Vrijeme je ono što svi žele, ali i ono što koristimo na najgori način, riječi su to jednog filozofa iz 17. stoljeća koje možda i na najbolji način opisuju onu našu vječnu borbu - s vremenom. Sa satima, minutama i sekundama, kašnjenjem, hvatanjem tog djelića vremena kojeg možda još imamo na raspolaganju, ili bi voljeli imati. Samo da obavim još nešto, pa nakon toga još i ono drugo, u ovih pet minuta koliko imam prije vlaka, autobusa, tramvaja ili bilo čega drugog.
I čini se kao da nikada nismo tu, u ovom trenutku, nego uvijek trčimo i gledamo prema onome što nas očekuje. To je fenomen modernog društva i 21. stoljeća, i čini se da smo u tom svijetu zarobljeni, a naši su tamničari - satovi.
Kad se okrenete oko sebe teško da negdje nećete vidjeti vrijeme, sat u nekom obliku. Bio to zidni sat, sat na računalu, na mobitelu, ili onaj tradicionalni ručni sat. Tijekom povijesti i diljem različitih kultura ljudi su razvili niz načina na koji bi pratili vrijeme, bili su to sunčani satovi, jedan od prvih, izumljen prije oko 5000 godina u Egiptu. Oduvijek je bilo važno znati koliko je sati, znati vrijeme. Bila je to prednost koja je članovima određene zajednice omogućila da koordiniraju svoje aktivnosti i ostvaruju svoje ciljeve.
Važnu ulogu u označavanju vremena imala je i crkva, pa je tako zvonjava zvona građanima služila i kao odrednica trenutka njihovog dana, po zvonjavi su planirali i obavljali neke svoje obaveze, piše CNN.
Vrijeme se u javnim prostorima počelo prikazivati izumom mehaničkih satova tijekom 14. stoljeća, i tako je postalo točka oko koje se vrtjela i organizacija društvenog života. U 18. stoljeću eksplodirala je izrada različitih, personaliziranih uređaja, tj. satova. Do kraja 18. stoljeća na svjetskoj razini proizvodilo se oko 400.000 satova. Vrijeme je tada postalo 'prijenosno' a bogati pojedinci su svoje osobne satove prilagođavali po onim javnim, pa tako imali puno veće znanje o vremenu. Razvila se i potreba gledanja u sat, i praćenja vremena.
Tijekom 19. stoljeća navika praćenja vremena postala je opsesija. Niz je faktora doprinijelo razvoju ovog fenomena, među kojima i razvoj industrije, te novih oblika transporta i komunikacije. Uvelike je potrebi da se brinemo o vremenu i organizaciji našeg života s njim doprinio i razvoj željeznice, te voznog reda. Tijekom 19. stoljeća razvila se i potreba za standardiziranjem vremena na globalnoj razini. Vrijeme se tako više nije određivalo lokalno, u svakom gradu ili selu, po položaju sunca, već po specifičnim lokacijama, kao što je u britanski Greenwich, koji je postao referentna točka za svjetske vremenske zone.
Do početka 20. stoljeća Švicarska je izvozila više od sedam milijuna satova, a iz godine u godinu satova je bilo sve više i više. Vrijeme je postalo sve potrebnije i važnije. Tako je i točnost postala oznaka modernog društva. Oni koji su se takvoj standardizaciji odupirali, i vrijeme doživljavali nebitnim, smatrali su se zaostalima. Dok su se vodile rasprave o njegovoj važnosti, vrijeme je gotovo neprimjetno postalo i dodatni izvor anksioznosti. 1881. godine američki neurolog George Beard "vrijeme i satove" uvrstio je u uzročnike onoga što je opisao epidemijom "nervoze".
"Prisilili su nas da budemo na vrijeme i razvili naviku gledanja određenog trenutka, kako ne bi kasnili na vlakove ili na sastanke", napisao je.
Početkom 20. stoljeća njemački povjesničar Karl Lamprecht detektirao je poveznicu između zabrinutosti oko točnosti i razvijene, gotovo patološke "razdražljivosti". Moderno društvo tada je, kao što to čini i danas, postalo ovisno o univerzalnoj potrebi da bude "na vrijeme", da bude precizno i točno.
"Da svi satovi u Berlinu slučajno krenu pogrešno u različitim trenucima, cijeli ekonomski i komercijalni život neko će vrijeme biti uništen", napisao je Georg Simmel 1903. godine.
Vremenom i našom potrebom za istim, ali i životom koji se oko tih dragocjenih sati vrti, bavi se i instalacija The Clock Christiana Marclaya, prikazana u londonskoj galeriji Tate Modern. Njegovo djelo proputovalo je svijetom, i ponaša se poput sata koji radi 24 sata na dan. Instalacija priča priču o obrascu ponašanja u načinu na koji trošimo svoje vrijeme, i onome što najčešće radimo uvijek u isto vrijeme. Vrijeme nas povezuje, ali i razdvaja, ta činjenica koliko god banalno zvuči, zapravo nam je pokazatelj koliko nam je vrijeme dragocjeno, možda i zbog sekundi ili minuta koje nestaju, odlaze u zaborav, i naše potrebe da s njim živimo, onako kako nama odgovara.
Precizan sat i naše poznavanje vremena pokazuje i koliko smo prisutni u tom trenutku, no također nas pozicionira među događaje i interakcije, poziva nas da gledamo u budućnost, sa uzbuđenjem, apatijom ili anksioznošću, ovisno o onome što nas čeka, ili što smo ostavili iza sebe.
