Umro je pukovnik Hamzić - Titov pilot koji je lovio NLO-e

Drugi susret

Nekoliko mjeseci kasnije. Bio je lijep ljetni dan bez i jednog jedinog oblačića na nebu, izvanredna vidljivost.
Napravio sam jedan let u prvom izlazu i čekao da napravim još jedan u trećem. Kao i svi koji nemaju što raditi na stajanci br.1 aerodroma Bihać, sa koje smo taj dan letjeli, sjedio sam na sklepanim drvenim klupama tzv. kvadrata koji je od komfora, pored tih nekoliko drvenih klupa imao i jednu česmu koja je strčala iz zemlje na nekad dužem, nekada kraćem komadu vodovodne cijevi.

Elem, dangubio sam u kvadratu zajedno sa još nekoliko kolega pilota, desetak tehničara raznih specijalnosti i još toliko vojnika naše 352. izviđačke eskadrile. Ležim na jednoj od tih uskih klupa. Gledam u vedro svijetloplavo podnevno nebo iznad aerodroma. Ugledah srebrenasti balon promjera nešto većeg od jednog metra koji svaki dan točno u podne meteorolozi sa našeg aerodroma negdje sa pozicije južno od sredine piste broj 1 puštaju, prate instrumentima i mere pravce vjetra i karakteristike zračnih strujanja. Bio je na visini oko 600, možda 700 metara. Pogledah na sat. Još 15-ak minuta pa podne. Meteorolozi malo poranili, nestrpljivi valjda ili nekome netočan sat. Ustadoh sa klupe. Gledam. Nešto mi čudno. Meteorološki sondažni balon se ne smanjuje povećavajući visinu kao obično?

– Evo ga NLO. –

Izgovorih ne znajući što drugo da kažem a da i drugima skrenem pažnju na taj balon koji mi se nekako neuobičajeno ponaša. Koji stoji u mjestu, ne penje se, ne smanjuje se do iščezavanja iz vidokruga kada se popne na preko 3 – 4000 metara ili uroni u neki oblak.

Screenshoot/Facebook

Skoro svi pogledaše u nebo. Poče zezanje i komentari poput: NLO, vanzemaljci, mali zeleni ali i najčešća konstatacija da je u pitanju meteorološki balon. Većina se nakon kratkotrajnog gledanja vrati svojim temama razgovora, novinama, šahu, dremkanju ili blejanju a nas nekoliko nastavismo gledati u taj svijetli srebrnasti predmet okruglog oblika koji je i dalje lebdio iznad sredine piste broj 1.

Odjednom, vidjeh potpuno isto što sam video iznad područja Delnica nekoliko mjeseci ranije iz kabine MIG-a!

Nepoznati objekt ubrzavši trenutno, bešumno, opet u pravcu zapada, Plitvičkih jezera, u sekundi nestade iz vidokruga! Nas nekoliko koji smo tog momenta gledali u taj objekt se samo zgledasmo. Nismo čak ni komentirali. Nismo imali što i o čemu da komentiramo.

Oni koji taj „start“ nisu vidjeli konstatiraše da ih zajebavamo, da se balon, normalno popeo visoko i iščezao iz vidokruga. Ali nekoliko minuta kasnije sa onog položaja aerodromske meteo stanice južno od centra piste poče se uzdizati sondažni meteo balon. Točno u podne!

Treći, noćni, susret sa NLO

Bilo je to krajem 1973. ili početkom 1974. godine. Letio sam moj drugi trenažni noćni let po maršruti na visini oko 5000 metara – da ne kažem peglao zrak.

I bila bi to jedna od onih noći kada kasno dođeš kući i sutradan ti nije ni do čega jer si se probudio u podne ili samo jedan od rutinskih letova da sa ObKL nije rukovodio letenjem Janda isti onaj kapetan I klase koji me nekoliko godina ranije već navodio na NLO. A tog kontrolora kojeg nikada pre ni kasnije nisam lično sreo i upoznao sam veoma cijenio, s razlogom, godinama ga slušajući na kanalu ObKL, surađujući s njime.

– Vidra 12 imate li goriva za nekoliko minuta više? – upita me Janda dok sam se na visini oko 5.000 metara iz pravca istoka približavao Karlovcu.

Pogledah stanje goriva iako sam znao da ga za toliko imam viška ili taj utrošak mogu kompenzirati slijetanjem iz prave, bez ulaska u krug sa slijetanje. Potvrdih to kontroloru. Upravo ugledah svjetla Karlovca djelomično pokrivenog oblacima na desetak kilometara ispred sebe.

– U redu 12, snizite u tom kursu na 2.500 metara. –

Potvrdih da sam razumio poruku i malo smanjivši snagu motora počeh snižavanje na naređenu visinu. Nad sjevernom periferijom Karlovca postigoh zadanu visinu kada mi Janda naredi zaokret ka jugu u kurs oko 200 prema Dugoj Resi. Upravo po preletu tog mjesta leteći između oblaka koje sam više osjećao nego video, ugledah ispred sebe na daljini od nekoliko kilometara, na mojoj visini, niz svjetala kojima sam se brzo približavao. Ispustih zračne kočnice ne mijenjajući snagu motora.

– Vidim svjetla. Kao kod putničkog aviona. – javih.
– Nema tu ni jednog civila. – čuh odgovor kontrolora koji je sigurno znao što radi, što se događa u zračnom prostoru jer tada je Oblasna kontrola letenja u Zagrebu, među prvima na jugu Europe već imala upogonjen najmoderniji švedski radarski sistem AS-70 (vojna), tj. „Julija“ (civilna oznaka), u sprezi, koja je osiguravala potpun nadzor nad zračnim prostorom i koordinaciju rada vojnih i civilnih struktura kontrole letenja.

Ne skidajući pogled sa svjetlećeg objekta pokušavao sam utvrditi o čemu se radi. Približavajući se objektu ostavih ga namjerno malo sa lijeve strane moje putanje leta da bih ga što bolje osmotrio. Bio sam sve uvjereniji da taj objekt nema nikakvu brzinu jer ne mijenja svoj položaj, ne udaljava se, ne približava se velikom brzinom, ne mijenja se rakurs, izuzev što mu se ja približavam. Na trenutak pogledah u kabinu. Vidjeh da letim sa nešto malo iznad 500 km/č pa uvukoh zračne kočnice ne mijenjajući snagu motora. Približavam se svjetlima koja sada vidim jasno. U liniji su, imam utisak u malo povijenoj liniji, ali jarka, prejaka za civilni avion čak i da su svi putnici držali podignute roletnice na prozorima.

Imam utisak da svjetla lagano, sporo, mijenjaju nijansu, boju između svjetlo zelene, žute i blago ljubičaste. Osu aviona vodim desno od svjetala objekta čiju dimenziju i udaljenost ni približno ne mogu da odredim. Tek kada mi je glava bila okrenuta pod 90 stupnjevi ulijevo znao sam da prolazim pored tih svjetala ali pojma nisam imao kako daleko od njega 100, 200 ili 300 metra. Nisam imao predstavu kojih dimenzija je taj objekt, koliko duga je ta linija čudnih svjetala.

– Što je ovo?. – pitam zbunjeno, tek da nešto kažem, da se javim.
– Ne znam ni ja, vaš kurs za Rakovicu je…produžite na toj visini. –

Krećem u levi nagib, u zaokret, zavrćem glavu unazad da još promotrim taj objekt ali ulijećem u oblak. Pogled prenosim u kabinu, na instrumente, postavljam zadani kurs i visinu, podešavam snagu motora da ponovo uspostavim brzinu od 800 km/čas. Radio kompas prebacujem na 5. kanal „RA“ – Rakovica koji će me dovesti na tzv. ulazna vrata mog aerodroma na koji slijećem nekoliko minuta kasnije.

Niti sam kome pričao a niti me tko pitao što sam video i doživio u tom letu. Nisam ni telefonom pozvao Jandu, da ga ne ometam, jer on je još radio svoj posao a ja sam, bar za to veče, svoj završio.

Čudno svjetlo
To i nije bio susret već naprosto promatranje čudnog, jakog svjetla koje je nekoliko minuta stajalo negdje iznad Petrinje ili Siska oko ponoći u proljeće 1975. godine. Nas 4 ili 5 pilota promatralo je to čudno svjetlo s različitih pozicija i visina s udaljenosti od 50 do 150 kilometara pokušavajući da mu odredimo poziciju i visinu.

Tu noć letjeli smo po zadatcima RTI (Radio tehničkog izviđanja) svako po svome zadatku praktično nad teritorijem 2/3 Jugoslavije.

Vraćao sam se na visini oko 7-8000 metara iz područja južnog Jadrana i približavajući se Bosanskom Petrovcu kada na sjeveru daleko, vrlo daleko, na visini većoj od moje osmotrih jarko svjetlo koje je, imao sam utisak stajalo. Netko od kolega javi da vidi neobično, jako svjetlo. Javi se drugi, pa treći kolega. Javih se i ja saopćivši svoj utisak o poziciji i visini tog objekta, izvora te svjetlosti. Bilo je to pravo „goniometrisanje“ ali vizualno, „odokativnom metodom“. Dakle slobodnom procjenom.

Suglasismo se da je to svjetlo onih čudnih boja promjenjivog tona i nijanse (pri čijem opisu se osjećam kao onaj Đura iz sarajevskih Nadrealista) ali i da je visoko preko 15.000 metara, da se ne pomjera.

Screenshoot/Facebook

Suglasismo se i da mu je pozicija negdje između Siska i Petrinje a jedan kolega je navijao za malo sjeverniju poziciju, bliže Ivanićgradu. I baš kada smo se usuglasili, nakon nekoliko minuta svjetlo nestade. Tu noć ja na Oblasnoj kontroli u smjeni radio neki kontrolor kojeg ni naša konverzacija, koja se u cjelini odvijala na njegovom, petom kanalu nije zainteresirala i zaintrigirala da i on pažljivije pogleda u svoje ekrane. Ili bar da javi da on ne vidi ništa .

Poslije slijetanja malo smo prodiskutirali o utiscima ali su i oni ostali samo naši, potpuno lični.

Ovo i nema veze s mojom letačkom karijerom ili susretima s NLO ali ima s činjenicom da se odnos prema neuobičajenim pojavama na (ex)našem nebu ni do danas nije promijenio.

Leti u mojoj kućici kod Kotora kada sam u njoj sam ili kada se familija ili društvo raziđe imam običaj da se zavalim u stolicu i meditiram najčešće gledajući u vedro zvjezdano nebo. Ne bojte se, nisam baš romantičan tip da vam pričam o stotinama zvezda padalica koje sam video ili željama koje sam poželio tada, jer mi to i ne padne na um. Neću vam pričati ni o putanjama satelita koji od pola sata po zalasku sunca pa naredna dva sata možeš gledati kako naprosto špartaju nebeskim prostranstvom iznad nas.

Ono što vam želim ispričati ja da sam u dva navrata prvi put u ljeto 2008. pa ponovo 2011. video neuobičajenu pojavu na nebu prelijepog Bokakotorskog zaljeva.

U oba slučaja iznenadno se palilo svjetlo izuzetno blještavo, snažnog intenziteta, nekako hladno rekao bih, nestvarno snažno i hladno. Trajalo je oko 2 sekunde i opet se gasilo. U tom trenutku obasjalo bi intenzivnom hladnom svjetlošću moj cio vidokrug a stjene iznad Dobrote kao da su se približavale meni bliže, jasnije, svjetlije nego usred sunčanog dana. I one su tada djelovale nekako svjetlije i hladnije.

Sutradan i narednih dana bih osluškivao da li će itko od susjeda, turista ili sredstava informiranja spomenuti tu pojavu. Nikada je nitko nije spomenuo. Kao da se to i nije dogodilo.