"Jednom se udarala sve dok ne bismo imali seks. Drugi put je imala nož i prijetila da će se izrezati tijekom noći, osim ako ne budemo imali seks. Treći put je bio i jedini kada je prijetnju usmjerila prema meni, nekako je nabavila pištolj. Izvadila ga je i, kao i obično, rekla da će se nešto dogoditi ako ne budem imao seks s njom", pričao je.
Tek jednu godinu poslije kraja veze pričao je o tome prijatelju koji je bio užasnut time. Tek tada je shvatio da nije tu bila riječ o manipulaciji nego o silovanju. Njegovo iskustvo nije se uklapalo u uobičajen opis silovanja. Veliki dio razlike činio je njegov spol. Mnoštvo je načina na koje nečije iskustvo ne odgovara onome što taj netko smatra silovanjem. Peterson i njena kolegica Charlene Muehlenhard klasificirale su u istraživanju nad 77 studentica koledža racionalizacije zašto nešto nisu nazivale silovanje u tri kategorije.
Napadač se nije uklapao u očekivanu sliku silovatelja ("bio mi je prijatelj, svi su ga voljeli")
Brinulo ih je što se njihovo ponašanje nije uklapalo u "normalnu" sliku žrtve ("bilo je moja greška što sam bila pod alkoholom ili drogom")
Nije bilo fizičkog nasilja ili otpora ("nije me tukao")
Stereotipska silovanja češća u ratovima, izbjeglištvu i pri prirodnim katastrofama. Silovanje je poznato i kao oružje u ratu. Općenito, kad dolazi do sloma javnog reda, raste učestalost silovanja. Ranit Mishori je medicinska savjetnica pri organizaciji Physicians for Human Rights koja vodi programe o seksualnom nasilju u ratnim zonama. Jedna od regija je DR Kongo gdje nasilni sukobi traju desetljećima. Tamo, kaže ona, "vidimo ono što nazivamo 'normalizacijom silovanja'".
"U jednom istraživanju skoro trećina muškaraca kazala je da žene žele biti silovanje i da bi čak mogle uživati. Preživjele žrtve te poruke mogu prihvatiti i naprosto smatrati napade dijelom 'normalnog života' ili nečime s čime se svaka žena mora nositi, nečime što je različito od ozbiljnog zločina. To je uobičajeno u mnogi zemljama i kulturama u kojima je muško pravo nadmoćno", kazala je.
Peterson je rekla da bez obzira na kontekst, to što će si netko priznati da je bila riječ o seksualnom napadu ili silovanju, ne utječe nužno na to je li iskustvo bilo traumatično. Hayes je, shvativši o čemu je bila riječ, bio zapanjen i slomljen. Sada kaže da mu je drago da je prošlo vrijeme prije nego što je shvatio.
"Jako mi je pomoglo što je postojalo prijelazno razdoblje u kojem su mogle zacijeliti neke druge ozljede", kazao je.
Sljedeći zbunjujući faktor je to što žrtve ponekad nastavljaju ili čak i započinju vezu s napadačem. Zakoni "udaj se za svog silovatelja" imaju dugu povijest. Oni još uvijek postoje u Alžiru, Filipinima, Tadžikistanu i drugdje i njima, ako silovatelj oženi žrtvu, on izbjegava kazneni progon. Čak i tamo gdje takvih zakona nema, žrtve ponekad nastavljaju viđati se s napadačima kako bi neutralizirali traumu ili povratili neku kontrolu nad situacijom u kojoj su bile nemoćne.
To je posljedica činjenice da je seksualni napad raspad njihove slike o, primjerice, određenom muškarcu (poput supruga ili prijatelja) kao o vrijednom povjerenja. Kao što mozak na bilo koju traumu ili šok može reagirati tako što će poricati, tako i kod silovanja može vjerovati da to nije bilo to. Iz "Rape Crisis England & Wales" objašnjavaju da ljudima može biti nezgodno imenovati svog partnera, bivšeg partnera ili suroditelja svoje djece kao silovatelja.
To je problem u društvenom smislu, ali i privatno, čak i sebi samom. Peterson objašnjava da je riječ o kognitivnom održavanju razdvojenima ideje da je su silovatelji sociopati i s druge neugodne stvarnosti da napadača ima posvuda oko nas.
"Na mnogo načina, prema istraživanjima, muškarci koji siluju žene ne razlikuju se previše od muškaraca koji ne siluju žene", rekla je.
Ona je pronašla nekoliko razloga zašto silovane žene nisu razmišljale o napadačima kao o silovateljima.
Nisu ga htjele nazvati silovateljem ("prvo sam bila uznemirena time, ali mi je toliko stalo do njega da nisam to htjela zvati silovanjem")
Nisu htjele razmišljati o sličnim muškarcima kao o potencijalnim silovateljima ("činio se kao toliko drugih tipova koje poznajem")
Silovanje je zastrašujuća vijest ("ljudima kažem da moje prvo iskustvo nije bilo moj izbor, da sam bila prisiljena, tako to izreći manje me uznemirava")
Žene i djevojke nerijetko nalaze isprike za napadača, pričajući o silovanju kao o "nesporazumu" ili o "lošem seksu". Krivnju preusmjeravaju zbog cijene imenovanja silovanjem: od ogovaranja i osjećaja srama do gubitka ekonomskih prilika, problema u obitelji i osude. A tu je i stigma. Heather Littleton sa Sveučilišta Istočna Karolina istraživanjem je utvrdila da se žrtve koje istupe osjećaju stigmatiziranijima nego one koje nisu progovorile.
