Sirotišta su nekad bila nepoznat pojam. Domovi za nezbrinutu djecu bila su španjolska sela, ili španska sela ako vam je tako draže. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, novine su bile prepune priča o farmama djece gdje su roditelji ostavljali neželjenu novorođenčad na brigu ili nebrigu vlasnika farme. Ponekad bi majke tražile svoju napuštenu djecu na tim farmama, ali sretne priče je bilo gotovo nemoguće za naći.
Jedna od takvih priča zabilježena je u siječnju 1888. godine u, tada ruskoj, luci Odessa. Jedna žena srednjih godina, vlasnica farme u predgrađima lučkog grada u današnjoj Ukrajini dugi niz godina bila je vlasnica dječje farme i brinula se o djeci ostavljenoj kod nje.
Tijekom godina brinula se o nebrojenoj izvanbračnoj djeci. Došli bi kao bebe i, s vremenom, bi otišli s farme. Susjedi su bili uvjereni da djeca odlaze s farme natrag roditeljima ili odlaze u potrazi za boljim životom. Međutim, nakon što je jedna specifična djevojčica nestala, susjedi su postali sumnjičavi. Uskoro se i lokalna policija uplela i pronašli su tijelo nestale djevojčice.
Tijelo je bilo zakopano ispod drvenog poda kuće. Nakon što je lokalna policija proširila istragu, otkrili su još nekoliko mrtvih tijela male djece na istoj farmi.
Vlasnica farme je uhićena i optužena za ubojstvo. Tadašnji mediji nisu napisali što se na kraju dogodilo s djecom i vlasnicom farme tako da je njihova sudbina još uvijek nepoznata. Rusija u devetnaestom stoljeću nije bila poznata kao carstvo gdje je zločin prolazio relativno nekažnjeno pa je moguće da je čak dobila i smrtnu kaznu. S druge strane, rusko carstvo nije bilo poznato ni po brizi za djecu pa je gotovo jednako lako moguće da se provukla i gotovo nekažnjeno. Napuštena djeca vrlo vjerojatno su završila na ulici, a najbolja nada im je, nažalost, bila mogućnost da će ih primiti neka druga farma djece.
