Life
332 prikaza

Za elitu je bio 'komunjara' jer se borio za siromašne

Oscar Romero
Flickr
Bio je konzervativac blizak Opus Deiju dok nije doznao da je vojska pobila 70 vjernika usred mise

Do 23. svibnja ove godine nadbiskup Salvadora Oscar Romero čekao je da bude proglašen blaženim, unatoč nesumnjivoj mučeničkoj smrti. 

Glavni razlog za to što je tri desetljeća bio na ledu u Vatikanu bila je njegova revolucionarnost kojom se borio protiv de facto fašističke vojne hunte u Salvadoru, odnosno papa Benedikt XVI., koji je prije nego što je poveo Katoličku crkvu, vodio i Kongregaciju za nauk vjere. 

Drugim riječima, konzervativni dio crkve desetljećima je strahovao od toga da reklamira vlastitog mučenika, samo zato što se borio za siromašne i potlačene i zato što je Krisov nauk propovijedao neugodno sumnjivo nalik na crvene ideje o oslobođenju obespravljenih političkim putem.

Do tog dana, 24. ožujka 1980., nadbiskup Romero već dulje je živio savršeno svjestan da mu najozbiljnije visi mač nad glavom u vlastitoj zemlji u kojoj je divljala koljačka vojna hunta.

Tijekom tri godine sve je oštrije prozivao vlastodršce zbog ugnjetavanja i ubijanja seljaka, radnika i svećenika, te je zbog toga bio žigosan kao komunist. A to je moglo završiti samo na jedan način, što su u Salvadoru tih godina, uostalom, potvrđivale tisuće ubojstava.

Krvario je pod Isusovim kipom

Za oltarom kapelice u bolnici “La Divina Providencia” u glavnom gradu San Salvadoru upravo je završavao svetu misu kad mu je atentator s ulaza ispalio metak ravno u srce. 

Nadbiskup je pao na pokrov na oltaru, skliznuo na pod i ostao ležati, krvareći točno pod nogama kipa Isusa Krista. Praktično istog trenutka nadbiskup Oscar Romero postao je za Salvadorce „san Romero“, sveti Romero. 

Tek s početkom pontifikata pape Franje, Oscar Romero je beatificiran. Iole upućeniji reći će i više nego zasluženo, a upućeniji će primijetiti da je i sam papa Franjo prošao sličan put samoizgrađivanja.

Isto kao i Jorge Mario Bergoglio i Oscar Romero mnoge je godine svog svećeništva proveo kao izraziti konzervativac da bi si u kritičnom trenutku priznao u kakvom svijetu živi. 

Javno je isticao da se ne slaže s reformama Drugog vatikanskog koncila, bio je blizak Opusu Deiju i naravno da je bio žestok protivnik teologije oslobođenja, pokreta tzv. socijalnog kršćanstva među svećenicima koji život i poslanje Isusa Krista promatraju iz pozicije siromašnih, politički i socijalno potlačenih.

Latinska Amerika je stenjala pod raznim diktatorima

Svećenike koji su smatrali da se Isusovo oslobođenje odnosi i na materijalni dio čovjekove patnje, konzervativniji dio klera i danas optužuje za praktični marksizam.

Latinska Amerika u 20. stoljeću stenjala je pod raznim manijakalnim diktatorima, a mnogo je katoličkih svećenika motiv za borbu za slabe crpilo iz Isusova naslijeđa. Ironijom sudbine, najbolji Romerov prijatelj jezuit Rutilio Grande bio je upravo jedan od takvih. 

Siromašne seljake Grande, doduše, nije upućivao na oružanu gerilsku borbu protiv veleposjednika koji su teškim izbornim namještaljkama držali na vlasti desničarsku Stranku nacionalnog pomirenja, ali ih jest organizirao u kršćanske komune kako bi preživjeli zajedničkim radom i oduprli se ubijanjima i mučenjima. 

Do 1977. godine u Salvadoru, drugoj najmanjoj državi u Latinskoj Americi, s populacijom nešto većom od današnje Hrvatske, već pola stoljeća su vladale razne diktature. 

Krajem 19. stoljeća proizvodnja kave postala je glavna nacionalna gospodarska djelatnost, a odnosi prema kojima je 95 posto profita odlazilo u ruke dva posto vladajuće elite, praktično se nisu promijenili do izbijanja građanskog rata 1980. 

Neimaština, glad, bolesti, a povrh svega vodovi smrti koji su u zatvorima mučili strujom, silovali, odsijecali dijelove tijela onima koji su se drznuli makar i spomenuti narušavanje takvog poretka, mnoge svećenike natjeralo je na izravnu borbu na strani potlačenih i slabih.

Oscar Romero nije smatrao da je u redu ubijati seljake bezemljaše, indijance ili radnike, ali je iskreno vjerovao da se Crkva treba brinuti samo za dušu i poštivati političku vlast bez obzira na pokolje. 

Ipak, do tog trenutka i sam Romero je svjedočio tijelima ubijenih koja su na ulicama znala dočekati jutro ili rafalima po autobusima koji su prevozili siromašne birače uoči predsjedničkih izbora te godine.

Kad ga je Vatikan, u dobi od 60 godina, postavio za nadbiskupa 23. veljače 1977., većina katoličkih svećenika, uglavnom nižeg klera, bila je zgrožena. 

Konzervativniji dio svećenstva njegov izbor je slavio kao „dobar kompromis“. Smatrali su ga „čovjekom koji će ostati miran i neće primijetiti sve kad bi cijela zemlja podivljala i poludjela“, kako ga je opisivao vojni ordinarij pri Salvadorskoj biskupskoj konferenciji. 

Predstavnici režima su mu čestitali na izboru i obasipali ga skupocjenim darovima, među kojima se našla i pokoja luksuzna nekretnina.

Vozio je četvero djece kad je upao u zasjedu

Međutim, već nekoliko dana poslije, sudbina je posegnula za Oscarom Romerom. Rutilio Grande mu je krajnje potresen upao na proslavu u povodu imenovanja i ispričao da je vojska upravo pobila najmanje 70 vjernika usred mise koju je vodio na trgu u gradiću Aguilaresu nedaleko od San Salvadora i na kojoj je u propovijedi žestoko osudio protjerivanje seljaka sa zemlje. Samo nekoliko dana poslije Grande je svojim džipom jurio s krštenja djece na misu i usput po običaju skupljao siromašne stopere. 

U trenutku kad je upao u zasjedu, u automobilu je imao dvoje odraslih i četvero djece suputnika. Rešetanje olovom preživjelo je troje djece. Vidjevši te večeri na trgu u Aguilaresu izloženo tijelo prijatelja, postarijeg suvozača i tijelo dječaka, Romero je jedva disao od šoka. 

„Kad sam vidio Rutilija kako leži mrtav, pomislio sam: ‘Ako su ga ubili zbog onoga što je on činio, onda i ja moram krenuti istim putem.’“

Samo nekoliko dana nakon imenovanja, konzervativni nadbiskup Romero napravio je revoluciju i sablaznio konzervativni kler sve do Rima. 

100.000 ljudi okupilo se na misi za trojicu pobijenih, što je, uz žestoke riječi nadbiskupa, bio najveći prosvjed u povijesti Salvadora. I to u trenutku kad je diktatura bila dotad najkrvavija, najbrutalnija i netom nakon što je lažirala još jedne izbore.

Oslobođenje koje je otac Grande propovijedao, bilo je oslobođenje ukorijenjeno u vjeri, rekao je tada i prvi put, kao izvorno kršćanskoj, odao priznanje teologiji oslobođenja i svim onim svećenicima koji su diljem Latinske Amerike ginuli za svoje najsiromašnije vjernike protiv diktatura i neokolonijalizma.

Nije mogao gledati izmrcvarene ljude

Stao je primati stotine siromašnih koji su mu pričali o svojoj otetoj i ubijenoj djeci, o nestalim supružnicima. Pokazivali su mu fotografije izmrcvarenih ljudi, a on više nije stajao prekriženih ruku. 

Često riskirajući vlastiti život, iz zatvora je oslobađao svoje „crvene“ svećenike koje je prije osuđivao. Nekoliko tjedana nakon ubojstva Grandea vojska je okupirala Aguilares, a on je upao u crkvu i održao misu čak i nakon što su mu ispalili rafale iznad glave. 

Tom prilikom javno je rekao vjernicima: „Vi ste Isus, sad i ovdje. On je razapet u vama sasvim sigurno kao što je razapet prije 2000 godina. Budite sigurni da će vaša patnja biti nagrađena oslobođenjem Salvadora.“ U to vrijeme u toj zemlji zbog takvih se riječi apsolutno ginulo.

Stao je propovijedati i preko radiostanice svoje nadbiskupije YSAX, što je značilo da ga se čulo po cijelom Salvadoru. U zemlji u kojoj slobodnih medija apsolutno nije bilo, njegove su propovijedi bile jedini izvor informacija i slobodne riječi. 

Nabrajao je redom mučenja, ubojstva, siromaštvo, razne primjere nepravde u Salvadoru. Na njegove podatke refereirale su se međunarodne organizacije za ljudska prava. 

Narod ga je doživio kao spasitelja, elite su ga smatrale izdajicom koji se odjednom druži s “gomilom Indijanaca“, a situacija se pogoršavala.

Između 687 civila 1978. godine i 1796 civila koje je vojska pobila 1979., bilo je sve više svećenika, časnih sestara, pa i bliskih prijatelja samog nadbiskupa. 

Više se nitko nije mogao vaditi na “strane komunističke provokatore“ koji su izazivali prosvjede, a zahvaljujući nadbiskupu Romeru, svijet je bio sve svjesniji užasa koji se događao u toj zemlji.

Skupina irskih parlamentaraca u listopadu 1979. pokrenula je nominaciju Oscara Romera za Nobelovu nagradu za mir.

Salvador je bio na rubu opće oružane pobune i baš u to vrijeme, mnogi će reći u dogovoru sa SAD-om koji je bio glavni trgovinski partner Salvadora, barem nominalnu demokratsku vlast mirnim državnim udarom zamijenila je vojna hunta. 

Preko noći stanje se još pogoršalo, a SAD je milijunima stao podržavati vojnu huntu. Nadbiskup Romero pisao je 1980. Jimmyju Carteru i prosvjedovao zbog toga, upozoravajući ga da će sve to oružje vojska upotrijebiti protiv civila koji ne traže ništa osim osnovnih ljudskih prava.

Washington je, međutim, brinula samo mogućnost da mu se i sa Salvadorom dogodi ono što se dogodilo u Nikaragvi, gdje je Somozin brutalni režim srušila sandinistička ljevičarska gerila, u kojoj je važna komponenta bila i kršćanska ljevica. 

U veljači 1980. Romero se osobno susreo s Ivanom Pavlom II. u Rimu opet apelirao da netko zaustavi vrtlog nasilja i krvoproliće vojne hunte u Salvadoru.

U Salvadoru je nadbiskup u međuvremenu nakratko uhićen i zadržan u zatvoru. Cijelu je noć slušao urlike zatočenika koje su mučili, a kad su ga pripadnici sigurnosnih službi pitali zašto, pobogu, ne prestane sa svim tim, zar nije zabrinut za svoj život, odgovorio im je: 

"Da, brinem se za svoj život. Baš kao i svaki drugi Salvadorac."

Organizator atentata bio je bojnik Roberto D'Aubuisson

Na ulici su ga vojnici ponižavali, jednom su ga čak skinuli do gola na pod izlikom da ga pretražuju. Tjednima uoči njegova ubojstva bilo je savršeno jasno da je nadbiskup režimu postao nepodnošljiva smetnja i da su njegovi dani odbrojeni.

Nadbiskup Oscar Romero najozbiljnije je računao s time da će ga ubiti i na kraju je pravi gubitnik bila upravo vojna hunta.

Prvo zato što se tjedan dana poslije na njegovu sprovodu okupilo čak 250.000 ljudi iz Salvadora i inozemstva, čime je taj čovjek i kao mrtav još jednom srušio rekord s najvećim političkim prosvjedom u toj zemlji. 

Nije pomoglo ni to što su tijekom sprovoda snajperisti pobili još najmanje 42 ljudi. 

Drugo zato što je ubojstvo nadbiskupa bio težak udarac SAD-u koji je do tada bezrezervno pomagao vojnoj diktatorskoj vlasti, iako su američki obavještajci tek 1986. otkrili da je organizator atentata bio salvadorski bojnik Roberto D’Aubuisson, čovjek ozloglašen po tome što je pobio tisuće zatočenih tijekom mučenja u kojima je obožavao koristiti let-lampu, a čije su ljude navodno trenirale zelene beretke. 

Treće, lice nadbiskupa Oscara Romera danas se u Salvadoru može vidjeti na sve strane; na muralima, plakatima, na majicama na kojima ga kombiniraju s likom Che Guevare, a kao motiv se održava i u popularnoj glazbi mladih već 35 godina od svoje smrti.

Napokon, njegovim ubojstvom otpočeo je 12-godišnji građanski rat u Salvadoru u kojem su poslije desni vodovi smrti pobili oko 60.000 civila, ali od 2009. do danas, kao stabilna demokracija, ima predsjednike iz FMLN-a, stranke potekle iz gerilskog pokreta koji se tukao s vojnom huntom.

Romero je naposljetku izvojevao još jednu pobjedu. Ubijenog nadbiskupa Vatikan je 1997. proglasio “slugom Božjim”, a 2005. Kongregacija za nauk vjere, kojoj je na čelu bio Joseph Ratzinger objavila je da će Romero biti proglašen blaženim za pola godine. 

No nekoliko tjedana nakon što je papa Ivan Pavao II. umro, Ratzingerova Kongregacija, koja je teologiju oslobođenja u ‘80-ima optužila za kulturni imperijalizam zapadnjačkog marksističkog mita, počela je kočiti proces beatifikacije i to je činila do kraja pontifikata pape Benedikta XVI., odnosno samog Ratzingera.

Vatikan mu je godinama nametao šutnju

No, čim ga je naslijedio papa Franjo, stvari su hitro pokrenute s mrtve točke. Oscara Romera proglasili su žrtvom mržnje prema Crkvi, što je značilo da mu nije potrebno nikakvo čudo da bi ga proglasili mučenikom odnosno blaženim. 

A sljedeći korak bi onda trebalo biti i proglašenje svetim. Papa Franjo, koji je kao biskup izrastao u zaštitnika siromašnih, kao što je i nadbiskup Romero u susretu s užasima svojih vjernika krenuo putem mučeništva, teologiju oslobođenja pronašao je 2001., suočivši se s pola stanovništva Argentine koje je preko noći upalo u siromaštvo u najtežoj dužničkoj krizi neke zemlje dotad.

Papa Franjo javno je stao osuđivati politički sustav kao grešan, u tom slučaju neoliberalni kapitalizam. Za njega je bivši franjevac Leonardo Boff, jedan od rodonačelnika teologije oslobođenja i čovjek kojem je Vatikan godinama nametnuo šutnju zbog „marksističkih“ stavova, rekao: 

„Nije važno je li on za teologiju oslobođenja, nego je li za oslobođenje potlačenih, siromašnih i žrtava nepravde. A on to svakako jest, papa Franjo živi teologiju oslobođenja“. To se sad pokazuje kao istina. Javna je tajna da papa Franjo taj „trojanski konj marksizma u Crkvi“ namjerava uvesti kao jednu od službenih struja kršćanskog nauka.

To se vidi i iz njegove poruke u povodu beatifikacije nadbiskupa Romera: „On je stvarao mir snagom ljubavi, dao je život kao svjedočanstvo svoje vjere... On nas podsjeća da nas Bog nikad ne napušta u nevoljama. On vidi ugnjetavanje, čuje bol i suze svoje djece, pomaže im osloboditi se ugnjetavanja.“

Krajnje konzervativnom dijelu Crkve takve riječi pak jako grebu uši. Mnogi klerici tako danas tvrde da nadbiskup Romero veze nije imao s teologijom oslobođenja, što je vrlo neobičan argument za nekoga čiju su beatifikaciju desetljećima sputavali upravo zbog navodne opasnosti da bi slavljenje blaženog Oscara Romera moglo popularizirati marsksističke ideje u Crkvi.

Što se samog Romera tiče, njemu bi apsolutno bila dovoljna činjenica da ga narod Salvadora, za koji je svjesno poginuo, slavi kao svog sveca zaštitnika već 35 godina. A slave ga i izvan Katoličke crkve, točnije anglikanci i luterani.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.