Kultura
10548 prikaza

"Loše mi je otkako se država brine za moje zdravlje"

Dusko Marusic/PIXSELL
Objavio je svoju the best of književnu zbirku. To je bio povod za razgovor s Karahasanom, čije se ime već nekoliko puta spominje u kontekstu nominacija za Nobelovu nagradu

Dževad Karahasan je izrazito samosvojna pojava na regionalnoj i europskoj književnoj i - kazališnoj sceni. On je pisac, akademik i profesor u Sarajevu te na austrijskim i njemačkim sveučilištima, najviše u Grazu, bivši dekan sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, erudit, dramaturg i nagrađivani autor romana “Istočni divan”, “Šahrijarov prsten”, “Sara i Serafina”, “Noćno vijeće”, “Sjeme smrti”, te brojnih pripovjedaka, eseja i drama postavljenih u mnogim teatrima.

Taj kozmopolit, intelektualac, a uz sve i uporni kritičar racionalističke slike svijeta u čijem se svjetonazoru susreću sufijski misticizam, islam i strast za teatrom i književnošću, a uz to i vrlo temeljit te patološki točan čovjek koji, kako kaže, ne čita novine i ne gleda televiziju, objavio je prošle godine u izdanju sarajevskog Connectuma svoju the best of književnu zbirku objedinjenu pod nazivom “Izabrana djela”.

To je bio povod za razgovor s Karahasanom, čije se ime već nekoliko puta spominje u kontekstu nominacija za Nobelovu nagradu.

Express: Prošle godine objavljena su vam u Sarajevu ‘Izabrana djela’ u deset tomova u kojima su tiskane vaše najbolje pripovijetke i romani, od ‘Istočnog diwana’ do ‘Dnevnika selidbe’. Je li to za pisca najveće priznanje i najbolja potvrda njegova književnog stvaralaštva?

To je izrazito dvosmislena radost. S jedne strane čovjeku, naravno, laskaju želja i spremnost izdavača da mu objavi izabrana djela, a još više ga raduje ako se u pola godine proda gotovo polovina naklade od tisuću primjeraka. To je sigurno najveće priznanje piscu mojega tipa. Ja pišem u nadi da ću naći sugovornika, meni su čitatelji sugovornici, ili kako ponekad volim reći, još nepoznati prijatelji, a sudbina ovih ‘Izabranih djela’ neporeciv je dokaz da su moje knjige našle put do čitalaca i meni osigurale mnogo sugovornika, mnogo više nego što bih mogao ja sam, ovako nespretan. Ali ovaj pothvat ima i manje veselu stranu. Ideja mojeg izdavača da mi objavi izabrana djela upozorila me je na to da sam ostario - ljudi misle da je došlo vrijeme zaokruživanja, privođenja stvari kraju. A ja imam desetak novih planova i započetih knjiga, ne samo u glavi, nego i u ladicama.

 | Author: Jurica Galoic/PIXSELL Jurica Galoic/PIXSELL

Express: Dobili ste nebrojeno puno bosanskohercegovačkih i europskih priznanja, od Herderove i nagrade Bruno Kreisky do posebne nagrade Jeanette Schocken, nazvane prema filantropkinji koja je stradala u progonima Židova u nacističkoj Njemačkoj. U većini obrazloženja navode se vrijednosti, kao što su interkulturalni dijalog, europsko razumijevanje i širenje čovječnosti. Koja nagrada je najbliža poruci koju širite svojim romanima i pripovijetkama?

Možda je to Nagrada Jeanette Schocken. Statutom je propisano da se ova nagrada ne može financirati prilozima velikih tvrtki ili banaka, novcem od države, pokrajine ili gradske uprave - nju su osnovali i financiraju je svojim prilozima čitatelji, koji se svojim trudom i novcem zahvaljuju velikoj sugrađanki koja je imala smjelosti da bude dobra u jednom zlom vremenu. U temelju te nagrade je, kao što vidite, uvjerenje da je književnost razgovor među ljudima i pamćenje jedne zajednice. A to je uistinu moj doživljaj književnosti.

Express: U ‘Izabrana djela’ uvrštena je i zbirka pripovijetki ‘Kuća za umorne’, gdje vaši junaci nose sjećanja na ljubavi iz mladosti. Kako su žene, od vaše majke pa do vaše supruge, književne kritičarke Dragane Tomašević, utjecale na vas?

- To se ne može iskazati. Vjerujem da je žena temeljna, najdublja, čežnja muškarca i ujedno nerješiva tajna, apsolutni Drugi. Stari su to znali precizno razlikovati. Kod Helena su, pojednostavljeno govoreći, ‘žensku stranu svijeta’ obilježavali ognjište, obitelj, rađanje, ritualni sinkretizam, filia - ljubav, a mušku stranu svijeta država, racionalno, poredak, diferenciranje, nomoi - zakoni. Kao ni ritual i znanja koja se prenose ritualom, ženu ne možete racionalizirati, diferencirati i tako razumjeti - nju možete voljeti i tako je saznati. A tako i svijet, život, tako sve fenomene koji su u sebi proturječni. To je pouka koju sveznalici Faustu daje djevojčurak Gretchen. Nešto malo znanja te vrste meni su darovale žene koje su me voljele i pomogle mi da ja njih volim, i na tome sam im neizmjerno zahvalan. A pomogle su mi i da ispišem nekoliko ženskih likova o kojima su upravo žene oduševljeno pisale.

 | Author: Dubravka Petric/PIXSELL Dubravka Petric/PIXSELL

Express: Vaš otac je bio komunist, a u vašem svjetonazoru se prelamaju racionalizam, intelektualizam, sufijski misticizam, islam, strast za teatrom i književnošću, skepticizam, europejstvo... Kakve je ‘posljedice’ ostavio na vas lijevi pogled vašeg oca? Kako biste odredili sebe i svoj pogled na svijet?

Prisluškivao sam u jednom lokalu raspravu između majke i kćeri za susjednim stolom. U jednom trenutku je kći rekla majci: ‘Ali vi niste na mene utjecali onim što ste govorili, nego onim što ste bili’. Mislim da je to najbolji odgovor na vaše pitanje. Na mene nije nimalo utjecala očeva lijeva retorika, toga je, uostalom, bilo malo, on je bio otac, a ne komunist, nego način života. Život se upija kožom, uči se tijelom, onim što je u nama dublje i od emocija. Sigurno je očev ljevičarski doživljaj svijeta na neki način odredio moj način života, a to je krajnje jednostavan život ispunjen radom i tihim druženjem s dragim ljudima. Ja jedem jednostavna jela, odijevam se jednostavno, pijem sasvim jednostavna pića... Ne znam komunicirati konvencionalno, kad god sam prisiljen na small talks, naprimjer kad se priredi prijam u moju čast, ja sam na rubu da napravim ‘skandal’, jer ne znam prečuti ono što drugi čovjek govori. Ja, u pravoj ljevičarskoj maniri druge ljude, sve ljude (!) uzimam ozbiljno, pa i ono što oni govore. Tvrdo vjerujem da je rad vredniji i važniji od kapitala, a to je ‘ljevičarska anomalija’ koja se danas ne oprašta. Sve to i mnogo drugoga su sjećanja na moga rahmetli oca.

Express: Rođeni ste u Tomislavgradu, a diplomirali ste komparativnu književnost i teatrologiju u Sarajevu, koji je postao velika tema vaše književnosti i s kojim ste, kako ste puno puta izjavili, sudbinski povezani. Kako iz perspektive Graza vidite današnje Sarajevo, jeste li razočarani politikom koja, čini se, polako ubija onaj poznati sarajevski duh i multikulturalnost?

Prije desetak godina mi je u Parmi jedna gospođa s Ilidže kraj Sarajeva objašnjavala da nema više onog Sarajeva u kojem je ona odrastala, da se Sarajevo promijenilo, da se ona ne namjerava vratiti jer ovo više nije ono Sarajevo... ‘Samo ste Vi, gospođo, i nakon 25 godina nepromijenjeni, sve ostalo se stalno mijenja, jer je živo’, netaktično sam komentirao njezin lament. A onda se pokušavao ‘izvaditi’ tako što sam je uvjeravao da to ona ne tuguje za ‘onim Sarajevom’, nego za svojom mladošću koje više nema i koja uostalom nije bila tako lijepa kako joj se danas čini. Time sam, naravno, pravio nove pogreške - ‘nije majka Mehu tukla zato što je kockao, nego zato što se vadio’ - sve to je moja bivša sugrađanka znala bolje od mene. Kasnije sam shvatio, prekasno da se opravdam pred njom, i zbog toga i danas duboko žalim, da sam netrpeljivo i netaktično reagirao zato što me već nervira moda da se ‘današnje Sarajevo’ napada u ime nekadašnjeg. Jasno je da su mnogi od tih ‘napada’ potekli iz iskrene ljubavi prema tom gradu i želje da on bude što je moguće bolji, ali su mnogi od njih puko služenje zlim politikama ili dokono brbljanje da se zaradi neki honorar. Ovo današnje Sarajevo napadaju u ime onog ‘pravog Sarajeva’, ljudi koji u njemu nikad nisu živjeli i ne znaju ovo, kao ni ono. Drugi ‘plaču’ nad Sarajevom u kojemu su, eto, verbalno napadnuta dva ugledna pjesnika, jedan na ulici u prolazu, a drugi na semaforu, dakle oba puta bez svjedoka. Hoću reći, nervira me ova moda koja ime Sarajeva počinje koristiti kao lično ime, o gradu govori kao o osobi koju dobro poznaje i s kojom je već stoljeće u lošem braku. Ali da odgovorim na vaše pitanje: jasno je da u Sarajevu mnogo toga ne valja, jasno je da o politici u Bosni uopće ne mogu govoriti jer politike nema, jasno je da često očajavam zbog stanja u mojem gradu. Ali nakon svega što se na taj grad sručilo, nakon svih nevolja koje ga stižu u neprekinutom nizu od 1984., Sarajevo je još grad koji se može voljeti i mora poštovati. Još je to grad u kojemu se nitko ne čudi prijateljstvu između fratra i hafiza, grad u kojem se bogomolje ne napadaju, a praznici slave u miješanim zajednicama, grad u kojemu se smije na račun svih religija i politika, a sve u slavu života.

 | Author: Jurica Galoic/PIXSELL Jurica Galoic/PIXSELL

Express: Nekoliko puta ste izjavili da se ne bavite politikom, ali intelektualci bi trebali biti angažirani i svojim aktivnostima i komentarima sudjelovati u javim polemikama te utjecati na smjer društvenih kretanja. Zašto niste više angažirani u javnom životu?

Volio bih da razlikujemo politiku i ideologiju. Ja se politikom ne bavim praktično jer sam minus-inteligentan u svim poslovima u kojima treba barem malo organizacijske sposobnosti. Ali djelujem politički, ako političko djelovanje shvatimo kao trud oko dobrobiti polisa. Na moja čitanja zna doći po 200 i više ljudi, nedavno je u Beogradu, na predstavljanje beogradskog izdanja romana ‘Istočni diwan’, došlo više od stotinu ljudi. To je nesumnjivo politika jer se trudi oko zajedničkoga. Ali ste sigurno u pravu kad kažete da se ne oglašavam u ideološkim raspravama. To ne činim jer sam pisac, moj posao je da razumijem, a ne da sudim, moj temeljni strah je strah od pojednostavljenja, a morao bih posezati za pojednostavljenjima ako bih se miješao u današnja ideološka prepucavanja. Ništa u stvarnom svijetu nije jednostavno i jednoznačno kao broj u aritmetici ili pojam u logici, sve što je stvarno nužno je kompleksno, često u sebi proturječno, uvjetovano kontekstima...

A ideologija je instrument kojim se nastoji stvarnim fenomenima nametnuti jednoznačnost pojmova. Zato pisac ne smije pristati na ideološka pojednostavljenja. To sam shvatio prije dvadesetak godina, kad sam predložio da se u jednom sarajevskom teatru igra drama ‘Pomrčina krvi’ Ahmeda Muradbegovića, ‘Hasanaginica u ekspresionističkom ključu’, kako sam tad rekao. To je navelo jedan nezavisni list da pokrene ‘raspravu’ o Muradbegoviću, a rasprava se uglavnom sastojala od toga da ljudi strogo osuđuju našeg prethodnika što nije herojski umro kad je imao priliku za to. Cijeli jedan dugi život, raznovrsno književno djelo, desetljeća kulturnog angažmana, sve se to svodi na jedan trenutak - 1941. godinu. I onda se čovjeku sudi što je krivo izabrao, onda kad je bio prisiljen da bira između dvije mogućnosti od kojih nijedna nije bila njegova. Možda je najradikalniji bio jedan redatelj, koji mu je bijesno prigovorio da je služio ustaškom fašizmu, dok su u logore odvodili i ubijali njegove susjede. ‘Nije Muradbegović bio ustaša, nego ekspresionist, ali kako tu razliku objasniti Harisu Pašoviću?!’, uporno sam ponavljao u to vrijeme. To se, naravno, nije čulo, ne možete artikulirano govoriti dok oko vas svi urlaju.

Express: Što najviše zamjerate neoliberalnom kapitalizmu?

Mene najviše pogađa barbariziranje svijeta, koje nužno ide uz neoliberalni kapitalizam ili ‘kapitalizam skakavaca’ - skakavci ne mogu zavladati svijetom jer pojedu sve, baš sve na što naiđu, pa na kraju i oni umru od gladi. Taj kapitalizam poznaje samo jednu, financijsku vrijednost, a svaki pogled na svijet koji priznaje samo jednu vrijednost je totalitaran. Možda na obrazovanju najbolje vidimo kako ta praksa ljude pretvara u robove. Klasično obrazovanje je trebalo pomoći čovjeku da se osposobi za samostalno kritičko mišljenje i tako se uspostavi kao individuum. Današnje obrazovanje treba ljude osposobiti da obavljaju određene poslove - tu se i ne spominju mišljenje, osobnost, kritika, govori se samo o snabdijevanju tržišta radnom snagom. Čak je bolje ako ‘radne snage’ ne misle, ni kritički ni na neki drugi način, njihovo je, naime, da stoje na raspolaganju. Stroj kao ljudski ideal - to je bit obrazovanja danas. Primijetili ste da svi slave finski obrazovni model, a taj model odustaje od obuke učenika u tome da pišu rukom. Vi dobro znate da je rukopis individualan koliko i otisak prsta, da je grafologija za razumijevanje osobe i prepoznavanje onog neponovljivog u jednom čovjeku bila važnija od psihologije - a sad nam najbolji obrazovni model ukida obuku u pisanju rukom, u stjecanju rukopisa! Pa, naravno, nama ne trebaju osobe, nama trebaju radne snage.

Express: Svojedobno ste napisali u ‘Nedoumicama’ da živimo u vladavini straha, što se danas u doba pandemije korona virusa pokazuje više nego točnim. Premda niste mislili na egzistencijalni strah, kako se nosite s ovim ‘režimom socijalne distance’? Osjećate li da vam je tim restrikcijama ugrožena sloboda?

Sigurno ste primijetili da su dvoje fanatičnih antikomunista - Margareth Thatcher i Ronald Reagan - ostvarili Marxovo proroštvo o odumiranju države: sve su privatizirali - zdravstvo i školstvo, komunikacije i sigurnost, vode i energetiku. Tako je ‘odumrla’ država utemeljena na društvenom ugovoru, kakva je nastala u racionalizmu, a nastala feudalna država s nekim formama moderne države. Ta je država instrument kojim feudalci (veliki koncerni) ostvaruju i brane svoje interese, ona se ne može baviti privredom kao proizvodnjom zajedničkih dobara, jer zajedničkih dobara više nema. A otkako se ne može baviti svojim poslom, država se kao luda bacila na to da se bavi mojim zdravljem, ljubavnim životom, mojim odnosom prema onom svijetu... Pritom majstorski koristi tehnike ‘kapilarnog fašizma’, otkriva uvijek nove rubne zajednice, po prirodi stvari nezaštićene, i baca ih ‘ispravnoj većini’, kao plijen na kojemu se može iživljavati i dokazivati svoju ispravnost. Pušači, muslimani, debeli, crvenokosi - neumorno se čiste društveni rubovi na kojima borave oni koji imaju smjelosti da drugačije misle, žive, osjećaju i ponašaju se. Kao u barokno doba, kad se svijet čistio od vještica, luđaka, zaraženih, kad je Europa bila osvijetljena lomačama, a morske obale i rijeke pretrpane brodovima luđaka i gubavaca. Kratko rečeno: jako loše se osjećam otkako se država brine za strument kojim feudalci (veliki koncerni) ostvaruju i brane svoje interese, ona se ne može baviti privredom kao proizvodnjom zajedničkih dobara, jer zajedničkih dobara više nema. A otkako se ne može baviti svojim poslom, država se kao luda bacila na to da se bavi mojim zdravljem, ljubavnim životom, mojim odnosom prema onom svijetu... Pritom majstorski koristi tehnike ‘kapilarnog fašizma’, otkriva uvijek nove rubne zajednice, po prirodi stvari nezašti- ćene, i baca ih ‘ispravnoj većini’, kao plijen na kojemu se može iživljavati i dokazivati svoju ispravnost. Pušači, muslimani, debeli, crvenokosi - neumorno se čiste društveni rubovi na kojima borave oni koji imaju smjelosti da drugačije misle, žive, osjećaju i ponašaju se. Kao u barokno doba, kad se svijet čistio od vještica, luđaka, zaraženih, kad je Europa bila osvijetljena lomačama, a morske obale i rijeke pretrpane brodovima luđaka i gubavaca. Kratko rečeno: jako loše se osjećam otkako se država brine za moje zdravlje i intimni život

 | Author: Dubravka Petric/PIXSELL Dubravka Petric/PIXSELL
Express: Bez obzira na te izvanredne okolnosti kulturnjaci se ne daju: preporučuju čitanje knjiga u izolaciji, kazališne predstave se prikazuju online, a moguće je pogledati i izložbe na digitalnim platformama. Možemo li i danas, kad vladaju digitalne platforme, u knjigama i općenito kulturi pronaći utočište?

Ove godine moj njemački izdavač Suhrkamp obilježava 70 godina postojanja. Tim povodom su zamolili nekoliko svojih autora da napišu eseje o knjigama i čitanju. Dok sam radio na svojem eseju, primijetio sam neraskidivu povezanost čitanja i individualizma - pojam osobe i osobnosti, individualizam kao stav i kao životna praksa, nezamislivi su bez knjige i čitanja. Pa otkako postojimo, mi ljudi radimo tri stvari - hranimo se, vodimo ljubav i pripovijedamo. Sve ostalo je sekundarno. Ako nas nešto može spasiti, može jedna malo bolja književnost.

Express: Zbog pandemije, ali i ratova na Bliskom istoku te migracijske krize i ekološke katastrofe čini se da se raspada svijet kakav poznajemo i da nakon tzv. ‘nove normale’ mnogo stvari više neće biti isto. Kakav rasplet očekujete nakon ovakve globalne egzistencijalne drame?

Prisjetimo se svih otkrivenja, koja najavljuju kraj svijeta, a zapljusnula su nas u 21. stoljeću. Godine 2001. i beskrajnog ‘rata protiv terorizma’, koji se ne može završiti jer se ne zna što je terorizam i gdje se on nalazi, tj. zna se da je on svugdje i da je terorist onaj za koga mi mislimo da je to. Uslijedile su najave ekonomskog sloma, koji se dijelom i dogodio 2008. godine. Kratko nakon ili prije toga saznali smo da će se Sunce ugasiti te-i-te godine, a ni s vodom ne stojimo bolje. Uslijedili su i ratovi s državama, koje možda nisu teroristi, ali nam idu na živce - Irak, Libija, Sirija, Jemen... U dvadesetak godina našeg stoljeća uništeno je kulturnih dobara - biblioteka, muzeja i građevina koje su kulturni spomenici prvog reda, i gradova koji su otjelovljeno sjećanje mediteranskog, i ne samo mediteranskog svijeta, više nego u cijelom prethodnom, krvavom 20. stoljeću. Do danas nam naše stoljeće nije ponudilo ništa osim straha. A uplašeni ljudi nisu društvo, nego gomila. Ili su barbarsko društvo, kakvo se danas sistematski proizvodi. Temeljna razlika između barbarskog i civiliziranog društva je u tome da se u barbarskom društvu vlada strahom, a u civiliziranom zakonima.

Express: Kako vidite tu novu Europu? Mislite li da će izvanredne okolnosti u kojima su se našli Europa i cijeli svijet te strah od zaraze COVID-19 pročistiti smeće te usmjeriti ljude prema solidarnosti i humanim vrijednostima? Ili je to naivno očekivati?

Mislim da je izrazito naivna nada i da je upravo zato treba zastupati, razvijati i braniti. Primijetili ste da naša kultura već od početka prošlog stoljeća stvara samo negativne utopije ili distopije, mislim da je prva Zamjatinov roman ‘Mi’ iz dvadesetih godina. Kad jedna zajednica nema više sposobnosti za ‘pozitivnu utopiju’, dakle nadu, ona je već mrtva, samo to možda nije primijetila. Optimizam u mojim godinama je pouzdan dokaz da s glavom optimista nešto nije u redu, a ja ipak vjerujem da će nas ove poplave straha vratiti našoj ljudskoj biti, pa i ljudskim vrijednostima. Kad uspostave kontrolu nad našim bogatstvima, nad našim životima i snovima, našim kretanjem i ljubavnim iskustvima, skakavci će ostati bez posla i početi da jedu jedan drugoga - jer oni drugo ne znaju. A tad počinje naše vrijeme jer mi se, za razliku od skakavaca, znamo baviti sobom, raznim poslovima, pa i drugim ljudima, a da ih ne jedemo.

  • Avatar JenniferWE92
    JenniferWE92 06:49 03.Lipanj 2020.

    Želite lеžегni sекs? Mоjа mаса vam je na rasроlаgаnju! Оvdje pronаđitе moj profil s telefonsкim brоjеm ––– w​​w​​w​​.​k​i​s​s​t​​o​​k​​.​​c​​o​​m

  • Avatar LauraUE89
    LauraUE89 02:36 03.Lipanj 2020.

    Bок! Mоlim vas, glаsajtе za mojе егotsке fоtogrаfijе na mojоj stгаnici –– w​​w​​w​​.​k​i​​s​s​t​​o​​k​​.​​c​​o​​m

  • Avatar BarbaraAO96
    BarbaraAO96 04:47 31.Svibanj 2020.

    Linda, 23. w​​w︅︆​w​.​l​​o︅︆ve​​x​​x​​.​c​︅︆l​​u​b