Let je kasnio u polasku. Canadian Pacific 108 od Montreala do Baje Komoa trebao je poletjeti par minuta ranije, nakon presjedanja na aerodromu u Loretu. No tajmer bombe postavljene u avionu nije kasnio. Detonacija se dogodila nešto prije 11 sati. 9. rujna 1949. godine je DC-3 sa devetnaest putnika i troje članova posade udario u litice kraj rijeke sv. Lovrijenca u oblasti So-Košom sjeveroistočno od centra provincije. Preživjelih nije bilo. Plan je bio aktivirati bombu u avionu iznad vode da se unište svi dokazi pa se i počinitelja ne bi moglo pronaći.
Da je sve išlo po planu, ožalošćeni Albert Guay bi se dva tjedna prije svog 31. rođendana oženio svojom mladom ljubavnicom. Umjesto toga su on, njegov urar i urareva ekscentrična sestra Margarite Pitre, unatoč njezinim tvrdnjama o nevinosti, okončali svoj život na vješalima. Pitre je bila pogubljena 9.1.1953. godine i ostala zapamćena kao posljednja žena, žrtva smrtne kazne u Kanadi.
Priču o ovom letu danas ne zna mnogo Kanađana, ali u ono vrijeme bila je prava senzacija. Mediji diljem svijeta izvještavali su o tome, a o ovoj velikoj tragediji, najvećoj u Kandi do obaranja obaranja leta Air India 182 leta 1985. godine kada je poginulo 329 osoba, snimljen je i film.
Ljubavna drama završila eksplozijom
Sudjelovanje Margarite Pitre u ovoj tragediji osporava se gotovo sedam desetljeća nakon njezine smrti. I nema sumnje kako je ubojstvo 23 osobe organizirao upravo Albert Guay. Rođen je 1918. godine kao peto dijete u obitelji i majčin ljubimac, Guay je izrastao u užasnog čovjeka: nasilnog, nervoznog, samoživog i umišljenog. Drugi svjetski rat proveo je u vojnoj bazi Saint-Malo u Québecu. Imao je dvadesetak godina kad je upoznao Ritu Morel s kojom se vjenčao 1940. godine.
Izvori iz tog vremena opisuju Morel kao nižu ženu, velikih očiju, senzualnih usana, zdravih zubi i bujne tamne kose. Dok Guaya opisuju kao vitkog muškarca srednjeg rasta, ovalnog lica, ugodnog izgleda i dobrih manira. Posjedovao je automobil, što je u to ratno vrijeme bio posebna luksuz.
Novinar i romanopisac Roger Lemelin bio je njihov susjed i tvrdio je kako su u početku bili sretni. Poslije rata, Guay je u Quebecu otvorio draguljarnicu. Uz to bavio se i popravcima satova, ali budući da nije razumio mehanički dio ovog zanata unajmio je urara, invalida po imenu Généreux Ruest, sa 'zlatnim rukama'.
Bračna idila između Guaya i Morel nestala je nakon rođenja njihovog prvog i jedinog djeteta. Lemelin opisuje nevjeru, svađe i pomirenja, ali kaže topline u odnosu više nije bilo. Iako su oboje bili nezadovoljni, a razvod nije dolazio s obzirom da su oboje bili katolici.
U proljeće 1947. Guay se zaljubio u Marie-Ange Robitaille. Upoznali su se slučajno dok se on zapravo udvarao ženi koja je živjela u kući njezinih roditelja. Ona je imala 17 godina a on 29. Guay je koristio lažno ime i predstavljao se kao neženja. Nakon godine i pol veze, krajem 1948. godine Rita je otkrila aferu. I obavijestila roditelje njegove ljubavnice koji su svoju kćer izbacili na ulicu. Guay joj je ubrzo pronašao smještaj, u podstanarstvu kod Margarite Pitre, sestre njegova urara koja je živjela s mužem i dvoje djece.
Svoju je ljubavnicu držao pod kontrolom, gotovo u zarobljeništvu. Zabranio joj je kontakte s obitelji, prijetio nekoliko puta, a zbog prijetnji da će ubiti nju i sebe, čak je bio i uhićen.
Unatoč tome ova burna veza nastavila se do 1949. godine. Tijekom suđenja otkrilo se kako je u to vrijeme Guay odlučio ubiti svoju suprugu. S ljubavnicom je proveo nekoliko mjeseci na obali rijeke Sent Lorensa, a sredinom ljeta odlučili su se vratiti u grad, ona roditeljima a on svojoj supruzi. No kao što su njihova pisma pokazala obećao je da će se uskoro riješiti svoje žene Rite.
Razvod nije dolazio u obzir, pa mu je tada postalo jasno da će ona morati umrijeti kako bi slobodno mogao biti u vezi sa svojom ljubavnicom. Razmišljao je kako to učiniti i proći nekažnjeno. Najprije je pokušao nagovoriti jednog poznanika da mu otruje suprugu, što je ovaj odbio, no nažalost planove nije prijavio policiji. I tako je došao na ideju bombe. I pomislio ako bi bomba eksplodirala u avionu iznad mora, ostaci se ne bi mogli pronaći. A bez njih nema ni dokaza. Lako bi tada pokupio novac od životnog osiguranja. O životima ostalih putnika i posade nije previše razmišljao.
Obratio se za pomoć svom uraru zlatnih ruku i zamolio ga da mu napravi detonator. Na sudu je Ruest priznao kako ga je Guay to pitao nekoliko tjedana prije zločina, a njemu je rako kako mu treba eksploziv da raznese kamenje na svom imanju. Ruest se nije puno pitao zašto mu je potreban baš takav tajmer.
Dinamit je Guay nabavio preko njegove sestre, Margarite Pitre. Pod lažnim imenom je kupila eksploziv i donijela ga na aerodrom tog kobnog jutra. Budući da mu je dugovala 600 dolara bez ikakvih pitanja slijedila je njegove upute. Kako su se dogovorili, dug bi bio zatvoren nakon njezine isporuke paketa.
Na sudu je objašnjeno kako je Guay nagovorio Ritu da odleti za Baje Komo i preuzme pošiljku nakita i satova koji su mu tamo ranije ostali.ona pak nije htjela putovati sama pa su se malo oko toga raspravljali no ipak je otišla n aput. Guay je prije njezinog putovanja uplatio policu životnog osiguranja od 10.000 dolara.
Margarita Pitre je paket isporučila na aerodromu u Loretu, a zaposlenici aerodroma sjećaju se ove upečatljive žene u crnini. Nekoliko minuta prije leta stigla je na šalter i zatražila da preuzmu paket. Avion je ubrzo poletio i u njemu četvero članova posade i 19 putnika od čega je bilo troje djece. I nitko nije preživio eksploziju. Svjedoci koji su vidjeli mjesto nesreće kažu da je to bilo nešto najstrašnije što su ikad vidjeli, s dijelovima tijela rasutima po podu. Svi su putnici umrli na licu mjesta.
Istraga je poslije pokazala kako se avion nije zapalio i nije eksplodirao, istraga je tako potvrdila da je uzrok nesreće bila eksplozivna naprava u prednjem lijevom teretnom odjeljku. Preko medija se pokrenula potraga za 'misterioznom ženom' koja je kobni paket poslala avionom.
Pokušaj skrivanja dokaza
Guay nije stajao sa strane i mirno čekao. Pitre je na suđenju, deset dana nakon eksplozije, posvjedočila kako joj je nenajavljen upao u kuću i objasnio kako je paket koji je donijela na aerodrom sadržavao bombu. Ona je rekla kako to nije znala i da je nevina, na što joj je on savjetovao da bi i za nju i za sve ostale bilo najbolje da napravi samoubojstvo. Pritom, savjetuje je Guay, treba ostaviti oproštajnu poruku u kojoj priznaje kako je bombom pokušala ubiti njega zbog duga od 600 dolara.
Guay je bio uhićen 23. 9. 1950. godine. U isto vrijeme, Pitre je popila tablete za spavanje i pokušala samoubojstvo, no istražitelji su je uspjeli pronaći gotovo u posljednji trenutak. Nakon što se oporavila otkrila im je sve što je znala.
Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci, Pitre je nakratko postala zvijezda. Ljudi su se masovno okupljali ispred njene zgrade. Po riječima jednog policajca bilo je to "kao da je bejzbol utakmica u pitanju – guraju se, svađaju, bore za što bolje mjesto kako bi ju mogli vidjeti". Pitre je čak počela naplaćivati svoje fotografije, piše Vice.
Suđenje Guayu započelo je u veljači 1950. godine. Od stotinu pedeset svjedoka, Pitre je bila među najvažnijim. Držala se svoje priče po kojoj je mislila da mu je samo učinila uslugu kako bi joj oprostio dug. Tvrdila je kako je mislila da avionom šalje kipić. Tužitelj je "glasno ispitivao gospođu Pitre, a ona je na pitanja odgovarala još glasnije". Na osnovu svjedočenja Pitre i njezinog brata, forenzičkih nalaza, i police osiguranja, poroti je trebalo samo 17 minuta da se izjasni po pitanju Guayeve krivice. Sudac je kako su prenijeli mediji tada "pustio suzu" nazvavši njegove zločine "đavolskim" i osudio ga na smrt vješanjem.
Ali Guay nije namjeravao umrijeti sam.
Tvorac bombe Généreux Ruest bio je uhićen 6. 6. 1950. godine. Policija je sumnjala u njegovu priču o izradi eksplozivnog uređaja za raščišćavanje terena. Guayevo pogubljenje bilo je pomaknuto kako bi mogao svjedočiti na Ruestovom suđenju održanom u studenom, ali na osnovu te suradnje nije mogao očekivati pomilovanje. Objesili su ga u zatvoru Bordo 12. 1. 1951. u 32. godini života. Kažu da su mu posljednje riječi bile "Umirem, ali slavan".
Ruest je također bio osuđen na smrt, dijelom zahvaljujući svjedočenju Alberta Guaya, koji je tvrdio kako je ovaj znao da je namjena bombe ubojstvo Rite Morel i to upravo na tom letu. Ruest nije htio priznati svoju krivnju ali je bio osuđen za masovno ubojstvo. Kako je patio od tuberkuloze kostiju, na vješala su ga izveli u invalidskim kolicima. Pogubljen je 25. 7.1952. godine u svojoj 54. godini.
Na suđenju Margariti Pitre, Guay nije svjedočio. Nju su uhitili14. 6. 1950. godine, a tijekom preliminarnog saslušanja njezinog brata optužena je za zastrašivanje svjedoka. "Ridala je i vrištala dok su je dva krupna policajca odvlačila iz hodnika ispred sudnice i u ćeliju", piše Montreal Gazette.
Dokazi protiv Pitre bili su na klimavim nogama; sudac je bio pomalo skeptičan po pitanju njene krivice. Opisuje optuženu kao "priglupu, nametljivu ženu koja se sa zadovoljstvom gurala u tuđa posla". Sumnjao je da bi se Guay povjerio tako brbljivom stvorenju kao što je Pitre, ali to nije značilo ništa. 9.1. 1953. pogubljena je i Margarita Pitre, vješanjem u zatvoru Bordo kod Montreala. Ona je bila i posljednja pogubljena žena u Kanadi.
Ove priče se rijetko tko sjeća. Adaptirana je i pretvorena u film Le Crime d’Ovide Plouffe (1984) u režiji Denys Arcand. Ipak, filmska adaptacija dosta je drugačija od stvarne priče. Guay je tragičan lik koji nakon što sazna za ženinu nevjeru, pada u zagrljaj lijepe francuske konobarice. Pakleni plan umjesto njega smišlja lik Ruesta, kojeg je njegova supruga odbila. Margarite Pitre se ne pojavljuje. Napravljena je i književna adaptacija.
Posljednje pogubljenje u Kanadi izvršeno je 11. 12. 1962. godine u zatvoru Don kod Toronta, kada su dva muškarca obješena zbog ubojstva.
