I u Jugoslaviji su postojali milijarderi. Na njih je podsjetio portal yugopapir.com, koji objavljuje novinske članke iz bivše Jugoslavije. Tadašnji tabloid TOP objavio je 1989. godine u veljači tekst o poreznim prijavama.
Kako piše, najviše su tada zarađivali privatni ugostitelji, pjevači i skladatelji narodne glazbe, ali i trgovački putnici, predstavnici stranih tvrtki, te nogometaši i likovni umjetnici. Nevjerojatno, ali tada su se na listama najbogatijih nalazili još i novinari i sveučilišni profesori.
Političara na tim listama nije bilo. Porezna osnovica izračunala bi se tako da bi se republički godišnji prosječni osobni dohodak množio sa tri. Svatko tko je zaradio u godinu dana više od toga, plaćao bi porez. U bivšoj državi, te godine najveća porezna osnovica bila je u Ljubljani i iznosila je 28.000.000 dinara. Jedan akademski kipar tada je prijavio čak 77.000.000 dinara ili današnjih oko 26.000 USD
U Beogradu je te godine rekorder bio pjevač narodne glazbe koji je prijavio zaradu od 142.000.000 dinara ili oko 50.000 USD, a u Zagrebu je to bio trgovački predstavnik sa 61.000.000 dinara ili oko 21.500 USD.
Apsolutni rekorder bio je privatni ugostitelj iz Skopja koji je te 1988. godine zaradio nevjerojatnih 17,1 milijardu dinara, što je tada iznosilo oko 2.680.000 dolara, a danas bi to odgovaralo protuvrijednosti od oko 5.750.000 dolara. O bogatašima se raspravljalo i 1972. godine. Tad je u Jugoslaviji, u kojoj je tad živjelo oko 20.500.000 stanovnika, bilo samo 172 bogataša.
"Ako zbilja ima, građana s tolikom imovinom treba što prije ispitati na koji način je stečena. A ako takvih nema, treba to javno reći, da se ne bi bez razloga unosila uznemirenost među ljude", govorio je tada Mirko Čaladanović, predsjednik Pokrajinskog komiteta SK Vojvodine.
Znalo se tada da je naivni slikar Ivan Generalić prodavao svoje slike i za 10.000 dolara. No, novinare je zanimalo tko je novac stekao nezakonito. A o tome, ni tada, slično kao ni danas, nadležne službe nisu imale pojma.
"O milijarderima ništa ne zna ni Anton Polajnar, direktor Službe društvenog knjigovodstva, koja bi se najviše morala interesirati za ovako bogate građane. Ni pomoćnik saveznog sekretara za financije Božo Brajović. Nije se još javila nijedna općina u zemlji s ovako bogatim stanovnikom", pisale su tada novine.
Kao i danas, i tada su obični smrtnici, stanovnici bivše države govorili:
"Svakome je jasno da u Jugoslaviji nitko poštenim radom nije mogao zaraditi milijardu dinara."
No, novine su pisale o izvjesnom građaninu S.G.
"Toliko je ugledan da njegovo ime nećemo spominjati, jer do sada još nitko nije dokazao da on nije pošten čovjek. On je jedan od onih mudrih i univerzalnih majstora našeg podneblja, koji su u zapadnoj Europi proslavili znanje jugoslovenskih radnika, sposobnih da sve poprave i da budu inovatori ako je to potrebno. S. G. je počeo biznis u varošici blizu Beograda prije više godina, s običnom zanatskom radionicom. Radio je zajedno sa svojim učenicima od jutra do mraka, ali je brzo shvatio da se tako nikad neće obogatiti.
Bilo je to u vrijeme kad su mudre zanatlije počele pretvarati svoje radionice u tvrtke. Prvo je dobar posao bilo pravljenje špeditera za zemljoradnike. Majstori su od dijelova s otpada pomoću primitivnih strojeva koje su često sami konstruirali kola s gumenim kotačima.
Kad se posao razvio, počela je i specijalizacija: jedni su proizvodili federe, drugi kotače, treći šasije. Ta podjela rada omogućila im je da proizvode više i da više zarađuju. Prvi sljedeći korak za koji su bili sposobni samo najmudriji, bila je proizvodnja dijelova za strojeve i vozila. Tu je već počinjala serijska proizvodnja. Majstori i vlasnici ovih privatnih tvrtki redovno su se opredjeljivali za proizvodnju onoga što je nedostajalo na tržištu.
To je bio slučaj i s majstorom S. G. Njegova privatna ljevaonica proizvodila je vrlo tražene dijelove i narudžbe su stizale sa svih strana. Naravno, gazda nije mogao sam raditi, ali naši zakoni dozvoljavaju privatnicima da zaposle nekoliko radnika.
Radnici koji su posao našli kod građanina S. G. zarađivali su nekoliko puta više nego njihovi prijatelji u društvenim poduzećima, bili su uredno prijavljeni socijalnom osiguranju, a gazda je čak većini kupio stan. Poreznici iz općine nisu nikad ništa prigovorili građaninu S. G. Danas, građanin S. G. otvara svoje firme u inozemstvu. On je vjerojatno jedini jugoslavenski državljanin kojem američke banke daju kredite za nove poslove.
Nedavno, ovaj čovjek je kupio divnu vilu u jednom od najljepših beogradskih kvartova i platio ju oko 3.500.000 dinara ili oko 210.000 tadašnjih USD, odnosno oko 1.275.000 današnjih dolara. Zatim mu je jedno veleposlanstvo htjelo otkupiti istu tu vilu za tadašnjih 500.000 USD, što bi danas bilo oko 3.000.000 dolara.
Ime drugog milijardera bilo je Lazar Vračarić. Kako su pisali, ovaj Zagrepčanin bio je direktor najprije tvrtke Mega, koja je proizvodila i patentne zatvarače. A onda je postao direktor male tvrtke Metalijum.
Vračarić se proslavio kao ilegalac u okupiranom Zagrebu, odakle je dospio u partizane i do kraja rata bio na dužnosti političkog komesara u raznim jedinicama. Kraj rata dočekao je kao visoki obavještajni oficir. Nositelj je Spomenice i nekoliko odlikovanja.
Dugo nikome nije bilo neobično što jedno malo poduzeće pravi veći promet nego neki giganti naše privrede. Nikome nije bilo ništa sumnjivo ni kada je Lazar Vračarić kupio u Zagrebu vilu koja stoji najmanje 1.000.000 dinara ili 60.000 tadašnjih dolara što bi danas iznosilo oko 364.000 dolara, odnosno oko 2.000.000 kuna. Vračarić je već tada vozio i jaguar, kako su pisali tadašnji mediji.
Sve svoje sposobnosti i veze iskoristio je da Metalijum pretvori u izvozno-uvozno poduzeće. Da bi se dobilo pravo na uvoz robe, moralo se nešto izvesti. Na prijedlog direktora Vračarića Metalijum osniva ogranke u inozemstvu, registrirane kao samostalne firme. Direktor dviju takvih firmi u Lihtenštajnu postaje Lazar Vračarić, a pošto se vode na njegovo ime on je i vlasnik. Sad Metalijum izvozi velike količine metalnih otpadaka firmama svog generalnog direktora i dobiva dokaze da je izvezao robu.
Svuda u svijetu je pravilo da posrednik, bilo poduzeće bilo pojedinac, koji osigura prodaju velike količine robe, dobiva proviziju od jedan do deset posto. I tako je Vračarić bio optužen da je ukrao dvadesetak milijardi dinara, pa je onda pobjegao u Liechtenstein.
Novi list je svojedobno objavio je da izvješća Knight Franka za 2017. godinu. Prema tom popisu broj supermilijunaša – s imovinom većom od 30 milijuna dolara – u Hrvatskoj je u prošlom desetljeću porastao za 33 posto. To je dvostruko brže od njihovog rasta u Europi i to za čak 17 posto i osjetno sporije od svjetskog prosjeka koji je 42 posto i to unatoč tome što se sporije čupala iz ekonomske krize od ostalih zemalja EU.
Hrvatska ima oko 120 supermilijunaša »teških« više od 30 milijuna dolara, među kojima njih 11 ima neto imovinu veću od 100 milijuna dolara, prema posljednjoj procjeni Knight Franka. Hrvatska ima i 11.900 milijunaša »lakše kategorije«, a to su oni čija je imovina veća od milijun dolara, odnosno šest milijuna kuna.Ti se podaci ne odnose na ukupan broj hrvatskih bogataša, već na one koji su prijavljeni u domovini.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Avatar zašto lažeš? Cijela Jugoslavija je 1990 godine dugovala oko 15 milijardi dolara. Raspored dugovanja je bio sljedeći (u milijardama USD): Slovenija 1,7, BiH 1,5, Crna Gora 0,6, Hrvatska 2,7, Makedonija 0,7, Srbija 4,8 i Federacija 3,1. A danas države ... prikaži još!ave nastale nakon raspada SFRJ imaju ukupan vanjski dug od oko 145 milijardi američkih dolara oko 133 milijarde eura? Eto toliko o tome. A dug HR danas je????? skoro "40 MILIJARDI" dolara.
Baš te kobne 1989 kad je u cijeloj Europi dužnija bila samo Grčka, s 20% više duga od SFRJ. Trebalo je u štivu napisati da je tad oboren rekord s inflacijom u Europi, sa preko 70% SFRJ je bila daleko ... prikaži još!o najgora. Sve ostale zemlje nisu preške 10%. I danas su najbogatiji estradnjaci, nogometaši. Ni za novinare ne treba čuditi, i sad su plaće po 80.000kn mjesečno za odabrana ljevičarska piskarala. Samo tad su u SFRJ, te plaće namaknute od prodaje novina, a danas zahvaljujući internetu nema ni tog.