kao i danas, priča o siromaštvu, preživljavanju, iskorištavanju, kreditima i životu na dug.
I nakon čitanja mnoštva knjiga i tekstova o uskocima mnogo toga će ostati prilično nejasno i nedorečeno o tom zamršenom svijetu lokalnih i međunarodnih, političkih i vjerskih odnosa, ekonomskih zavrzlama i običaja, ali poučeni našim sadašnjim životnim iskustvima možemo zamisliti koliko je frustrirajuće bilo živjeti i ratovati u stalnim dugovima i na kredit, bez zaslužene plaće.
Zato pripazite ako poželite pobjeći u slavnu prošlost. Vjerojatnije je da ćete umjesto u slavi i bogatstvu završiti u kreditima i dugovima.
Osim, ako ste vojni genije, vješti trgovac ili dužnosnik i političar s prilikom da zgrne što sa strane, ali onda vam je dobro i ovdje. Inače, dug naš svagdanji bit će i dalje s vama.
