Noć je. Mladić hoda ulicom vraćajući se s kasnonoćne projekcije jednog filma u kinu. Policijska patrola zaustavi se i pita ga kako se zove.
"Zovem se Afzal", odgovara im mladi beskućnik. "Al-Qaida? ISIL?", pita dalje policija. "Ja sam Tamil. Došao sam raditi", odgovara Afzal ne shvaćajući što mu se sprema.
U tom trenutku ga policajci hvataju i odvoze u policijsku postaju gdje počinje mučenje.
Scene poput ove iz filma Visaranai (Ispitivanje) daju naslutiti što čeka gledatelje u drami s fokusom na kršenje ljudskih prava. Visaranai tamilski je film okićen nagradom Amnesty Internationala za ljudska prava nakon premijere na Venecijanskom filmskom festivalu. Prvi je to tamilski film s tako prestižnom nagradom. Ove godine predložen je za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma, što je također ogroman uspjeh za tamilske filmaše i kinematografiju.
Radnja filma smještena je u pogranični dio države Andhra Pradesh, smještene na obali Bengalskog zaljeva. Film prati nesretnu sudbinu četvorice radnika iz susjedne države u rukama policije.
Četvorka je izložena mučenju sve dok ne priznaju zločin kojeg nisu počinili, a sve zato što je policiji lakše izvući priznanje nego pronaći krivce.
"Film označava nove početke indijske kinematografije. Nisam vidio takvo što u Indiji već dulje vrijeme", ispričao je za BBC kinematograf Anurag Kashyap.
Veliki indijski gradovi svjedoče sve većem priljevu doseljenika iz sela i manjih gradova, a Visaranai osuđuju torturu kojoj su izloženi svi osiromašeni doseljenici. Prikazani su kao nemoćne žrtve brutalne državne mašinerije i ljudi koji u njoj djeluju.
"Migranti nisu problem, problem je u njihovom prihvaćanju", kaže redatelj Vetri Maaran. Likovi u filmu četvorica su beskućnika, spavaju u parku noću, a po danu rade što stignu. Oni su laka meta korumpiranim policajcima u lovu na kradljivce koji su opljačkali kuću jednog bogataša.
Nesretna četvorka je izložena mučenju, a ne znaju ni zašto su privedeni. Policija samo traži da prihvate krivnju. Zbunjeni zatvorenici otvoreno se pitaju: "Za što?".
Osnovu filma čini autobiografski roman "Pritvor" objavljen 2006. godine. U njemu autor N. Chandrakumar piše kako su njega i nekoliko prijatelja uhitili policajci. Dva tjedna je proveo u zatvoru i svakodnevno su ih mučili. Policija je tražila priznanje zločina o kojem zatvorenici nisu imali pojma. Chandrakumar je preživio i u riječi je pretočio svoje iskustvo.
Snimanje filma trajalo je 42 dana, ali proces je bio iscrpljujući i za glumce i za ekipu iza kamera. Glumci su pretrpjeli ozljede, a neki su jednostavno počeli plakati koliko su scene bile emotivno teške. Film s jedne strane pokazuje žrtve, siromašne i obespravljene. S druge strane kritizira i korumpiranu policiju krvavih ruku koju nije briga za zatvorenike.
"Jesam tražio da pronađeš optužene? Tražim samo da zatvoriš slučaj", govori jedan policajac svom podređenom u filmu.
Indijski zatvorski sustav zloglasan je zbog čestog mučenja, a pretpostavlja se da je više od 14.000 ljudi umrlo u policijskim postajama i zatvorima zbog mučenja u samo 9 godina između 2001. i 2010. godine. Prema opsežnim izvještajima Azijskog centra za ljudska prava (ACHR), osumnjičeni su umirali u raznim okolnostima.
ACHR opisuje slučaj zaposlenika ministarstva prometa Jumchija Ngusa. Vozilo iz pratnje premijera države Arunachal Pradesh ga je udarilo u ljeto 2010. godine. U samom sudaru Nguso je pretrpio lakše ozljede, ali umjesto u bolnicu prebacili su ga u obližnju policijsku postaju. Dva sata su ga navodno mučili i tek kada mu se stanje značajno pogoršalo, prebacili su ga u bolnicu.
U bolnici je ubrzo preminuo, a obdukcija je pronašla teške ozljede po čitavom tijelu.
Velji Parmar imao je 45 godina kada je umro, 7.travnja 2010. godine. Policija ga je odvezla u bolnicu zato što im se navodno žalio na bolove u prsima. U bolnici su liječnici samo ustvrdili da je umro na putu za bolnicu. Obdukcija je utvrdila da je imao 37 ozljeda po čitavom tijelu.
