Madeleine Thien: Vladina cenzura u Kini je danas bremenitija nego ikad

“Može se živjeti na tisuću načina. Koliko ih točno znamo nas dvoje?”. Dajući tim citatom iz knjige “Drevni brod” suvremenog kineskog književnika Zhanga Weija uvod svojem romanu, kanadska spisateljica Madeleine Thien odmah na početku nudi čitatelju ključ za njegovo čitanje: veličanstvena povijesna saga čitava ispisana kroz glazbu, “Ne reci da nemamo ništa” dirljiva je priča o konačnosti smrti, u romanu koji slavi pobjedu života

Sudbinski povezujući dvije djevojke, Kanađanku kineskoga podrijetla Marie i njezinu posvojenu sestru Ai-Ming, koja iznenada 1990. godine stiže u Kanadu nakon pokolja na Trgu nebeskoga mira u Pekingu godinu ranije, Thien ispreda kompleksnu tragičnu povijest Kine 20. stoljeća, od Kineskoga građanskog rata 1927., preko Velikog skoka naprijed u 1950-ima, Kulturne revolucije krajem 1960-ih pa do danas, oživljavajući jedan od najbrutalnijih svjetskih političkih režima prošloga stoljeća u hipnotičkoj literarnoj simfoniji satkanoj od ljubavi i prijateljstva. Kći malezijsko-kineskih useljenika u Kanadu, Madeleine Thien (1974.), nagrađivana je autorica jedne zbirke pripovijedaka i triju romana, za koje je osvojila niz kanadskih i međunarodnih književnih nagrada.

Roman “Ne reci da nemamo ništa” (2016.) donio joj je svjetsku prepoznatljivost te je ušao u uži izbor nagrade Man Booker. Knjige su joj prevedene na 25 jezika, među kojima i na hrvatski, na kojem je u prijevodu Lade Silađin i u izdanju Frakture objavljen i njezin epski književni hommage nadnaravnoj snazi glazbe i izdržljivosti ljudskoga duha. Priča o svijetu lišenom sigurnosti, gdje je svijest o neizvjesnosti onoga što donosi sutra jedina izvjesnost današnjice, a ljudski život bezvrijedan poput vlati suhe trave na zapuštenim i opustošenim pašnjacima beskonačnih prostranstava te goleme i drevne zemlje, u Thieninu je romanu ispričana kroz fragmente rukom pisanih i prepisivanih dijelova “Knjige sjećanja”, osporavane “alternativne” povijesti Kine, povijesti koju nije dopušteno pamtiti, ali koja nikako ne smije biti zaboravljena. I sama, poput svoje pripovjedačice Marie, dijete nekoliko kultura - majke kantonske Kineskinje iz Hong Konga i oca Hakke, etničkog Kineza rođenog u Maleziji - Madeleine Thien svoj književni slalom kroz kinesku recentnu povijest ispisuje kao duboko političnu ljubavnu priču viđenu očima osobe koja je istodobno i insajder i outsider.

Express: U vašoj obitelji, vi ste prva osoba rođena na Zapadu i prva čiji je materinji jezik engleski. Pročitavši vašu izvanrednu povijesnu sagu ‘Ne reci da nemamo ništa’ ne mogu se ne zapitati, zašto vam je bilo važno napisati tu knjigu, za kakvim ste istinama tragali odvaživši se na to literarno putovanje?

Taj me roman zapravo pomalo i samu iznenadio, jer uopće nisam planirala pisati o Kini. Kineska povijest i književnost oduvijek su me privlačile, no nikad nisam mislila da bih mogla skupiti dovoljno hrabrosti ili ostvariti dubinu uvida potrebnu kako bi se takva knjiga mogla napisati. O Kini razmišljam još od svojih tinejdžerskih godina, a imala sam 42 kad sam dovršila taj roman. Idealizam, revolucija, želja za stvaranjem novoga svijeta - to je ono što me intrigiralo, što sam željela istražiti. Pokušala sam, unutar toga konteksta, sagledati i shvatiti ljudsku prirodu, krhkost čovjeka. Zanimaju me i međugeneracijski odnosi - puno razmišljam o generacijama. Također, fascinira me fenomen opstanka nasuprot zatiranja osobnog, privatnog “ja”, u totalitarnom svijetu.

Express: U kolikoj ste se mjeri u pisanju ove knjige oslanjali na vlastitu biografiju? Je li proces pisanja na neki način za vas predstavljao i proces sazrijevanja? Kad bih vas tražila u nekome od likova iz romana, rekla bih da ste vi možda Marie, pripadnica ‘sljedeće generacije’. Je li i vaš život na bilo koji način bio opterećen poviješću i/ili politikom?

U romanu sam se maksimalno pridržavala kontura stvarne povijesti, dok su ljudi u njemu - obitelji - fikcionalni. Moja je obitelj Kinu napustila prije 1950., pa se tako i moje obiteljsko iskustvo ne preklapa s iskustvima mojih protagonista, ali je moje djetinjstvo svakako obilježilo imigrantsko iskustvo mojih roditelja, gubitak doma, njihova tuga... Vjerujem da su me itekako oblikovali njihova rezerviranost i tišina kojom su obavijali svoju prošlost. Nikad nas nisu željeli opterećivati svojim pričama, ali uvijek sam imala osjećaj da u sebi nose čitave svjetove koji su ostajali izvan dosega mojega shvaćanja. Tako da, rekla bih da ova knjiga jest na neki način za mene predstavljala neku vrstu sazrijevanja, odrastanja, osobito zato što me proces pisanja primoravao da pokušam vidjeti i sagledati stvari koje nadmašuju moje osobno iskustvo. Iščitala sam gomile knjiga, provela mjesece putujući Kinom uzduž i poprijeko. Puno sam tinejdžerskih godina, a imala sam 42 kad sam dovršila taj roman. Idealizam, revolucija, želja za stvaranjem novoga svijeta - to je ono što me intrigiralo, što sam željela istražiti. Pokušala sam, unutar toga konteksta, sagledati i shvatiti ljudsku prirodu, krhkost čovjeka. Zanimaju me i međugeneracijski odnosi - puno razmišljam o generacijama. Također, fascinira me fenomen opstanka nasuprot zatiranja osobnog, privatnog “ja”, u totalitarnom svijetu.

Express: Interpretiramo li ovu knjigu kao pokušaj suočavanja s tragičnom poviješću Kine 20. stoljeća, je li pisanje promijenilo način na koji sagledavate recentnu kinesku prošlost? Nekakav odjek spisateljske nelagode ne bi bio neočekivan. Međutim, knjiga ne daje dojam uznemirenosti - čak i o najstrašnijim, najdirljivijim stvarima pišete s lakoćom, priča teče lagano i nepokolebljivo dalje.

Drago mi je što ste upotrijebili riječ ‘nepokolebljivo’ - to mi je bilo jako bitno. Mislim da ste točno izdvojili ključnu strunu romana. Mnogim se čitateljima Kina i odjeci njezine politike mogu činiti jako dalekima. Željela sam za njih sve to - sobe, tvornice, glazbeni konzervatorij, pustinje Gansua - nekako oživjeti. Željela sam srušiti udaljenost između čitatelja i likova, ali ne zato što bi im njihov svijet bio prepoznatljiv, blizak, nego zato što su u njemu u stanju prepoznati ljude od krvi i mesa. Za mene je taj proces uranjanja u kinesku povijest prošloga stoljeća, u političke kampanje i revoluciju, bio strašno potresan, ali i izvanredno zahtjevan, i definitivno mi je otvorio oči jer me neprekidno tjerao na preispitivanje svojih uvjerenja, propitivanje onoga što sam mislila da znam, što sam uzimala zdravo za gotovo i projicirala na svijet oko sebe.

I danas je aktualna Kultura Mitološka priča o američkom snu koji gazi sve pred sobom

Express: Gubici - i ljudski, ali i svi drugi - u vašoj su knjizi kao uglobljeni u protok vremena, prihvaćeni, probavljeni, u tišini i samoći. Iz perspektive suvremene Kine, je li bol zbog izgubljenih života unutar onoga što zovemo velikom poviješću ostala nerazriješena? Prihvaća li današnja Kina te gubitke ili ih se odriče?

Da, potpuno ste u pravu - ta povijest jest ostala nerazriješena. Deseci milijuna ljudi umrli su kao izravna posljedica Maovih politika i, tijekom svih tih desetljeća proteklih od tada do danas, građanima Kine nije bilo dopušteno oplakati svoje mrtve. Svaki put kad vlada pokuša oduzeti nekome pravo na žalovanje, sve se rane odjednom ponovno otvore: povijest nije nestala - ona je površina na kojoj sadašnjost nesigurno balansira. Svjedočili smo tome nedavno, kad je u Kini umro Li Wenliang, liječnik iz Wuhana, koji je ušutkan nakon što je pokušao upozoriti kolege liječnike na bolest koju sad poznajemo kao COVID-19. Bio je prisiljen potpisati pismo u kojemu je priznao da je lagao i time narušio društveni mir. Njegova je smrt izazvala zapanjujuće snažan izljev tuge i bijesa - ljudi su tu tragediju odmah povezali sa svojim oduzetim političkim pravima, sa slobodom govora koja im je zanijekana. Igra povuci-potegni - u kojoj se s jedne strane užeta nalaze hrabri ljudi koji se odbijaju prestati javno sjećati, a s druge vladina tvrdolinijaška cenzura - u Kini je danas bremenitija nego ikad.

Express: Kako biste ukratko opisali psihološku i emocionalnu dinamiku kineske povijesti u posljednjih stotinu godina? Je li pisanje o njoj promijenilo vašu percepciju vlastitog života i sudbine, promatrano unutar šireg konteksta?

Mislim da bi bilo nemoguće pisati o Kini i pritom ne biti transformiran. Toliko su moćni - devastirajući, zapanjujući - razmjeri događaja, njihova kompleksnost. Iz generacije u generaciju Kina spremno nastavlja pokazivati izvanrednu spremnost da bude ‘probuđena iz sna’, nepresušan apetit za revoluciju i transformaciju, i nezaustavljivo uvjerenje svake sljedeće generacije da je baš ona prva koja jasno vidi stvari. Ponekad mi se doista čini da se zauvijek krećemo naprijed u prošlost.

Express: Mnogo je kulturnih referenci u vašem romanu, osobito onih vezanih uz kinesku književnost. Čini se da vam je tradicija važna, tradicionalni kanon?

Svaki jezik čuva vlastiti svijet, a mene zanima koliko ti različiti svjetovi zahvaćaju - ili ne uspijevaju zahvatiti - jedan od drugoga ili jedan u drugi. Odrasla sam u Kanadi pa je tako moj kanon uglavnom bio kanadski i britanski, ali sad su moje čitateljske preference vrlo eklektične, vrlo međunarodne, i uvelike okrenute prijevodima. Nažalost, i kad je riječ o djelima kineskih pisaca, još sam prisiljena oslanjati se isključivo na prijevode, tako da i moje poznavanje kineske suvremene književnosti ovisi isključivo o onome što uspijeva biti prevedeno na engleski, što je tek sićušni fragment cjelokupne literarne proizvodnje. Svoje probleme s jezikom pretočila sam u knjizi u lik Marie koja je, kao i ja, outsider koji poznaje kineski svijet, ali samo s periferije. Jedan od umjetničkih izazova romana ‘Ne reci da nemamo ništa’ bio je upravo istražiti je li moguće prenijeti kineski konceptualni svijet u engleski jezik, stvoriti dojam neke vrste rastegnutosti jezika.

Express: Traumatična nacionalna povijest Kine u vašoj se knjizi rastvara kroz glazbu. Zašto ste odlučili koristiti klasičnu glazbu, konkretno Bachove ‘Goldbergove varijacije’, kao pokretačku silu, emocionalni katalizator romana?

To se dogodilo gotovo slučajno. Struktura Bachovih ‘Goldbergovih varijacija’ odgovarala je mojoj viziji svijeta romana koji sam željela napisati - jednostavni motiv koji generira varijacije duž nepreglednog emocionalnog spektra, s istom jednostavnom arijom na početku i na kraju, i 30 fenomenalnih varijacija izme- đu. Željela sam tu arhitekturu, taj osjećaj pokretnosti, ugraditi u roman koji ima unaprijed definiran i početak i kraj, jer ta je povijest ionako već bila napisana, ali koji svejedno pokušava istražiti moguć- nosti slobodnog kretanja. Djelo tehnički rigidno, a opet istodobno i nekako slobodno. Dok je jezik linearan, kroz glazbu možemo iskusiti paletu osjećaja - euforiju, tugu, melankoliju, sreću...Tako da je glazba istodobno dala strukturu romanu i prostor unutar kojega moji likovi obitavaju u svoj svojoj unutarnjoj punini.

Express: Odabrali ste zanimljiv koncept kroz koji se raspliću sudbine vaših likova, upisujući ih u ‘Knjigu sjećanja’, serijal knjižica nepoznata podrijetla, koje tako postaju glavni posrednik neke vrste alternativne metaforičke povijesti Kine koja tvrdoglavo odbija pristati biti zatrta. Što je ‘Knjiga sjećanja’?

‘Knjiga sjećanja’ je knjiga koja se postupno transformira paralelno s protokom života mojih likova. U početku je to tek uzbudljiv roman koji ne mogu prestati čitati, a kasnije postaje sredstvo prosljeđivanja poruka, bilježenja imena, čuvanja povijesti... Zamislila sam je kao književno djelo koje pruža privremeno utočište knjizi povijesti, u vrijeme kad su određeni događaji bili brisani iz službenih arhiva, baš kao što su prosvjednici i masakr na Tiananmenu 1989. izbrisani iz knjiga, dokumenata i s interneta u Kini. Tako umjetnost postaje privremeno sklonište za sve ono što nije moguće izgovoriti u stvarnosti.

Express: Za suvremenog zapadnjačkog čitatelja vjerojatno najdirljiviji dijelovi romana su oni vezani uz stvaranje ‘novoga čovjeka’, proces samopročišćenja kroz nepregledne samokritike koje su ljudi bili prisiljeni ispisivati. To ‘brisanje sebe’ odvijalo se tijekom dugog razdoblja. Je li to imalo kakvog utjecaja na psihološku konfiguraciju čitavoga naroda? Je li rezultat nacija slijepih vojnika, ideološki oblikovanih, nesposobnih za kritičko mišljenje?

Ne, dapače. To je jedna od najvećih pogrešnih predodžbi o Kini, gdje je politička diskusija - suprotno vašoj pretpostavci - poticajna, intenzivna, raznolika, bogata... Neslaganje ponekad ljude čini nevjerojatno inventivnima, sposobnima pronaći nebrojene načine - često i vrlo duhovite - kako bi izrazili svoja politička uvjerenja. Ljudi su nekad doista zapanjujuće hrabri, spremni poduzeti goleme rizike. Svaki od više od 200 dijalekata kineskoga jezika dopušta nebrojene dvoznačnosti, dosjetke i nevjerojatne mogućnosti igre riječi - nebrojene su regionalne varijacije. Društveni je život prepun iznenađenja. Velike osobnosti, domišljatost, svakodnevni humor, svakodnevna tragedija, politička pragmatičnost, beskrajne priče - Kina svega toga ima u izobilju. Ta je zemlja točno ono što jest: svijet u kojemu živi milijarda ljudi. To je svemir perspektiva.

INTERVJU Kultura L. S. Černiauskaite: Litva ima jednu od najviših stopa samoubojstava u Europi, pa i u svijetu

Express: Čini se da vas posebno privlače teme terora i povijesnih katastrofa - u svojem ste se prethodnom romanu ‘Dogs on the Perimeter’ bavili građanskim ratom u Kambodži. Zbog čega se toliko okrećete unatrag? Pomaže li nam prošlost jasnije vidjeti tko smo mi danas i kamo idemo? Koja je vaša dijagnoza?

Da moramo biti iskreni prema sebi. Ljudska je duša nevjerojatno složena, a toliko je mnogo iluzija. Svi smo mi jako dobri u prikrivanju svojih želja, nenadmašni smo u zavaravanju samih sebe. Ljudi su iznenađujuće popustljivi, iznenađujuće podložni sugestijama. Također: događaji ne dolaze iz vakuuma. Čak su i najšokantnijim događajima prethodili mnogi manji koraci. Ne znam je li  me bavljenje izbliza građanskim ratom i političkom transformacijom učinilo pesimističnom ili izrazito osjetljivom, ali imam neobično točne prognostičke moći kad je riječ o politici.

Express: Živite u Kanadi, koja se općenito smatra tolerantnom multietničkom zemljom u kojoj se poštuju ljudska - etnička, vjerska, rodna, spolna i sva ostala - prava. No je li to doista tako u stvarnosti?

Mislim da Kanada dosta glasno nastoji artikulirati kakva bi vrsta zemlje željela biti. Kanada ima strašnu povijest genocida domorodačkih naroda, to je jedna trajna trauma koja se nastavlja. Smatram da kao građanka, kao dijete imigranata, mogu kritizirati svoju zemlju, da mogu biti dijelom njezina političkog tkanja i da pripadam - i da kad pišem o Kambodži ili Kini uvijek zapravo istodobno pišem i o Kanadi, jer u njoj stanuju tolike povijesti i jezici. Osjećam se zahvalno jer znam, nažalost, koliko je to neuobičajeno.

Express: Kako se osjećate u pogledu aktualne krize globalne pandemije bez presedana? Neki analitičari vjeruju da će izlazak iz nje biti prilika za novi početak i izgradnju društvenih institucija na novim temeljima, dok drugi pesimistično predviđaju da će kriza samo dodatno ojačati autoritarne tendencije u društvima. Bi li i ova tragedija čovječanstva mogla poslužiti kao meso za neku vašu sljedeću književnu avanturu?

Ne znam. Trenutačno sam toliko zapanjena stvarnošću i slomljena zbog tolikih prijevremeno izgubljenih života. U posljednje vrijeme puno mislim na majku, koja je prije 20 godina iznenada umrla od upale pluća. Vjerujem da ovu krizu doista možemo shvatiti i kao priliku za preispitivanje - izbora koje donosimo u svojim svakodnevnim životima, načina na koji funkcioniraju naša društva, sve njihove svakodnevne nepravde. U potpunosti shvaćam zabrinutosti vezane uz korištenje tehnologije u nadzorne svrhe, ali sam također sretna što u svakom trenutku mogu doći do članova svoje obitelji, do ljudi koje volim, što mogu biti uz njih, iz tjedna u tjedan. Mislim da je tugovanje jako važan proces. Jednako tako, mislim da bismo morali razmisliti o svojem odnosu prema ljudima čiji je rad nužan kako bi naše zemlje mogle funkcionirati, da moramo promisliti o tome kako su mnogi od njih do sada bili podcjenjivani i omalovažavani. Voljela bih se u budućnosti probuditi u boljem svijetu, no takav svijet zahtijeva od svih nas više iskrenosti i poniznosti u javnom diskursu.