Fikret Abdić Babo je ipak jedini hrvatski državljanin u tom nizu i jedini je koji se vratio na mjesto gdje je najviše zločina počinjeno uz njegov blagoslov ili uz izravnu naredbu, ovisi kojim optužbama vjerujete. Lako je moguće da je promakla vijest da je Babo pobijedio na lokalnim izborima u Velikoj Kladuši. Razumljivo je to. Kladuša je sad beznačajna općina na periferiji Bosne i Hercegovine. Zaboravljena i od Boga i od naroda, moglo bi se reći. Nekad je Abdić preporodio Veliku Kladušu i okolicu Bihaćke krajine. Nekad je Agrokomerc bio jedan od najmoćnijih agrokombinata u bivšoj državi. Nekad je Agrokomerc zapošljavao 13.000 radnika i nebrojene kooperante, otkupljivače i ostale suradnike.
Interna banka, vlastita građevinska tvrtka, sve je to bio dio Agrokomerca i svi oni su slušali samo Babu. Jer “Babo je izgradio Krajinu”. Agrokomercov pad počeo je 1987. godine nikad potpuno razjašnjenim požarom koji je izbio 25. siječnja. Nikad nije otkriven pravi uzrok požara, ali Služba državne sigurnosti (SDB) preuzela je kontrolu nad svim postrojenjima. Protiv Abdića i njegovih bližih suradnika pokrenuta je tužba što je razjedinilo vodeće ljude Socijalističke Republike BiH, među kojima je bio i Abdić. Došle su i devedesete godine, a Jugoslavija je počela svoj krvavi raspad. U Bosni i Hercegovini mase su prosvjedovale protiv rata i dok je Vukovar bio pod opsadom.
Bosna se još nadala da rata neće biti. Tadašnji predsjednik predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović govorio je početkom 1992. godine: “Možda je bilo izoliranih incidenata, ali oružani sukob ovdje neće izbiti”. Prve granate na Sarajevo i masakr prosvjednika jasno i glasno su demantirali njegove riječi. Nešto sjevernije kuhala se i jedna druga pobuna. Krajem 1993. godine, nakon velikih razmirica sa sarajevskim vodstvom, Fikret Abdić uspostavlja Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu.
Dva puta autonomija pada
Republika Srpska prva je priznala autonomiju, a iz ostatka Bosne i Hercegovine pod kontrolom armije BiH dolaze žestoke osude. Nedugo nakon proglašavanja AP Zapadna Bosna, Babo je sklopio mir sa srpskom i hrvatskom stranom te su njegovi “autonomaši” odmah oružje okrenuli protiv dojučerašnjih suboraca. Uslijedio je jedan od najkrvavijih sukoba u brutalnim ratovima s početka devedesetih. Tek nakon rata pojavile su se brojke koje kažu da je više pripadnika 5. korpusa Armije BiH poginulo u borbama protiv snaga odanih Babi nego protiv srpskih vojnika. Fikret Abdić je tijekom čitavog rata pokušavao osoviti na noge svoju paradržavu. Međutim, čak dva puta je “autonomija pala”, dva puta su civili bježali na teritorij Republike Srpske Krajine. Deseci tisuća civila su 1994. godine bježali na teritorij pod srpskom kontrolom, a sve zbog sukoba s članovima obitelji. I to doslovno s članovima obitelji.
Nisu rijetki bili slučajevi kad su otac i sin ili dvojica braće bili na suprotstavljenim stranama. Nekad je to bilo svojevoljno, ali često je to bilo i pod prisilom. Bilo je potpuno uobičajeno da bilo koja vojska uđe u neko selo i prisilno mobilizira svakoga tko može držati pušku. Ponekad su čak i zarobljenici prisiljavani na sudjelovanje u borbama protiv dojučerašnjih suboraca. Rat oko Kladuše bio je rat do istrebljenja, a Babo je iskoristio nekadašnju infrastrukturu Agrokomerca u nesumnjivo zle svrhe. Nekadašnje farme peradi preko noći su pretvorene u sabirne logore, a nekadašnja postrojenja za preradu mesa postala su mjesta brutalnih premlaćivanja. Tadašnji posebni izaslanik za ljudska prava Ujedinjenih naroda Tadeusz Mazowiecki posjetio je jedan od logora APZB-a te diplomatski upozorio na premlaćivanja i zlostavljanja. Babo je to ignorirao. Nemojmo se zavaravati, nisu ni u Armiji BiH bili sveci. “Bužimski dreš” bio je uvriježeni naziv za špalir, kad bi zarobljenike tjerali da trče između dva reda vojnika koji bi ih tukli.
Legija u pomoć
Vratimo se ipak kronologiji Babine karijere. Nakon što je prvi put “pala autonomija”, Babini vojnici su se našli u nezahvalnoj situaciji. Izgubili su teritorij, goleme količine vojne opreme i našli se u izbjeglištvu. Tada su se okrenuli dobrim prijateljima u vrhu tadašnjeg jugoslavenskog vodstva. Srpske snage predvođene zloglasnim Frankom Simatovićem, Jovicom Stanišićem i Miloradom Ulemekom Legijom uspjele su pomoći Abdiću da se vrati u Veliku Kladušu. Poslije rata pojavile su se snimke Legije kako “sugerira” autonomašima da je najbolje ako bi zarobljene pripadnike 5. korpusa pronašao metak. Drugi put kad su kladuški civili bježali s Babom, Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna nije bilo spasa. Fikret Abdić spas je pronašao u Zagrebu, pod okriljem Franje Tuđmana.
U postratnim godinama preuzeo je upravljanje jednom turističkom kompanijom u Opatiji i već je sve bilo spremno za njegovu prisilnu mirovinu. Međutim, 1996. godine dvojica bosanskih policajaca pokušala su izvršiti atentat. Hrvatska policija ih je spriječila u tome. Derviš Demirović i Hajrudin Halilagić osuđeni su na Županijskom sudu u Rijeci. Demirović je dobio godinu i pol dana zatvora, a Halilagić je dobio godinu dana zatvora. Obojica su nakon povratka u BiH dobila posao u tamošnjoj policiji što je pobudilo ozbiljne sumnje da je sama vrhuška BiH vodstva htjela smaknuti Babu koji se tada slobodno šetao Hrvatskom. Nakon Tuđmanove smrti Babo je izgubio svojeg najvećeg zaštitnika. Dolaskom koalicijske vlade Ivice Račana na Markov trg Babi se ozbiljno poljuljao svijet. Iako je Više javno tužiteljstvo u Bihaću podiglo optužnicu protiv njega već 1996. godine, a na teret mu se stavljala smrt 121 civila i trojice ratnih zarobljenika, tek 2002. godine je Babo završio u karlovačkom zatvoru gdje mu je počelo suđenje.
Osuđen u Hrvatskoj
Županijski sud u Karlovcu osudio ga je na 20 godina zbog protuustavnog proglašenja APZB-a. Osudili su ga i da je kao vrhovni zapovjednik Narodne obrane Zapadne Bosne naredio, planirao i organizirao otvaranje logora. Hrvatsko tužiteljstvo ga je teretilo i da se u tim logorima prema zarobljenicima postupalo nečovječno, a neki su prisilno mobilizirani za služenje u Babinoj paravojsci. Nekoliko godina i nekoliko žalbi kasnije Babo je osuđen na jedinstvenu kaznu od 15 godina zbog ratnih zločina. Godine 2012. pušten je na slobodu nakon odsluženja dvije trećine zatvorske kazne. Od tada se Babo smirio i gotovo povukao iz aktivne politike nakon što je istupio iz Demokratske narodne zajednice, stranke koju je osnovao nedugo nakon rata. Očekivalo se da će tek povremeno davati neki intervju, ali da će svoju mirovinu provesti u tišini, daleko od očiju javnosti.
Sve se promijenilo kad se odlučio kandidirati na lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini. Premoćno je pobijedio, a osvojio je gotovo dvostruko više glasova od najbližeg pratitelja. Nedavno je i službeno preuzeo vlast u Velikoj Kladuši, općini koju je vodio do prosperiteta, ali i do samog dna. Njegovi najveći pobornici reći će da je Babo napokon došao tamo gdje pripada, u svoj grad i svoju općinu. “Novinarima se nije obratio zato što želi govoriti djelima, a ne pustim političkim obećanjima kao neki političari”, napisao je jedan “Babin” portal. Njegovi pobornici uporno govore da se u gradu radilo i zarađivalo dok je Babo upravljao Agrokomercom. “Babo je izgradio Krajinu.” Neki drugi, znatno realističniji glasovi, reći će: “Vraga je Babo izgradio Krajinu. Ljudi su izgradili Krajinu, a Babo se obogatio preko naših leđa”. Problemi će tek početi, a sudeći prema prvim reakcijama ostalih načelnika općina koji su odbili sudjelovati na Babinoj inauguraciji u Sarajevu, pred Kladušom i Krajinom trnovit je put te nitko ne zna koliko crna budućnost bi mogla dočekati Babu i babine.
