Svestranog zaljubljenika u Velebit zanima i arheologija. Samouki prirodnjak bio je loš učenik u školi. Ali kasnije je, kaže, puno noći proveo bez sna, jer je čitao ono što je njega zanimalo. Gonila ga je, kaže, želja za učenjem, morao je znati.
"Kad u zimskim mjesecima u gori zavije snijeg, ja uz more, po padinama. Našao sam 20 gradina iz prapovijesti, liburnskih. Za neke se znalo otprije, za neke ne. Otkrio sam refuge, njihova skloništa, a našao sam i mnoštvo liburnskih grobova. Zanimala me prapovijest, našao sam tragove od 2000 godina prije Krista, čak i 3000 godina, mada puno više ovog, nama bližeg razdoblja. Kulture su se miješale jer Rimljani nisu pobili sve Liburne, koristili su ih kao radnu snagu. Miješaju se prapovijest i antičko doba. Našao sam neku keramiku i odnio u Muzej Like u Gospiću. Razdvojio sam gradinu po gradinu. Doma nisam imao gdje to držati da se ne zagubi i da se djeca igraju s tim, pomiješala bi pa bi mi bilo žao. Zaludila me bila ta arheologija! Boris Olujić na Arheološkom u Zagrebu dolazio je ovamo i evidentirao rimsku cestu. On spominje Japode, ilirska plemena iz Like, Bosne i Gorskoga kotara. Oni su se tu, na ovim padinama, sukobljavali i susretali. Objavio je knjigu o rimskoj cesti i spominje me u toj knjizi, zahvaljuje za pomoć. Ivan Milotić napisao je knjigu ‘Rimska cestovna baština na tlu Hrvatske’ i uvrstio moju knjigu ‘Rimskom cestom preko Velebita’ kao otkriće. Žljebovi u stijenama ostali su živi, drugo nije", govori Prpa, ali ga zaustavljamo u priči.
Pitamo za objašnjenje. Što sad on opet ima s otkrićem rimske ceste?
"Godine 2001. čuo sam od svoje tete Ninice iz Ledenika da su kao mladi čuvali ovce i da im je stariji čovjek rekao da tamo postoje tragovi kotača. Znao je što kotač može napraviti na kamenu ako dovoljno dugo prolazi istim putem. Kad je govorila da su se tuda nekoć kola vozila, svi su joj se smijali jer tad nije bilo šanse ni divokozu tamo dotjerati. Ja uzeo ruksak i našao. Lovio sam liniju i shvatio da to ne može biti slučajno. Drž’, ne daj, od Karlobaga do Baških Oštarija našao sam, nepogrešivo, kud je cesta išla. Rimljani su imali pravilo gradnje cesta da se ide što kraćim putem. To je bilo za dvokolice, prvo stoljeće, potvrđeno. Prije 2000 godina Karlobag je bio rimski municipij, imao je status grada. Pretpostavljalo se da su Rimljani imali starinski pješački put, a ja to otkrio 2003. Nema dvojbe, arheolog Olujić potvrdio je da napokon imamo materijalni dokaz da je to spoj na ličku cestu prema Dalmaciji. Bila je strma jer su dvokolice lagane. Našao sam i odmorište na kojem su pojili konje i mijenjali ih. Jer par konja nije mogao do vrha, mijenjali su ih i skrbili o umornima. Vidi se gdje cesta skreće prema pojilištu. Na nekim je mjestima cesta iznad naših glava, na oko dva metra visine, jer je tlo u međuvremenu erodiralo. Mjerili smo i razmak među kotačima, na širokim stijenama preko kojih su prolazili s oba kotača i ostavljali dva traga. Pokazalo se da je 117 centimetara. Otkrio sam i jedan natpis za koji ne znam na kojem je pismu napisan. Samo jedno slovo sliči na ‘omegu’, drugo je sve nepoznato. Bunar je bio presušio, a ja se spustio unutra i na zidu bunara vidim tekst. Snimili smo to, ali još nije dešifrirano", kaže te nastavlja kako po Velebitu ima i fosila, školjkica, pune ih stijene.
"Velebit je bio pod morem. Uzdigao se tek prije 40 milijuna godina, kad i Dinaridi. Ovolika planina nekoć je bila ispod mora, ma geologija je čudo jedno! Puno profesora s PDF-a i Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta dolazilo je svake godine na Velebit, sa studentima, jer su Oštarije raznolike. Pričali smo, ostavili su mi literature, a završio sam i njihovu ljetnu geološku školu za odrasle. Naučio osnove, čitam i dalje, ne da mi to mira, nevjerojatno zanimljiva stvar! Da imam još sedam života, ne bi mi bilo dosta Velebita. Di ću drugo? Prekasno sam ušao u cijelu tu znanstvenu priču, ali fascinantno je! Zainteresiralo me", kazuje nam čovjek kojeg zezaju da se uhvatio Velebita, a imamo još toliko toga...
Poskoci su, recimo, jedna od prvih stvari s kojima se sreo kao dječak pastir. U djetinjstvu ih se jako bojao, kaže, jer su djecu njima plašili.
"I to zato da nas ne bi trebali čuvati. Govorili su gluposti poput one da poskok skače šest metara u daljinu. U vrijeme rata dečko iz Rijeke sakupljao je zmije po Velebitu. Gledao sam ga s nevjericom kako ih drži u rukama bez problema, među njima i poskoka. Našao sam se jednom u rovu s poskokom, situacija je bila zbilja nezgodna jer se pucalo i nisam mogao glavu promoliti iz rova. Nakon toga počeo sam čitati, zanimalo me. Prvo sam ih promatrao pa lovio i donosio kući. Shvatio sam da literatura ne drži vodu i da je puna netočnosti. Poskok me ugrizao deset puta i nitko mi nakon toga nije mogao pričati o poskoku. Ja sam se ozbiljno pozabavio time i dosta me koštalo, skoro glave. Poskok mi je najdraža zmija. Trebao bih biti ljut na njih nakon svih tih silnih ugriza, ali ni jednog nisam ubio, nikad. U Imunološkom zavodu su mi jednom pokazali proces proizvodnje seruma. Prva pomoć kod ugriza je najvažnija stvar. Kako kažu da se treba ponašati, ne drži vodu, nije točno i tako se ponašati opasno je za čovjeka. Treba znati kako sebi ili drugima pružiti prvu pomoć. Medicina kaže da treba mirovati i otići do doktora. Ali ako ste u vrleti, bez signala, morate znati sami sebi pomoći. Moja preporuka je da, s obzirom na to da otrov sporo putuje krvnim žilama, imate prvih pet do 10 minuta od ugriza, ranu treba proširiti i istjerati otrov. Tad ste spašeni. Isisavanje otrova ne može se naučiti, a ja sa sobom uvijek nosim debelu špricu s odrezanim dnom koja može proizvesti jaki vakuum. Ako bar pola izvučete, spasili ste se. Serum je zapravo jedini lijek, ali više ljudima ne daju serum. Boje ga se dati zbog mogućnosti alergije. Imunološki zavod proizvodio je najbolji serum na svijetu. Toliko su ga pročistili da uopće nije bilo alergija na konjske proteine. Moglo ga se bez problema dati, čak do četiri doze. Istražio sam iz prve ruke, jer mi je zadnji ugriz poskoka bio prilično neugodan. Na otpusnom pismu nije pisalo da sam dobio serum nego druge stvari protiv otrovanja. Imunološki više ne proizvodi serum nego iz Italije uvoze taj antitoksin, koji nije ni blizu kvalitetan kao naš. Italija ima zmiju riđovku, to je otrovna talijanska ljutica, a samo uz slovensku granicu može se naći. A jedino se od poskoka radi serum", kaže Prpa te dodaje da je spasio priličan broj poskoka, s cesta, iz bunara, spriječio da ih ljudi ubiju, intervenirao kad bi ga zvali da im je u dvorištu poskok.
Jednom ga je izvadio iz duboke okomite "šterne" i odnio ga 200 metara dalje da opet ne upadne. Lijepu crvenkrpicu skupio je promrzlu s ceste i odvezao dok se vozio s novinarom, a ovaj je, kazuje nam, nakon toga u novinama napisao da je "Velebitski vuk spasio crvenkrpicu".
"Što da kažem? Nakon što sam radio kao automehaničar i šarafio aute, vozio sam i autoutrke, razbijao aute i glavu. Ali nikad nisam kost polomio. Međutim, dobio sam po glavi. Tako da sad ne mogu reći da nisam udaren, doslovno. Bilo je to na Pagu, direktni sudar sa 120 na sat. Bio sam u tunelu. Umrijeti je zapravo vrlo lako, ali dobio sam tad strašne poruke da sad živimo u raju i da nema drugog raja i da nema svjetla s druge strane tunela. Mrakača je, toneš. A kad se vratiš, kao što je mene vratilo, odlučiš da nikad više nećeš šašavo, glupo i brzo živjeti! Kakva megalomanija, kakva lova, što? Čekaj, čekaj, budalo. Uživaj u onom što imaš i ne traži kruha preko pogače", zaključuje Prpa.
