U prepunoj čekaonici hitnog prijema dr. Prabhat Rijal vidio je pacijenticu prepunu masnica. Nije neobičan prizor. Liječnici u bolnici Rapti u Ghorariju u zapadnom Nepalu, svaku noć gledaju slične prizore. Obično navečer, nakon što se obiteljski zlostavljači vrate kući s posla i počnu piti, u bolnicu dolaze prebijene žene. Pacijentice se najčešće žale na bolove u želucu i ušima, ali liječnici im obično vidaju modrice ili posjekotine koje svjedoče da je u pitanju drugačija priča.
Nakon što je pitala ženu što se dogodilo, ona joj je priznala da je pobjegla od kuće nakon što ju je istukao suprug. Rijal i medicinska sestra ponudile su joj pomoć i objasnile da zlostavljanje nije nužno i da postoji izlaz iz takve situacije.
Nekoliko trenutaka kasnije, medicinska sestra ju je odvela u krizni centar, zasebno krilo bolnice u kojoj žene u sličnim situacijama mogu dobiti stručni savjet i policajku koja će napisati prijavu.
Nasilje u obitelji obično vodi do dugoročnih zdravstvenih problema a liječnička ordinacija je obično prvo, ako ne i jedino mjesto gdje će netko uočiti problem, a ima i stručnost i ovlasti za pomoć.
Mnogim vladama nije prioritet intervenirati u takvim slučajevima, no u Nepalu je jedna od najviših stopa obiteljskog nasilja na svijetu i zahtijeva ovakav sveobuhvatni pristup, piše BBC.
Iako se obiteljsko nasilje može dogoditi bilo kome, ono naročito utječe na žene.
Gotovo jedna trećina žena u cijelom svijetu ima iskustva s fizičkim ili seksualnim nasiljem od strane svog partnera. Obiteljsko nasilje naročito je veliko u zemljama koje se suočavaju ili se oporavljaju od ratnih sukoba, poput Demokratske Republike Kongo i sjeverne Ugande. Iako se stavovi mijenjaju, studije sugeriraju da je obiteljsko nasilje uobičajeno u zemljama diljem Azije, Afrike i Oceanije.
U SAD-u obiteljsko nasilje prouzroči oko 2.000.000 ozljeda, pa je to veći zdravstveni problem i od pretilosti i od pušenja. Povezan je s kroničnom boli, astmom, poteškoćama u spavanju, sindromom razdražljivih crijeva, srčanim bolestima, dijabetesom, moždanim udarom i spolno prenosivim bolestima. Žene koje su doživjele nasilje od partnera imaju veći rizik od samoubojstva i vjerojatnije pate od depresije, anksioznosti, napadaja panike i posttraumatskog stresnog poremećaja.
Medicinski radnici često su prvi pružatelji usluga koji dolaze s tim osobama u kontakt: u SAD-u, primjerice, žene u nasilnim vezama posjećuju zdravstvene centre 2,5 puta češće nego drugi pacijenti.
Budući da su čak 40% ubijenih žena žrtve svojih partnera, interveniranje u ovoj fazi može spasiti mnoge živote. Jedna studija od napravljena na 139 ubojstava žena koja su se dogodila u roku pet godina u Kansas Cityju, pokazala je da je gotovo četvrtina njih - dakle čak 34 - povezana s nasiljem u obitelji. Od tog broja 15 njih je tražilo hitnu pomoć, od čega 14 njih s tjelesnim ozljedama i to u roku dvije godine prije nego su bile ubijene. Nedavno istraživanje na 1.554 žrtve koje je policija pratila nakon prijavljenog nasilja u obitelji, otkrilo je da je 88 posto žena već preživjelo pokušaj gušenja.
No, pružatelji zdravstvenih usluga često nisu dovoljno obučeni da pomognu u takvim situacijama. U Velikoj Britaniji, istraživanje iz 2017. godine pokazalo je da većina medicinskih treninga ne obuhvaća obuku za slučaj obiteljskog nasilja. Iako u SAD-u postoji zakon koji propisuje postupanje u takvim situacijama, američka vlada i dalje nema nacionalni protokol.
"Vrlo je zabrinjavajuće da se tako odnose prema problemu koji je uobičajen kao što su astma i dijabetes i uzrokuje velike zdravstvene probleme", kaže Hegarty. Ukoliko zdravstveni djelatnici nisu senzibilizirani za takav problem, to će imati strašne posljedice. U Libanonu primjerice, liječnici opravdavaju obiteljsko nasilje ukoliko se žene ponašaju agresivno.
U takvim okolnostima ne čudi da žene često skrivaju obiteljsko nasilje i ne žele ga prijaviti. U Nepalu - gdje je gotovo polovica žena iskusila neku vrstu zlostavljanja - one se boje da će im se liječnici rugati i optužiti ih da nisu dobre žene.
"Čak ni policiju nije briga ako im prijavim što se dogodilo, pa zašto bi onda bilo briga liječnike?", kaže Neha, koja je bila zlostavljana u braku prije no što je došla u Centar za krizna stanja.
No, još nema suglasnosti oko toga kako bi liječnici trebali pomagati pacijenticama. Neki smatraju da je rješenje tzv. screening, odnosno metoda da liječnici razgovaraju sa svakom ženom i pitaju je je li doživjela obiteljsko nasilje.
Pregledom 11 studija u British Medical Journalu saznalo se da je screening pomogao otkriti koliko se žena susreće s ovim oblikom zlostavljanja, ali to nije nužno poboljšalo kvalitetu pomoći.
Umjesto toga, mnogi stručnjaci predlažu ono što je prihvatio i Nepal, a to je krizni centar kao bolnički odjel. Ovdje je danas primljena žena s brojnim modricama i drugim simptomima - glavoboljom, oteklinom na glavi, bolom u prsima i u leđima. Nakon što ju je suprug već prije napao, podnijela je zahtjev za razvodom, a suprug je nakratko uhićen. Sad će preko ženske grupe pokušati naći posao kako bi postala financijski neovisna. Zahvaljujući postupku, suprug je morao iseliti iz obiteljske kuće i čeka se sudski razvod.
"Zdravstveni djelatnici su se bojali postupanja u ovakvim slučajevima", kaže Saroja Pande, jedan od liječnika koji je pomogao u postavljanju protokola.
"Oni bi im objasnili kakvu vrstu pomoći mogu dobiti, ali žene koje su proživjele zlostavljanje su bile tako traumatizirane da bi o toga odustale i radije ostale kod kuće, a onda bi oboljele od depresije. U takvom stanju mnoge su se i ubijale", kaže liječnik.
"Današnji treninzi su sveobuhvatni. Oni uključuju teoretski dio, ali i igranje uloga, uključujući i simulacije sudnica kako bi se liječnici pripremili za ono što će se dogoditi ako ih se pozove kao svjedoke. Drugi cilj ovakvog pristupa je razviti empatiju. Treneri ih pitaju vjeruju li da je žena koja nosi kratku suknju napadnuta zbog svog izbora odjeće. To je prilika da se riješe mitova o tome što motivira zlostavljače", govori Saroja Pande.
Ovakvi 'one-stop' krizni modeli i njihove varijante postoje i u zdravstvenim centrima u Ruandi, Gvatemali, Indiji, Engleskoj, Maleziji, Južnoj Africi i Kolumbiji. U Jordanu vlada ima protokol za zdravstvene ustanove i klinike za reproduktivno zdravlje, kao što je Profamilia.
Stručnjaci se slažu da samo osposobljavanje zdravstvenih djelatnika nije dovoljno ukoliko zemlja nema skloništa. A u mnogim zemljama ona nemaju dovoljne kapacitete ni financijska sredstva da bi žene i djeca tamo ostala na dulji rok. Naročito ih nedostaje u ruralnim područjima.
Mnoge žene također se odluče za obiteljsko savjetovalište umjesto da podnesu prijavu protiv supruga zlostavljača zbog financijske ovisnosti.
U SAD-u pak bračno savjetovanje kao alternativa procesuiranju zlostavljača pokazalo se - samo povećava rizik od novog zlostavljanja i težih zločina.
Jinan Usta, liječnica koja je kreirala obuku za pružatelje zdravstvenih usluga u Libanonu, kaže da je važno razviti sigurnosne planove za one žene koje odluče ostati sa zlostavljačima. Ona smatra da bi trebao postojati permanentni nadzor kako bi se pravovremeno reagiralo u slučaju novog nasilja, ali i kako bi žrtva mogla prijaviti ukoliko zlostavljač ima oružje.
"Ako ima, preporučuje se ženama da odmah napuste kuću čim počinitelj počne s nasilnim ponašanjem. Postoji i niz drugih sigurnosnih mjera - a to je da se ne zadržavate u zatvorenim prostorima, da u mobitelu imate broj koji odmah možete nazvati u slučaju nasilja. Važno je da žene postanu svjesne da nisu prepuštene same sebi", govori Usta.
