Dana 20. srpnja 2026. godine španjolski premijer Pedro Sanchez otputovao je u Alžir na razgovore. Cilj sastanaka s predsjednikom Abdelmadjidom Tebbouneom i premijerom Sifijem Ghriebom bio je konačno prevladavanje diplomatske krize između dviju zemalja, koja je izbila 2022. godine u vezi sa sukobom oko Zapadne Sahare. Tada je Španjolska, na nezadovoljstvo Alžira, podržala marokanski prijedlog za autonomiju ovog područja kao najbolje rješenje sukoba, piše Deutsche Welle.
Pitanje je li približavanje Španjolske Alžiru toliko naljutilo Maroko da je Rabat, unatoč značajno poboljšanim odnosima s Madridom tijekom posljednjih godina, dopustio desecima tisuća migranata prelazak granice prema španjolskoj enklavi Ceuti, ostaje sporno. Španjolski dnevni list El País krajem srpnja je nagovijestio mogućnost takve povezanosti.
"Napetosti u Ceuti poklapaju se neposredno s putovanjem Pedra Sancheza u Alžir, zemlje koja je regionalni rival alavitskog kraljevstva", navodi se u komentaru. Potom slijedi upozorenje: "Svaki pokušaj ponovnog iskorištavanja imigracija kao sredstva pritiska je neprihvatljiv."
Glasnogovornik marokanskog Ministarstva unutarnjih poslova odbacio je optužbe. Prema riječima Rachida El Khalfija, za juriš na Ceutu odgovorni su „zlonamjerna zloupotreba“ društvenih mreža, obmanjujuće informacije i pogrešna tumačenja presude španjolskog Vrhovnog suda. Stručnjaci s kojima je razgovarao DW također smatraju da Maroko nije namjerno izazvao masovni prelazak granice.
Bez obzira na najnoviju krizu, međusobne optužbe ukazuju na duboko rivalstvo između Alžira i Maroka. U središtu se nalazi sukob oko statusa Zapadne Sahare, koji je započeo povlačenjem Španjolske 1975. godine. Dok Maroko to područje smatra neotuđivim dijelom svog teritorijalnog integriteta i nastoji osigurati međunarodno priznanje, Alžir podržava pokret Polisario i pravo Zapadne Sahare na samoopredjeljenje.
Prema studiji španjolske istraživačke mreže za međunarodnu sigurnost i međunarodne odnose (UNISCI), sukob oko Zapadne Sahare je za političko vodstvo u Magrebu odavno postao simbol dubljeg suparništva između Alžira i Maroka. Obje države uspjeh suprotne strane doživljavaju kao vlastiti strateški poraz. Budući da je sukob usko povezan i s unutarnjo-političkom legitimacijom oba režima - u Maroku s teritorijalnim integritetom, a u Alžiru s percepcijom antikolonijalne države - postizanje kompromisa postaje sve teže.
"Sukob oko Zapadne Sahare prerastao je u borbu za regionalnu hegemoniju u Magrebu", navodi se u analizi. Napetosti već desetljećima blokiraju gospodarsku integraciju Sjeverne Afrike u jedan prostor. Institucije poput Arapske Magreb-unije uglavnom su postale nefunkcionalne, dok zajednički gospodarski i sigurnosni projekti gotovo uopće ne napreduju. Zbog toga cijela regija gubi ekonomsku dinamiku i međunarodni značaj.
Dodatnu težinu rivalstvo je dobilo 2020. godine normalizacijom odnosa između Maroka i Izraela, nakon čega je Izrael priznao marokanske pretenzije na Zapadnu Saharu. „Alžir je sve bliže odnose između Izraela i Maroka doživio kao prijetnju vlastitoj sigurnosti“, navodi se u analizi Međunarodne krizne grupe (ICG).
U središtu alžirske zabrinutosti nije toliko normalizacija diplomatskih odnosa Maroka i Izraela, koliko mogućnost trajne vojne i obavještajne suradnje, koja bi mogla poremetiti regionalnu ravnotežu snaga na štetu Alžira.
Analiza ICG-a opisuje odnose između dviju država kao klasičnu sigurnosnu dilemu: obje zemlje svoje vojne i vanjskopolitičke poteze smatraju obrambenima, ali korake druge strane doživljavaju kao prijetnju. Time nastaje spirala naoružavanja, odvraćanja i rastućeg nepovjerenja, iako nijedna vlada nema neposredan interes za otvoreni rat, navodi Deutsche Welle.
Upravo ta logika čini sukob posebno opasnim, jer čak i manji incidenti ili pogrešna procjena mogu izazvati nenamjernu eskalaciju.
Rivalstvo između Maroka i Alžira odavno se ne ograničava samo na pitanje Zapadne Sahare. Europsko vijeće za vanjsko-političke odnose (ECFR) opisuje ga kao nadmetanje za međunarodne partnere i politički utjecaj, u kojem je Europa postala važna točka oslonca.
Obje države nastoje istaći svoj strateški značaj za Europsku uniju, koristeći različite vanjskopolitičke prednosti. Maroko se predstavlja kao ključni partner na području migracija, borbe protiv terorizma i gospodarske suradnje, dok Alžir naglašava svoju ulogu energetskog dobavljača i svoj sigurnosni utjecaj u zemljama Magreba i Sahelu.
Na taj način i odnosi s Europskom unijom postaju dio marokansko-alžirskog rivalstva za regionalni utjecaj i međunarodnu podršku.
