Nekadašnji ministar pravosuđa u Milanovićevoj vladi, pravnik i diplomat Orsat Miljenić pojašnjava odluke Ustavnog suda 2017. i što nas čeka kada je riječ o zakonu o pobačaju. Može li se pobačaj zabraniti, može li doći do referenduma, te je li postojeće zakonsko rješenje u skladu s Ustavom, kao i to bi li vjerske zajednice trebale biti u radnoj skupini koja radi zakon.
Što je zapravo rekao i odlučio Ustavni sud 2017. godine, i što to zapravo znači u kontekstu donošenja zakonskog okvira?
Pravo žena na odlučivanju o rađanju djece zaštićeno je hrvatskim Ustavom što je potvrdio i Ustavni sud u svojoj odluci od 21. veljače 2017. god. u kojoj je izričito utvrdio da je „u suglasnosti s Ustavom zakonodavno rješenje prema kojem se prekid trudnoće može obaviti na zahtjev žene do isteka 10. tjedna trudnoće“. Dakle, postojeće zakonsko rješenje u svojoj biti je u skladu s Ustavom i ne treba ga mijenjati osim u tehničkom dijelu.
Što se zapravo mora dogoditi u sljedećih godinu dana prema odredbama Ustavnog suda, a što bi konzervativci voljeli progurati unutar tih izmjena. Mislite li da su izmjene uopće nužne?
Moraju se obaviti određene tehničke izmjene zakona koje nalaže protek vremena, donošenje novog ustavnog pa i pravnog okvira RH, bit postojećeg uređenja se ne treba i ne smije dirati. Mislim da je postojeće rješenje korektno i da se u praksi dokazalo i da ga ne treba u bitnome mijenjati. Ne bi bilo dobro da se tehnička provedba odluke Ustavnog suda pretvori u ideološki rat i društvene
podjele. Stara je izreka, ako nešto radi, nemoj to popravljati.
Bi li sud dopustio potpunu zabranu ili referendum?
Prema stavu izraženom u odluci od 21. veljače 2017. god. Ustavni sud ne bi dozvolio zabranu kroz zakonsko rješenje. Ukoliko bi se tako nešto izglasalo na referendumu to bi se moglo osporavati sa aspekta Europske konvencije o ljudskim pravima a bilo i u suprotnosti s drugim ustavnim načelima, tako da ne vidim prostora da se zabrana ugradi putem referenduma.
Mislite li da se vjerske organizacije trebaju uključivati u radne skupine s obzirom da živimo, barem u teoriji, u sekularnoj državi, te kako će raspravi pridonijeti netko tko je vehementno protiv pobačaja?
Nisam za uključivanje u radne skupine, mislim da do sada nismo ni imali primjera tako nečega, međutim mislim da se vjerske zajednice, ne samo Katolička crkva, trebaju uključiti u javnu raspravu i iznijeti svoje stavove. Ulazak u radne skupine ne bi bio dobar ni za državu ni za vjerske zajednice. Međutim stavove vjerskih zajednica treba saslušati i uzeti u obzir kao i sve druge koji se pojave u javnoj raspravi. Nedopustivo bi bilo da vjerske zajednice imaju bilo kakav „privilegirani“ status kod donošenja bilo kojeg zakona, uključujući i ovaj.
Što mislite o Kujundžićevoj taktici "smanjivanja" broja pobačaja i utjecanja na odluku žene umjesto lakšeg pristupa usluzi sigurnog pobačaja posebno ako uzmemo u obzir sve više "priziva savjesti", bolnica koje ne rade pobačaj, skupoće zahvata, manjka obrazovanja o kontracepciji...
Pobačaj ne bi trebao biti kontracepcijsko sredstvo, međutim, odluka o pobačaju za mene je isključivo pravo žene i država ne smije poduzeti ništa što bi otežavalo ostvarivanje tog prava. Bilo kakvi pokušaji da se uvedu „de facto“ zabrane odnosno oteža korištenje tog prava, dovest će do ugrožavanja zdravlja žena, odlazaka u inozemstvo i slično. Pored toga, takva rješenja će biti i vrlo dvojbena s ustavnopravnog aspekta.
Razumijem ljude koji misle suprotno o ovoj temi i vjerojatno ih nikada neću uvjeriti u svoje stavove kao što ni oni mene neće u svoje. Zato je ovo jedna vrlo osjetljiva tema koja će sigurno izazvati velike društvene podjele. Međutim, kao i u svemu, ako ne znaš što ćeš, ako se društvo dijeli, pogledaj kako to rade drugi na koje bi želio sličiti. Napredna društva ne ograničavaju pravo žene na izbor ni de jure ni de facto.
Jeste li upoznati s još nekim slučajevima gdje su u (sekularnim) državama vjerske institucije utjecale (direktno) u izradi zakona - jesu li to slučajevi Irske i Poljske?
Nisam upoznat, međutim i za vjerske zajednice i za državu je dobro da su razdvojene i da se zna što tko radi. Vjerske zakone pišu vjerske zajednice i država se u to ne treba miješati ali državne zakone piše država, odnosno zakonodavno tijelo i vjerske zajednice se u to ne trebaju miješati osim u javnoj raspravi. Ako se netko želi baviti politikom, jedini način je da ide na izbore i da dobije mandat od građana za to. Bez toga ne može i ne smije sudjelovati u donošenju zakona.
