Life
817 prikaza

Za Dragu Iblera arhitektura je bila ideja života

1/4
HMA HAZU
Zadavao je glavobolju vlastima i arhitektima zalažući se za pristup arhitekturi koji je okrenut malom čovjeku

U povodu stote godišnjice javnog djelovanja Drage Iblera, svestranog arhitekta progresivnih ideja i autora antologijskih djela, kao što je “Drveni neboder” u Martićevoj, kuća Wellish i Vila Blažeković u Zamenhofovoj ulici, osnivača i voditelja socijalno angažirane likovne grupe Zemlja, ljevičara i vizionara, te nesuđenog projektanta Vile Zagorje, u Hrvatskome muzeju arhitekture HAZU priređena je digitalna izložba “Arhitektura kao ideja života - pet stilskih koraka Drage Iblera”. Izložbi je prethodio međunarodni znanstveni skup, održan 2021. godine, na kojoj su brojni stručnjaci raspravljali o njegovu djelu, a rezultirat će monografijom koja izlazi iz tiska tijekom ove godine. Izložba je podijeljena na pet dionica, a na njoj su prezentirane Iblerove skice i nacrti te najznačajniji radovi, realizirani, ali i oni nerealizirani, u razdoblju od studentskih dana preko ekspresionističke faze sve do modernizma.

 | Author: HMA HAZU HMA HAZU

Od prezentiranih radova vrlo su intrigantni oni nerealizirani, prvenstveno neboder u Bogovićevoj i monumentalni hotel u Gundulićevoj ulici, ali i nesuđena Titova rezidencija, tj. Vila Izvršnog vijeća Sabora na Prekrižju, danas poznatija kao Vila Zagorje, te Ambasada u Moskvi i Opera u Zürichu. “Stota godišnjica djelovanja arhitekta Iblera markirana je natječajnim projektom hotela u Gundulićevoj ulici u Zagrebu 1920. godine kao prvim projektom, odnosno početkom njegova javnog djelovanja”, kaže Borka Bobovec, upraviteljica Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU te izvanredna profesorica na Studiju krajobrazne arhitekture na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, pojasnivši kako je Ibler početkom dvadesetih godina, tijekom usavršavanja u Berlinu, upoznao s ruskim konstruktivizmom, ali je ostao vjeran ideji arhitekture kao individualne stvaralačke kreacije, dakle ekspresionizmu čiji je izričaj obilježio njegove rane radove. ”Prvu realizaciju ostvario je 1930. godine izgradnjom kuća Wellisch u Vlaškoj i Martićevoj ulici. Uslijedila je vila Bauer na Jabukovcu, pa neizvedeni projekt za stambeno-poslovnu zgradu Radovan na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice. Korak dalje je poslovno-stambena zgrada ‘Napretkove zadruge’ u Bogovićevoj gdje kombinira donje poslovne katove s višim stambenima, pa hotel u Gundulićevoj i još neki ne samo zagrebački projekti. U našem kontekstu, to je početak stvaranja prihvatljive forme i urbanističke misli o povijesnom centru Zagreba, koji se naslanja na srednjoeuropski kontekst gradskih središta. Bogovićeva je jedan od onih projekata koji su ostali samo na papiru, ali značajno ga je spomenuti u kontekstu razvoja arhitektonske misli - projektirana je zgrada koja je trebala postati urbanim markerom. Važno je spomenuti da su tad propisane visine za Donji grad bile četiri kata, no uz odobrenje Gradskog poglavarstva, bila su moguća i odstupanja, kako je to prvi put načinjeno za kuću “Radovan”, Slavka Löwyija, koja je već tad izrasla do impozantnih deset katova. Iblera je obilježila ne samo izvedena, već i arhitektura koja je ostala skrivena na mekom paus papiru i iznimnim perspektivnim prikazima”, ispričala je Borka Bobovec. Drago Ibler (Zagreb, 1894. - Novo Mesto, 1964.) polazio je gimnaziju i slikarsku školu Tomislava Krizmana u Zagrebu. Arhitekturu je diplomirao na Kraljevskoj visokoj tehničkoj školi u Dresdenu, a zatim se usavršavao u berlinskom atelijeru arhitekta Hansa Poelziga što mu je omogućilo kontakte sa svjetskim arhitektonskim tendencijama. Dospio je u krug oko Le Corbusiera čije je ideje donio u Hrvatsku. Bio je i profesor na Likovnoj akademiji u Zagrebu, na Arhitektonskom fakultetu u Ženevi i u Državnoj radionici za arhitekturu u Zagrebu, gdje je obrazovao generacije kasnije vodećih hrvatskih arhitekata, kao što su Kauzlarić, Planić, Galić, Šegvić, Bartolić i Horvat. Kao jedan od osnivača, član i prvi predsjednik interdisciplinarne grupe likovnih umjetnika Zemlja, osnovane 1929. godine, bio je vrlo aktivan na društvenom i umjetničkom planu, te je objedinjavao likovne umjetnike zbog afirmacije i širenja progresivnih umjetničkih i socijalnih tendencija. Kao predsjednik tadašnjeg Društva arhitekata Jugoslavije borio se za status struke i kvalitetu arhitekture. Također, Ibler je bio, kako piše akademik Andrija Mutnjaković na izložbi, dominantni protagonist “koji je uvodio međunarodnu arhitektoniku u hrvatsku arhitekturu kako bi uveo hrvatsku arhitekturu u međunarodnu arhitektoniku”, te se stoga dionice Iblerova kreativnog govora promatraju kao svojevrsni antologijski međaši kojima je trajno obilježena panorama hrvatske arhitekture”. Uz to, formulirao je misao o arhitekturi kao ideji života, koju je izrazio i u sintagmi programske deklaracije grupe Zemlja 1929. godine, naglasivši kako su “umjetnost i život jedno”.

 | Author: HMA HAZU Nerealizirani projekti Vila Izvršnog vijeća Sabora na Prekrižju HMA HAZU

Ibler je bio svoj, drukčiji. Miroslav Krleža je o njemu napisao esej “Slučaj arhitekta Drage Iblera”, objavljen 1924. godine u Književnoj republici, u kojem je iznio brojna zapažanja iz Iblerova života. Također, zadavao je glavobolju ondašnjim vlastima i arhitektima zalažući se za pristup arhitekturi koji je okrenut malom čovjeku. Primjerice, predlagao je rješenja za poboljšanje loših stambenih uvjete radnika i seljaka, dakle promicao je socijalno stanovanje koje bi bilo javno financirano te ekonomičnu gradnju. Stvaranjem takvih prostora želio je svim ljudima omogućiti dostojne životne uvjete. Za takve loše uvjete života Ibler je krivio političko uređenje Kraljevine Jugoslavije, u kojoj su većinu velikih poduzeća posjedovali stranci. Život je završio tragično, u prometnoj nesreći, jureći u crvenome Mercedesu. ”Krležin esej ‘Slučaj arhitekta Iblera’ jedan je od tekstova koji su nezaobilazni, ne samo kad se govori o Ibleru, već i o hrvatskoj arhitekturi između dva rata. Donosi niz činjenica iz njegova života, i za taj tekst svi znaju, međutim manje je poznato da su njih dvojica bili prijatelji gotovo čitav život, upoznali su se već kao mladi intelektualci, život ih je odnio na različite strane, pa opet spajao. Čitajući ga, uranjamo u društvo i odnose koji stvaraju i brišu mogućnosti u kojima Ibler pokušava, može ili ne može ostvariti želju za potvrdom. Krleža bilježi njegov stvaralački rad i u jednom trenutku se osvrće na svrsishodnost koju ne smijemo kod Iblera shvaćati kao optimalno rješenje objektivnih pokazatelja, nego kao optimalno rješenje subjektivnog doživljaja. Za Iblera - arhitektura je ideja života. Ali u Krležinim bilježnicama postoje i drugi brojni zapisi u kojima piše o njemu i njegovom stvaralaštvu. Sačuvan je i niz fotografija s različitih druženja tijekom vremena, između ostalog, i s tadašnjim najvišim dužnosnicima. A postoje i zabilježena sjećanja na Iblera koja su pisali Krležini biografi”, kaže Borka Bobovec.

Iz prvog formativnog razdoblja na izložbi pokazan je Iblerov prijedlog Samostana sestara s pročeljem u neorenesansnom u stilu i s njegovim tipičnim lukovima, koji je nastao tijekom studija u Dresdenu. Prezentiran je i projekt Entwurf eines Küchengebäudes, na kojemu su vidljivi elementi engleskih kuća, industrijskih zdanja i ekspresionistčkih vila, no najzanimljiviji su polukružni prozori, koji prema akademkinji Željki Čorak predstavljaju “gotovo doslovan citat s Poelzigova vodotornja u Poznanju i za nas su prva sigurna naznaka o dodiru Iblera s djelom ovoga majstora”. No među tim ranim radovima najviše plijeni pozornost njegov natječajni rad nikad realiziranog hotela u Gundulićevoj ulici u Zagrebu iz 1920. godine. Taj projekt je značajan jer je njime Ibler započeo svoje javno djelovanje. Riječ je o monumentalnoj zgradi složenih sadržaja gdje se Ibler na pročelju poigrao s motivom visokih lukova, koji ovo zdanje, kako se naglašava na izložbi, razlikuje od niza prethodnih, studentskih projekata oblikovanih u izričajima akademizma.

 | Author: HMA HAZU HMA HAZU

Drugu fazu karakterizira niz neizvedenih natječajnih radova, a vrhunac te ekspresionističke faze svakako je prvonagrađeni projekt zgrade Kraljevskog državnog epidemiološkog zavoda u Zagrebu iz 1922. godine. Tu je još natječajni projekt zgrade Okružnog ureda za osiguranje radnika u Zagrebu, “zagonetno i osamljeno zdanje čije se zidne plohe pretvaraju u samostalnu, reljefnu strukturu”. Krleža u svom polemičkom članku piše o nemogućnosti da poslije Kovačićeve smrti naš najsposobniji arhitekt Drago Ibler, koji od 1922. sudjeluje na javnim natječajima u Zagrebu, realizira svoje graditeljske projekte. Također detaljno obrazlaže estetske i funkcionalne aspekte Iblerovih nacrta za Epidemiološki zavod i Zgradu za osiguranje radnika, ističući njihovu prilagođenost prostoru, puritanski minimalizam, svrsishodnost, praktičnost, čisti i jednostavni konstruktivizam i modernost kao odlike Iblerova stila. Jedina Iblerova ekspresionistička realizacija iz te faze odnosi se na izložbeni postav kazališne sekcije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Grand Palaisu, priređene na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925. godine. Na izložbi je napomenuto da je “u tom postavu Ibler sabrao sva iskustva rane ekspresionističke dionice, nakon koje opus bilježi novo usmjerenje i razvoj u znaku funkcionalizma”.

Izložba pokazuje da u međuratnom razdoblju, tijekom djelovanja grupe Zemlja, značajke Iblerova opusa dostižu najvišu razinu, ali s druge strane doživljava česte odbijenice na natječajima. Jedan dio odbijenica je dobivao zbog konzervativne sredine, koja nije mogla prihvatiti njegova modernistička i puristička shvaćanja arhitektonske ljepote, dakle, sukob mediokritetne sredine i avangardne arhitekture, a drugi zbog njegova lijevog političkog angažmana, koji se posebno izražavao kroz javne istupe grupe Zemlja. Stoga se okrenuo privatnim vilama i stambenim zgradama. ”Teško je biti u nečemu prvi i drugačiji, ne samo u arhitekturi. Suvremena arhitektura rezultat je niza kompleksnih povijesno kulturnih procesa, koji su afirmirane uzore i norme implementirali u postojeći prostor. Poznata sintagma: ‘Čovjek je stvorio grad, grad je stvorio čovjeka’, koju često citira akademik Mutnjaković, precizno definira izuzetnu znakovitost grada u nastanku, razvitku i postojanju, ne samo grada, nego sveukupne civilizacije. Arhitekt Ibler bio je jedna od ključnih autorskih osobnosti domaće arhitektonske i kulturne scene više od četiri desetljeća. Vizionar spreman na eksperiment, prihvaćanje novih tendencija u rasponu od ekspresionizma i novoga građenja u međuratnom razdoblju do visokog modernizma 50-ih godina prošlog stoljeća, koji arhitekturu razumijeva u njezinoj sveukupnosti ne zapostavljajući ni jedan od važnih segmenata - služenje konkretnoj svrsi, umjetnički izraz i socijalnu ulogu. Za zaključiti je da društvo i struka koje se ogleda u ocjenjivačkim sudovima nije bilo spremno za Iblera”, zaključila je Borka Bobovec. Na izložbi se napominje da se Ibler, na tragu deklarativnih stavova o modernoj arhitekturi, predstavljenih u La Sarrazu 1928. godine, u potpunosti priklonio racionalističkom oblikovnom govoru, uvodeći u svoj arhitektonski izričaj elemente funkcionalizma. Već njegove prve realizacije iz “zemljaškog” razdoblja “markiraju prekretnicu u našoj arhitekturi”. To su skladne i avangardne stambene višekatnice u Vlaškoj i Martićevoj ulici u Zagrebu s početka tridesetih “na kojima princip reprezentativnog pročelja ustupa mjesto povezanosti s unutrašnjom strukturom”.

 | Author: Goran Jakuš/PIXSELL Drveni neboder na Iblerovom trgu. Goran Jakuš/PIXSELL

Posebno se ističe projekt kuće Rittig u zagrebačkoj Ilici, gdje je arhitekt razvio mikrourbanističko rješenje s unutrašnjim trgom, zatim studije terasaste stambene izgradnje na brijegu između Novakove ulice i zagrebačke Šalate, te vile Beer i Bauer na zagrebačkom Jabukovcu, koje predstavljaju, kako se napominje, “svojevrsne manifestne oglede Le Corbusierovih pet točaka arhitekture”. Također, s arhitektom Dragom Galićem anticipirao je naprednu ideju krova donje kuće koji postaje vrtnom terasom gornje. Poslije Drugog svjetskog rata Ibleru su mnogi projekti odbijeni, a jedan od njih je i obustava rada na Vili Izvršnog vijeća Sabora na Prekrižju, koja je dovršena 1965. godine prema ponešto promijenjenom projektu Kazimira Ostrogovića i Vjenceslava Richtera, vrlo traženih i politički dobro pozicioniranih arhitekata. Ibler je radio na toj reprezentativnoj rezidenciji Josipa Broza Tita, inače njegova prijatelja, od 1960. do 1962. godine, nacrtao je mnogo skica i glavni projekt poznat pod nazivom “R IV” bio je gotov te je počela gradnja buduće rezidencije. No ubrzo je došlo do prekida suradnje. Vesna Meštrić, voditeljica Zbirke Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter u MSU, objašnjava da se u kratkom obrazloženju Izvršnog vijeća Sabora Narodne Republike Hrvatske, investitora vile, tražilo “ekonomičnije i povoljnije rješenje za objekt na Prekrižju”, čija je cijena nekoliko puta narasla. U posljednjem intervjuu, objavljenom u Nacionalu, Richter je pak ustvrdio da je prekid suradnje uslijedio nakon svađe između Iblera i Steve Krajačića, tad svemoćnog visokopozicioniranog političara i udbaša, koji je nadgledao gradilište. Naime, Krajačić je želio podići Titu “vilu nad vilama kako bi on što dulje boravio u Zagrebu”, no bio je nezadovoljan Iblerovim projektom. Zato je “otpilio arhitekta Dragu Iblera, koji je napravio vrlo zanimljiv prijedlog”, rekao je Richter, a onda je raspisan natječaj na koji su pozvani arhitekti Ivo Vitić, Zvonimir Marohnić i Richter te ponovno Ibler da osmisle novi projekt vile. Vesna Meštrić napominje da je poziv Ibleru bio puka formalnost, jer je peteročlanim žirijem, u kojemu su bili trojica funkcionera te arhitekti Drago Galić i Kazimir Ostrogović, predsjedavao sam Krajačić. Dakle, u takvoj konstelaciji odnosa i snaga Ibler nije imao nikakve šanse.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.