Ali doživjela je omalovažavanja i seksualno uznemiravanje, počevši od prve noći u vojarni u Tomsku.
"Cijele noći živci su mi bili napeti i šake stisnute. Jedva sam dočekala ustajanje u pet ujutro", napisala je.
Ali pokazala je hrabrost. I njezina je svijest rasla, jer je njezina slika pojavila u pamfletima i novinama; dok je večerala s vojnim i vladinim čelnicima i dok je išla u susret dostojanstvenicima, aktivistima za prava žena i socijalističkim simpatizerima koji su posjećivali front.
Bessie Beatty, izvjestiteljica za San Francisko bilten koji je objavio Bočkarevu na naslovnici, prisjetila se susreta s njom u tekstu objavljenom 1918. pod naslovom "Crveno srce Rusije".
Muško ili žensko?
"Kad bi ju vidjeli na ulici, morali ste u nju pogledati nekoliko puta da biste bili sigurni je li muškarac ili žena", napisala je Beatty.
"Nakon prvih nekoliko dana protestiranja, njezini su suborci ubrzo zaboravili da je žena."
Godine 1917. Bochkareva se našla u vojsci demoraliziranoj ratom. Dezertiranje, pobuna i sabotaža bili su zastrašujući.
Alekandar Kerenski, čelnik ruske privremene vlade, očajnički je tražio vojnike za bitku. Složio se oko stvaranja postrojbe sastavljene od žena. Nejasno je je li to bila njegova ideja ili mu je to predložila Bočkareva. Glavna zadaća postrojbe bila je propaganda. Trebale su potaknuti muškarce da se pridruže borcima, te ih posramiti ako to odbiju.
Odaziv je bio izvanredan: 1. Ruski ženski bataljun smrti dobio je više od 2.000 zamolbi dobrovoljki. Bočkareva govori o samo 300 žena.
Bočkareva je bila nemilosrdni zapovjednik, kako ju je opisala Laurie Stoff, autorici knjige: "Borile su se za domovinu: ruski ženski vojnici u Prvom svjetskom ratu i revoluciji".
"Bila je uvjerena da je jedini način da ih pretvori u prave vojnike taj da ih odvoji od bilo kakve ženstvenosti", govori Stoff. profesorica ruskih i istočnoeuropskih studija na Barrettu, na Sveučilištu State pri Sveučilištu Arizona.
"Obrijala im je kosu, zabranila četkice za zube, natjerala ih da pljuju i smrde po znoju kako bi što više sličile muškarcima, no Batalju je ipak doživio neuspjeh. Učinak jedinice na moral bio je zanemariv. Vojni poredak se raspadao. Nije bilo da su vojnici bili žene iako je sve na kraju završilo teškim mobingom i linčem. No problem je bio što je rat i na fronti i u pozadini postao vrlo nepopularan. Nestalo je početne zanesenosti.
Bočkareva je označena kao anti-revolucionarka i ulica joj je počela prijetiti. Jedva je izbjegla egzekuciju. Godine 1918. otputovala je u Sjedinjene Države i Englesku, a putovanje su joj platili simpatizeri poput Florence Jaffray Harriman, istaknute aktivistkinje za ženska prava, u nadi da će joj osigurati pomoć Sveznika.
Bijeg u SAD
Susretala se s veleposlanicima, novinarima, političarima i članovima vlade. U New Yorku je upoznala i ruskog novinara koji je nastavio pisati njezinu autobiografiju. Do tada se Rusija već gušila u građanskom ratu, a Crvena armija se borila protiv mnogih frakcija antiboljševika.
Kada se Bočkareva vratila s putovanja krajem 1918. godine, pokušala se ponovno boriti - podnoseći zahtjev savezničkim vođama, koji su ju uputili na vođu antiboljševičke revolucije, generalu Maruševskom. je poslao vođi regionalne antiboljševičke jedinice, generalu Maruševskom.
Kad ju je vidio bio je potpuno šokiran i nije joj dopustio da se bori. Antiboljševičke snage ubrzo su porežene, a tajna policija počela je pratiti Bočkarevu u Tomsu i na kraju ju zarobila. Nakon četveromjesečnog ispitivanja proglasili su ju neprijateljem naroda i pogubili.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Jel je umrla ili streljana?