Britanski pjevač Marc Almond oduševio se kad je čuo snimke ruskog pjevača Vadima Kozina. Automatski je postao njegov obožavatelj i poželio saznati što više o nekoć popularnom pjevaču.
“Nisam znao ništa o Rusiji, niti o Sovjetskom Savezu”, priča Almond. “Posjetili smo Sibir, Omsk i Novosibirsk. Bila je zima i svirao sam na tim hladnim mjestima, gdje se boja gulila sa zidova, na klaviru loše kvalitete, s jednom žaruljom iznad glave. Ali publika je bila divna. Ljudi su mi prilazili nakon koncerta i poklanjali ono što su imali: teglu meda, buket cvijeća, kazete. Bilo je čudesno - preda mnom se otvorio potpuno novi svijet.”
Na jednoj od tih kazeta koje je na brzinu preslušao bio je i Kozinov čist, jedinstveni tenor. Izvodio je ljubavne i pjesme za tango, a ugled je stekao pjevajući na sceni. Pojavom ploča i radija za njega se otvorio novi svijet, te su njegove pjesme postale dio kulture Sovjetskog Saveza.
Inače, rođen je u Sankt-Peterburgu 1903. godine, u trgovačkoj obitelji koja je u vrijeme ruske revolucije prestala s radom. Njegova majka Vera je bila pjevačica romskog podrijetla i Kozin je kao 19-godišnjak, nakon očeve smrti, počeo prehranjivati obitelj. Zaposlio se kao pijanist u kinu i počeo je skladati balade.
Poznato je da je Kozin počeo voditi dnevnike oko 1929. godine, ali oni nisu sačuvani i jako se malo zna o njegovoj mladosti. Ono što se zna jest da su 1920-ih godina ruski glazbenici vodili uzbudljive živote, sve do Staljinovog dolaska na vlast. Sve je bilo puno opuštenije, a Kozin, kako se čini, nije krio da je homoseksualac, što ni zakon nije branio. Tek će se naime 1934. godine homoseksualnost proglasiti zločinom.
Zbog lepršavog i toplog pjevanja, Kozin je sredinom 1930-tih godina bio toliko omiljen da je policija morala intervenirati kako bi spriječila mase da nagrnu u koncertnu dvoranu.
Novoosnovane sovjetske diskografske kuće prepoznale su u njemu zvijezdu u usponu, a Kozin je već na prvim albumima pjevao s najistaknutijim glazbenicima tog doba.
1937. godine mu se pružila prilika da ode u Moskvu, gdje je odmah postigao ogroman uspjeh.
“Moja baka je 1938. bila na njegovom koncertu. Imala je sreću što je došla do karata”, prisjeća se kolekcionar ploča Mihail Kunjicen. “Pjevao je u veoma otmjenom hotelu ‘Metropol’. Poslije toga su popili kavu i Kozin je poklonio baki nekoliko ploča. Još ih imam.”
Kad su 1941. nacisti napali Sovjetski Savez, popularni pjevači su dali svoj doprinos borbi. Prelazili su velike udaljenosti i posjećivali mjesta u kojima je vladala glad, ali su nastupali i na prvoj liniji fronte.
Kozin je pjevao popularne ljubavne pjesme, kao što je “Plavi šal”, i skladao ciklus pjesama o Lenjingradu, u kojem je dva i pol milijuna ljudi, među kojima i njegova majka i sestra, ostalo zarobljeno pod opsadom 1941. godine.
Kozin je sada bio toliko čuven da se, poput proslavljenog pjevača Aleksandra Vertinskog, preselio u hotel “Metropol”. Vjerojatno je upravo ondje i saznao da su mu sestra i majka umrle od gladi u Lenjingradu.
“Sinoć sam u snu vidio bolesnu majku”, pisao je Kozin kasnije. “Tako mi je žao nje. Život pun patnje, užasna smrt. Nikad si neću oprostiti što ih nisam izvukao. Oprostite mi, draga moja majko... Nađa i psiću Mosečka.”
Rijetke sačuvane stranice njegovih dnevnika dokazuju da se uvijek iznova vraćao njihovoj smrti.
Nestao je preko noći
Tajna policija, NKVD, odvela je Kozina samo nekoliko mjeseci prije kraja rata.
“U ono vrijeme je svatko mogao biti uhićen”, kaže Sergej Lukaševski, direktor Centra “Saharov” u Moskvi. “Mogli ste biti ministar ili seljak, bilo tko. Za 15 minuta bi vas osudili. Nije bilo suđenja ni dokaza.”
Nemoguće je utvrditi koliko je muškaraca u to vrijeme uhićeno zbog homoseksualnosti. Sačuvani dokumenti dostupni su samo potomcima bivših osuđenika.
Vrlo je vjerojatno da je Kozin optužen za homoseksualnost i antisovjetsko djelovanje i osuđen na osam godina zatvora u Magadanu, na istoku Sibira. Njegove ploče su odjednom povučene iz prodaje, fotografije su nestale iz prodavaonica, a pjesme su nestale s radija. Jednostavno je, preko noći, potpuno prestao postojati.
“Baka je mislila da je mrtav”, sjeća se Kunjicen. “Svi su to mislili. Jednostavno je nestao.”
No Kozinov je 1960-ih godina u Sibiru upoznao Borisa Savčenka, s kojim se odmah sprijateljio, a koji je sačuvao dijelove Kozinovih dnevnika.
“Stigao je parobrodom 1945. godine”, kaže Savčenko. “Izvodili su zatvorenike u grupama od po pet ljudi, dok su oko njih bili psi čuvari.".
Kada je Kozin stigao, Aleksandra Gridasova, supruga ondje odgovornog generala, došla ga je upoznati. “Odvezla je Kozina svojim autom, smjestila ga u svoju baraku i spasila”, objašnjava Savčenko.
Budući da su Staljinovi logori služili za preodgoj zatvorenika, zapovjednici su poticani da pripremaju glazbene i kazališne predstave, te su se čak i natjecali tko će predstaviti najboljeg zabavljača. Aleksandra Gridasova je, međutim, imala najbolje veze od svih i okupila je zvijezde koje su zabavljale vojnike najvišeg ranga i pripadnike uprave logora.
Svi zatvoreni glazbenici pod istim krovom
Čistke među glazbenicima poslije rata, kada su jazz i druge vrste zabavne glazbe postale nepoželjne, značile su da su mnogi nekoć ugledni glazbenici završili u Teatru u Magadanu, uključujući i proslavljenog trubača Adija Roznera, poznatog i kao “bijeli Louis Armstrong”.
Kozinova kazna je okončana 1953. godine, kad je umro Staljin. Bilo mu je zabranjeno vratiti se u europsku Rusiju, kao i tisućama drugih bivših zatvorenika, pa se preselio u jednosobni stan u Magadanu, na Ohotskom moru.
Tu je ostao s kazališnom skupinom i prelazio ogromne udaljenosti od Arktika, preko krajeva na rubu Kine sve do Volge. Pjevao je svoje najveće hitove zatvorenicima i čuvarima, pastirima i rudarima u željezničkim gradovima, tvornicama i logorima. Kozin je bio slobodan, ali i nije.
Ono što je sačuvano od njegovih dnevnika govori o stotinama koncerata održanih 1955. i 1956.
"Kemerovo. Kakvo depresivno mjesto. Vlada nestašica vode, iako rijeka Tom protječe u blizini. Vlada nestašica kruha! Maslac se rijetko nađe. Gdje god se pojave namirnice, stvaraju se dugački redovi. Isto je u mnogim sibirskim gradovima... Nema sumnje da Sovjetski savez proizvodi dovoljno hrane, ali narod je ne dobiva", napisao je 12. rujna 1955. godine.
Kad je tajna policija našla i pročitala dnevnik, Kozin je ponovo uhićen.
“Mislim da nakon drugog uhićenja za njega više nije bilo povratka”, kaže Savčenko. “Prije toga je vjerovao da će se jednog dana vratiti u Moskvu ili Lenjingrad, ali je tad izgubio svaku nadu. Rekao je: 'Sad živim u Magadanu i tu ću i umrijeti'.”
Sve je nadživio
Kozin je ostao skriven u Sibiru tijekom Hladnog rata i Brežnjevljeve vladavine. Kad je sovjetska vojska ušla u Afganistan 1979., još je bio tamo.
Kada se SSSR raspao početkom 1990-tih godina, Kozin je odjednom ponovno postao vidljiv. Poznate osobe su počele odlaziti u Magadan da ga vide, pjevaju i slikaju se sa slabašnim starčićem u ogromnim cipelama i starom puloveru. Bio je posljednji preživjeli iz generacije progonjenih glazbenika.
1993. godine vlasti Magadana pripremile su veličanstvenu proslavu njegovog 90. rođendana. Na velikom koncertu u kazalištu, koji je trajao šest sati, sudjelovali su poznati umjetnici iz Moskve i Sankt-Peterburga koji su doputovali u iznajmljenim zrakoplovima, piše BBC.
Kozin je pjevao na tisućama pozornica u svakom kutu svoje domovine, pod svakom sovjetskom vlasti, tijekom tri generacije. Pjevao je kao zvijezda u usponu, poznata osoba, zatvorenik i umirovljenik. Ali ovaj put je odlučio da neće doći. Bilo mu je draže ostati kod kuće, popiti piće s prijateljima i ostati "svoj" do kraja.
Iste godine Rusija je ukinula zakon koji homoseksualnost karakterizira kao krivično djelo. Kozin je umro ubrzo nakon toga, krajem 1994. godine.
