Budim se usred noći. Svjetla u stanu su upaljena, ležim u krevetu potpuno odjevena, u bundi i čizmama. Kad sam se sinoć vratila u stan, upalila sam grijalicu i čekajući da se stan ugrije zaspala. Pored mene otvoreni laptop i prazna kutija s ostacima dva preskupa kolača, 100 leija za tiramisu i natopljeni biskvit. Razodijevam se, u kupaonici puštam vruću vodu pod tušem. Nasreću, nestanak grijanja nema veze s bojlerom. Treba mi pola sata da se spremim za spavanje i znam da ću sad teško zaspati. Gasim svjetla i liježem. Napolju se neprestano čuju sirene hitne pomoći na čiji zvuk dva psa zatvorena iza kapije uz knjižnicu zavijaju poput vukova, a inače su vrlo pitomi, navikli su se na mene već prvi dan. Opsjedaju me tjeskobne misli, na pamet mi pada bivša prijateljica koja je nakon deset godina prijateljstva prestala razgovarati sa mnom nakon što je pročitala moj zadnji roman "Sezona berbe". Iako sam znatiželjna, želim da mi njezina šutnja ostane nepoznanica, od svakog objašnjenja i ona i ja izgledamo bijedno. Na Book&zvuk slušam "Postanak ptica" Ane Brnardić. Glas Jelene Miholjević me umiruje.
Ujutro me na mobitelu čeka poruka od Vlada, plavookog, šarmantnog muškarca koji u centru grada, tek nekoliko minuta od knjižnice, drži bar Londohome. Poziva me da dođem tamo poslijepodne na roštilj. Nedjelja je i neće biti drugih gostiju u to vrijeme. Mislim o tome kako nekoliko dana nisam ni s kim uživo razgovarala. Možda će mi dobro doći. U krevetu ostajem do podne, pravim bilješke, gledam film, čitam jer ne znam što da radim sa sobom. Svi kafići i restorani rade od 10 sati što je kod nas nezamislivo. Kava se pije prije 7 sati, prije posla, i to u kafiću, gotovo nitko ne uzima kavu za ponijeti. Već sam jednom bila u Londohome, tu večer kad sam upoznala Vlada na promociji knjige koja je bila na rumunjskom, ali sam se tamo našla s prevoditeljicom koja je prevela nekoliko mojih priča za književni časopis Matca. Vlad je jedan od briljantnih, pametnih ljudi s kojim možete satima razgovarati o bilo čemu. Na roštilj krećem petnaest minuta prije jer želim kupiti cvijeće. Cvjećarnica je mnogo, nalazim jednu koja mi je usput. Kupujem saksiju s procvjetanim ružičastim zumbulom. Dulje će trajati od onoga u vazi. Kad s ulice ulazite u bar imate osjećaj da ulazite u dvorište privatne kuće. Posvuda naokolo je cvijeće, zidovi kojima je ograđeno s jedne strane oslikali su lokalni umjetnici, iznad odrina s ostacima vinove loze. Vlad me dočekuje s vilicom u ruci. Smiješi se i zahvaljuje za cvijeće. Postavi saksiju na zidić i pokaže mi na mjesto gdje mogu sjesti. Neki od njegovih prijatelja su već tu - pisci, kritičari, fotografi, vinari, urednici... Predstavlja me kao bosanskohercegovačku spisateljicu i vraća se okretanju mesa na roštilju. Svi za stolom su vrlo opušteni i osjećam se pomalo overdressed, a dala sam sve od sebe da ne pretjeram. Jedemo kobasice bez pribora i razgovaramo o poeziji, o rumunjskim piscima koje trebam pročitati. Tu upoznajem mladu fotografkinju Larisu Kalik, u društvu je nekoliko studenata, vrlo je dominantna, sva je pažnja usmjerena na nju. Ukrajinka je i već je s dvadeset tri-četiri objavila knjigu te sa starijim kolegom fotografom otvorila izložbu ratne fotografije u jednoj od obližnjih galerija. Zaintrigirala me ta mlada, hrabra žena koja dane provodi na ratištu i bolnicama.
Izgleda vrlo krhko i ranjivo. (Sutradan ću s Vladom otići pogledati izložbu, njene fotografije će me se jako dojmiti i potresti. Larisa Kalik je mnogo bolja nego što sam očekivala.)
Unutar Londohomea je domaćinska atmosfera. Prostor je ispunjen antiknim namještajem i raznim predmetima. Pozornost mi privlače dvije keramičke peći kojima je mjesto u muzeju, toliko su lijepe. Police su prepune starih knjiga, ploča i slika. Tu se tjedno održavaju književne večeri, koncerti i debate. Pristižu Vladovi prijatelji iz djetinjstva. Jedan od njih, najglasniji, govori o tome kako je na jednoj od priredbi darovao cvijeće Eleni Ceaușescu, tjednima prije toga su mu vadili krv i testirali na razne bolesti da drugaricu Elenu ne bi zarazio. Vlad se trudi da svi govore engleski i da sam uključena u razgovor. Podižu čaše i nazdravljaju mom dolasku u Bukurešt. Vlad me ispraća, na ulici nema nikoga.
Tu noć sanjam kako moja bivša prijateljica, u pokušaju da pobjegne od mene, pada licem u blato.
Magdalena Blažević
Ceaușescuova rezidencija
Od knjižnice do rezidencije mi treba gotovo sat hoda, Uber je vrlo jeftin, ali odlučujem ići pješice kako bih što bolje upoznala grad. Pratim navigaciju i povremeno zastajem da fotografiram stare zgrade i kuće obrasle u lozu. Na adresi sam prije vremena. Dok čekam u zgradi gdje su suvenirnica i mali caffe, promatram fotografije snimljene ispred i unutar rezidencije - Nicolae Ceaușescu s predsjednikom Carterom, Elena s Pat Nixon, poziraju s Titom i Jovankom, Charlesom de Gaulleom, Sadamom Husseinom, okruženi cvijećem i nezamislivom raskoši. Izlazim u zimski vrt gdje je nekoliko paunova koje je diktator jako volio. Tu su prazna fontana i prekrasne terase. Na ulazu u rezidenciju dočekuje nas Roxana, ona će nas provesti kroz rezidenciju i ispričati njenu povijest. Glasna je, nosi kaubojske čizme. Fotografiranje je dopušteno, ali snimanje nije. Kazna je 1500 eura, kaže, pa izvolite!
U prizemlju prolazimo najprije kroz sobu za primanje gostiju, Roxana nam objašnjava od kojeg je drveta načinjen namještaj te koji su su državnici i kraljevi darovali sagove, vaze i mramorne pločice. Slike na zidovima prikazuju rumunjska sela i seljake. Sačuvan je sav namještaj, svi predmeti u kući do zadnjeg detalja jer je vojska tijekom revolucije 60 dana boravila u kući i branila je od podivljale mase ljudi koja je dugo potiskivani bijes iskaljivala na svemu što je simboliziralo diktaturu. Spavaće sobe i kupaonica na katu inspirirani su, odnosno iskopirani iz Versaillesa kojim je diktator bio impresioniran. Baldahini nad krevetima, raskošni noćni ormarići, sofe s prizorima iz kraljevskog života, zlatne kupaonice, mnogo skupog kiča kakav narod Rumunjske, a i šire, nije mogao ni zamisliti. U velikim hodnicima su i unutarnje fontane koje su se koristile za osvježenje ljeti jer tad još nije bilo klima za hlađenje.
U kući je i unutarnji vrt s česmama i velikim mozaicima na zidovima. U garderoberu su postavljene lutke u stvarnoj veličini bračnog para, oboje vrlo niski i sitni. U otvorenim ormarima vise brendirane haljine i niz lisica u svim bojama koje je Elena nosila oko vrata. Roxana nas potom vodi u dio koji je služio za odmor i oporavak. Uz privatnu saunu, prostor za masažu i frizerski salon, tu je i veliki bazen koji stvara umjetne valove. Od tuda se vidi drugi vrt u kojima su paunovi i mačka kakvu je imao diktator. U cijeloj kući je prevruće, moderni sustav grijanja još savršeno radi, kaže Roxana i izvodi nas iz kuće.
Uzimam Uber i pišem Vladu. U gradu sam, kaže, čekam te ispred knjižnice. U ruci drži vrećicu s mucenicima, preukusnim rumunjskim delicijama koje podsjećaju na naše krafne, ali mnogo su ukusnije. "Poslije toliko kiča moraš pogledati nešto drugo. Vodim te u vilu koja je privremeno pretvorena u muzej. Kroz izložbu će nas provesti slavni kustos Dan Popescu." Jedemo mucenice, prsti su nam puni šećera.
Večer se spušta na Bukurešt.
Constanta
Tripadvisor mi savjetuje da ako se nađem u Rumunjskoj ne smijem zaobići Constantu, grad na Crnome moru. Na obali je i napuštena zgrada casina koja na fotografijama izgleda impresivno. Krećemo rano ujutro, mjesto okupljanja je Marmorosch hotel u starom dijelu grada. Promatram ljude koji žure na posao, autobusna stajališta su krcata. Nisam pretjerano oduševljena njihovim smislom za modu, najbolje odjevene su starije gospođe sa šubarama na glavama, u bundama koje čuvaju desetljećima, nose kožne čizmice i torbe. Primjećujem da se svi, bez iznimke, križaju svaki put kad prođu pored crkve. Vlad kaže da se križaju jednom ili tri puta, ovisno o važnosti sveca prema kojem crkva nosi ime. Očekujem grupu ljudi, ali osim Marija, vozača koji je i vodič, sa mnom ide samo jedan mladi bračni par iz Grčke. Mario nam objašnjava da je put od Bukurešta do Constante monoton, putujemo autoputem, a oko nas su ravnice koje su lijepe ljeti i u jesen prije žetve, sad je to samo pusta zemlja. Govori nam o vinogradarstvu i sjajnim vinima koja moramo kušati dok smo tu. Obilazak započinjemo pored zgrade casina. Razočarana sam, potpuno je obnovljena. Na samoj je obali Crnog mora, koje je na tome mjestu uistinu crno, nikad nisam vidjela takvu vodu. To je zbog algi, kaže Mario. Ovo je treća verzija iste zgrade, moderni casino izgrađen je 1910. godine prema projektu rumunjskog arhitekta švicarskog podrijetla Daniela Renarda, koji je živio u Constanti. Tijekom Prvog svjetskog rata zgrada je služila kao bolnica, a u drugom su u njoj bile smještene njemačke trupe. Bombardirana je 1941. godine i nakon rata je od nje ostala samo ruševina. Zadnja rehabilitacija zgrade završena je ove godine.
Mario nas vodi dalje, do statue rimskog pjesnika Ovidija, kojega je Oktavijan August iz nepoznatih razloga protjerao iz Rima u Tomis (današnja Constanta), gdje Ovidije piše Poslanice ili Pisma s Crnog mora. Njegov grob u Constanti još nije otkriven, prema jednoj teoriji njegov je sarkofag bačen u more, a prema drugoj mu je grob negdje duboko ispod staroga grada. Zasluge za postavljanje statue pjesnika pripadaju prvom županu okruga Remus, Opreanu, koji je taj posao povjerio talijanskom kiparu Ettoreu Ferrari. Godine 1883. završio je statuu i poslao je u Rumunjsku. Postavljena je nekoliko godina kasnije na trg koji je danas poznat kao Ovidijev trg. S munare Velike džamije fotografiram prekrasne prizore Constante. Vjetar je tu neizdrživo hladan. Mladi supružnici se ne odvajaju jedno od drugog. Malo im zavidim.
Dok pješačimo do Nacionalnog muzeja povijesti i arheologije, Mario nam pokazuje iskopine, na mjestu gdje se trebala graditi nova zgrada pronašli su ostatke grada. Iskreno sam oduševljena prizorom. "Tebe je lako impresionirati", kaže mi Mario. Uopće nije, ovakvi prizori bi trebali svakoga impresionirati. Obilazak muzeja traje dugo, unutra je, osim nas, nekoliko starijih turista. Krećemo od najstarijih nalaza i završavamo s dijelom posvećenom komunizmu. Tu su sobe koje prikazuju rad u logorima, tvornicama, učionicama, trgovinama itd. Prepoznajem neke proizvode koje smo mogli kupiti u Jugoslaviji.
Prije nego što ćemo napustiti Constantu svraćamo u Mamaiau, na pustu, dugu i široku plažu na kojoj ne bih nikad poželjela ljetovati. Crno more tu nije crno. Vjetar još jači. Sve što želim je otići odatle.
