Trenutačno na sebi testiram otrov. Radi se o biljci Atropa belladonna ili po domaću velebilje. Svemoćna je to biljka koja se koristi za najrazličitije stvari, ali je vrlo otrovna. Napravio sam tinkturu od cijele biljke u 70 posto alkohola, tako snažnu da se samo dvije kapi kapnu u litru vode. Time namjeravam riješiti artritis, jer znanost to još nije uspjela. Utrljam to u kožu, jer uvijek sve novitete najprije na sebi testiram, pa me zna koštati dok ne pronađem pravi omjer. Bilo me malo smantalo... Imam problem s ramenom otkad sam zveknuo na nizbrdici preko okruglog debla dok sam planinario. Znam padati, naučio sam dok sam igrao nogomet, ali ovo mi se omaklo, kazuje nam Vlado Prpić (73), legendarni Prpa s Velebita.
Velebitski botaničar, arheolog, geolog, zmijar, pisac i mistik po zanimanju je automehaničar koji je na Baškim Oštarijama čuvao ovce do 15. godine, a se onda preselio u Zagreb. Vratio se tijekom Domovinskog rata jer je upravo tamo bio raspoređen, a nakon rata obnovio je i uredio planinarski dom koji je u ratno vrijeme stradao u požaru.
Posljednjih godina sve je ostavio sinu jer mu je i planinarski dom bio "previše civilizacije", pa se odselio 200 metara više u brdo, gdje se sam smjestio u polušpilji s toplom vodom i strujom, koju dobiva preko solarnih panela. Tamo samuje i uživa u gorštačkom načinu života. Ali kad Prpa kaže da će izliječiti artritično rame, možete mu vjerovati. Već je izliječio Bakerovu cistu i "sredio" rak prostate, koji je otkrio prije pet godina, kad je već bio gadno uznapredovao.
"Riješio sam ga se na svoj način. Nakon 20 godina što nisam bio u doktora, natjerali su me liječniku da napravim krvnu sliku. Pokazala je da imam PSA, prostata specifični antigen. Prijatelj neurolog, koji je dolazio planinariti sa suprugom, htio me hitno operirati i staviti pod kemoterapiju, jer je tog antigena normalno imati od nule do dva, a ja sam imao 33, a već kod petice operiraju. Ali rekao sam mu da ne može. Da imam 68 godina i da se od nečega mora umrijeti, a da ne bi da me mrcvare pred kraj. Cilj mi je bio doživjeti 70., jer kad netko umre sa 69, još računaju da je mlad čovjek. Preko 70 se računa da su starci. Htio sam umrijeti kao starac, da ljudima ne bude žao, ali još nisam bio spreman odustati od života. Dijagnoza me, međutim, nije opteretila, nisam se dao, iako je tumor bio zloćudan. Vratio sam se doma i sjetio se priče zdravoseljačke logike: nitko nikad nije imao rak srca, jer srce uvijek tuče. Ajmo onda staviti u funkciju i sve ostalo! Krenuo sam u fizičko iscrpljivanje. Prehodao sam najprije 150 kilometara u komadu pa 120 kilometara sa samo litrom vode i bez hrane. Nakon toga sam smršavio 10 kilograma, ali ništa nije štimalo. Mokrenje mi je bilo problematično, imao sam problema s probavom, otišli su kilogrami, kopnio sam. Krenulo je nizbrdo i vidio sam, neće daleko. Tad sam se još neuredno hranio, pijuckao, jeo bez voznog reda. Otad sam odlučio natjerati sebe da jedem kad sam gladan i pijem kad sam žedan. Po dva dana sam čekao da ogladnim, ali nisam jeo prije toga. Donio bih hranu do usta, ali bih je spustio na tanjur ako je tijelo ne bi htjelo. Otad ne mogu jesti ni meso, pogotovo s gradela. Sad jedem isključivo ono što mi se sviđa, što mi tijelu paše i u puno manjim količinama nego ranije. Slušam poruke iznutra. Mislim da je ključna stvar bila jako se trošiti fizički, i to tako da nema stajanja kad se umoriš. Nema ni vodurine piti ako nisi žedan. Uveo sam disciplinu i poštovanje onoga što traži tijelo. Bio sam i na ulju od marihuane, kvalitetnom s visokim postotkom THC-a, mjesec i pol dana. Više nisam mogao jer organizam nije primao. Marihuanom sam se pozabavio kao s ljekovitom biljkom pa sam isprobao sebi na koži i riješio madež-bradavicu koju sam imao 20 godina. Pet puta sam je namazao i nestala je, a do tada je konstantno rasla. Marihuana mi je vratila mir i ravnotežu, jer sam bio kraćeg fitilja. Vratila mi je i moju kilažu od 63 kilograma jer sam se u jednom razdoblju bio udebljao na 73", kaže Prpa, koji djeluje potpuno zdravo i sretno.
Nije, međutim, bio na kontroli i ne zna je li rak prostate nestao, ali mu ne smeta.
"Sad sam OK. Funkcioniram najnormalnije. Imam puno energije i snage. U jednom danu nije mi problem prehodati 15 sati po planini, i to brzim hodom. U lipnju sam Premužićevom stazom došao do Zavižana za 12 i pol sati, što je rekord jer tu ipak ima 60-ak kilometara. Muškost mi savršeno funkcionira, nema dana kad se ne mogu poseksati, i to bez Viagre, naravno, a pišam metar daleko. Muškarci koji su operirali prostatu obično moraju nositi pelene, nema seksa, a rijetko tko se vrati na staro", priča nam Prpa te dodaje da je pješačenjem riješio i Bakerovu cistu.
"To je zapravo nakupina gnoja, bila mi je kao lopta pod koljenom. Punktura je pokazala da nije zloćudna, ali je liječnik svejedno htio operirati. Došao sam na Velebit i odradio pješačenje do Alana, 10 sati hoda tamo i toliko nazad. Bilo je to prije 15 godina, a cista je samo nestala od force hodanja.
Javila se opet nakon godine dana, ali odoh ja opet na Velebit, vratim se, a ona nestala po drugi put i nikad se više nije pojavila. Stavim cirkulaciju i mišiće u funkciju, prokola krvotok i sve riješi. Još samo artritis", kaže nam Prpa, koji i PTSP rješava hodanjem, pa makar u gaćama usred noći, te se stalno bazira na ono što ima i zadovoljan je time.
Kaže da ni on ni članovi njegove obitelji nisu bili ni prehlađeni ni gripozni posljednjih 40 godina, koliko spravlja imunološke čajeve. Bavio se ljekovitim biljem pa je iz 15-ak vrsta velebitskih ljekovitih trava smiksao čaj.
"Čitao sam puno stručne literature, a svi znaju da za poklon najviše volim dobiti knjigu, i to znanstvenu; od botanike, arheologije i geologije Velebita. Na osnovi toga brao sam bilje i spravljao čajeve. Berem pravu uvu, gospinu travu, stolisnik, koji je jako važan faktor, mravinac ili origano, primorski vrisak, bresinu, divlju velebitsku rutu, vodopiju, šipak...", nabraja velebitski pustinjak te dodaje da je često u društvu znanstvenika.
"Dugo sam na Velebitu i znam sve kutke, sva sela, sve sam prošao i bez lažne skromnosti mogu reći da će teško itko ikad ovo prijeći. Prehodao sam sve uz obalu, sve doline, vrhove, putove, sela, gotovo sve biljke sam pronašao, snimio, zanimali su me nastanak i geologija planine. Sakupio sam puno iskustava, puno toga napisao. Objavljivali su mi u časopisu Priroda, imao sam svoju stranicu ‘Flora Velebitica’ dok je Oskar Springer bio urednik. Pisao sam o zaštićenom, rijetkom, ugroženom, ljekovitom bilju i svem ostalom, napravio na desetke tisuća fotografija na filmu, koje čuvam u albumima kod kćeri na tavanu, gdje su mi i knjige, jer drugdje nemam mjesta. Žena mi je rekla da sam za taj novac mogao kupiti stan u Zagrebu, jer su ranijih godina filmovi i razvijanje bili skupi, a koliko imam digitalnih fotografija, ne znam ni sam. Otkrio sam desetak vrsta bilja koje nije na popisu, a ja sam ih našao na Velebitu. Žuti šafran, primjerice, raste samo na Šar planini, a ja sam mu našao četiri staništa na Velebitu! Orhideje ili kaćuni, njih sam našao nekoliko vrsta koje ne bi trebale rasti na Velebitu. Prof. dr. Radovan Kranjčev iz Koprivnice napisao je na desetke knjiga, bavio se orhidejama i dvije hrvatske vrste nose njegovo ime. Zahvalio mi je na pomoći u knjigama jer sam s njim istraživao i vodio ga po Velebitu. Našao sam jednu što nitko prije nije, Limodorum abortivum ili šiljorep, koja se tako zove jer se koristila za izazivanje pobačaja, i to na 1000 metara nadmorske visine. Jako je rijetka, ima je u Istri, a na Velebitu je ovaj moj primjerak jedini dokaz da je ikad pronađena."
Planinarsko društvo Prpa je osnovao 2000., a među članovima je, kaže, imao pet akademika.
"Ivan Gušić, nekadašnji dekan PMF-a, poznati geolog Vladimir Jelaska, koji me je spomenuo u popisu literature, nije akademik, ali jest njegova supruga Sibila Jelaska, Stjepan Jecić, Željko Kućan i Sergej Forenbacher. Oni su me zarazili znanošću. Sad, kad vodim grupu ljudi po planini, raspamete se kad vide da znam odgovore na sva pitanja. Ne postoji stvar na koju ne mogu odgovoriti", tvrdi Prpa te dodaje da zna bar 1500 imena biljaka, ne samo na hrvatskom nego i njihove znanstvene nazive.
"Dođe domaći čovjek, a ne govori hrvatski. Moraš naučiti latinski. A talijanski botaničar dolazio je svake godine, nisam znao talijanski, a ni on hrvatski. Vikao bi još s puta: ‘Prpa, dove pedicularis?’ Pa sam morao naučiti što je pedikularis da bih mu pokazao gdje je", smije se gorštak te nastavlja:
"Član udruge Sergej Forenbacher, koji je napisao ‘Velebit i njegov biljni svijet’, ostavio mi je svu fotoopremu, a puno sam naučio iz dvije knjige koje mi je poklonio. Pisalo je gdje je koja biljka i kad cvjeta pa bih je ja na terenu potražio. Dolazili su austrijski znanstvenici, njemački, talijanski, domaći...", kaže čovjek koji se u međunarodnim krugovima najlakše sporazumijeva latinskim nazivljem.
Nastavak na sljedećoj stranici...
