Rusija ima dovoljno nuklearnog oružja da uništi svijet. Pitanje je, međutim, hoće li joj to u svijetu umjetne inteligencije još uvijek biti dovoljno da ostane među državama koje određuju pravila.
Ako bi se danas sazvao sastanak sila koje odlučuju kako će izgledati ostatak 21. stoljeća, Washington bi za stol donio najmoćnije tehnološke kompanije, goleme podatkovne centre i najbolje modele umjetne inteligencije. Peking bi stigao s industrijskom bazom, vlastitim čipovima i ogromnim energetskim kapacitetima. Moskva bi i dalje imala ono što joj je desetljećima jamčilo mjesto u prvom redu: nuklearni arsenal sposoban izbrisati gradove s karte. No, prvi put nakon Hladnog rata postavlja se drugo pitanje: što ako se najveća geopolitička moć budućnosti više ne bude mjerila brojem bojevih glava, nego brojem čipova, količinom računalne snage i kvalitetom umjetne inteligencije koja može donositi odluke brže od ljudi?
Upravo je tu dilemu prošle godine sažeo Aleksandr Vedjahin, prvi zamjenik čelnika ruskog Sberbanka. Umjetnu inteligenciju usporedio je s novim nuklearnim projektom i rekao da se pred našim očima formira "novi nuklearni klub": države koje imaju vlastite napredne modele bit će unutra, ostale izvan njega. Vedjahin je tvrdio da je Rusija među malobrojnima koje su već uspjele razviti vlastite velike jezične modele, ali je istodobno priznao da SAD i Kina imaju prednost od otprilike šest do devet mjeseci. Još važnije, upozorio je da će tu prednost biti sve teže nadoknaditi jer svaki mjesec u AI utrci vrijedi više od prethodnoga. Ta ruska procjena možda je najzanimljivija upravo zato što dolazi iz sustava koji je desetljećima vlastitu supersilu definirao nuklearnim oružjem.
U starom svijetu formula je bila jednostavna. Tko može drugome nanijeti štetu, taj mora biti ozbiljno shvaćen. Rusija tu i dalje nema razloga za kompleks manje vrijednosti. Prema podacima SIPRI-ja za početak 2026., SAD i Rusija zajedno drže oko 83 posto svih nuklearnih bojevih glava koje se nalaze u vojnim zalihama. Od približno 12.187 nuklearnih bojevih glava u svijetu, gotovo sve one koje se nalaze u stanju visoke operativne pripravnosti pripadaju upravo Rusiji i Sjedinjenim Državama. Federation of American Scientists procjenjuje da Rusija ima oko 4400 bojevih glava namijenjenih strateškim i taktičkim nuklearnim snagama. Istodobno nastavlja modernizirati rakete, podmornice i bombardere. Dakle, Moskva još uvijek može učiniti nešto što gotovo nitko drugi ne može: prijetiti samom opstanku protivnika.
Ali umjetna inteligencija uvodi drukčiju logiku moći. Ona ne zamjenjuje nuklearnu bombu kao oružje masovnog uništenja. Ona može biti važnija na gotovo svakom koraku prije nje: u ekonomiji, obavještajnom radu, cyber-ratovanju, dizajnu oružja, autonomnim sustavima, analizi satelitskih podataka, logistici, razvoju novih materijala i brzini odlučivanja. Zemlja koja u tome ozbiljno zaostane može zadržati sposobnost da razori neprijatelja, a istodobno postupno izgubiti sposobnost da s njim ravnopravno proizvodi budućnost. I upravo se toga Moskva boji.
Vladimir Putin već godinama ponavlja da će država koja ovlada umjetnom inteligencijom imati golemu prednost. No ruska politika posljednjih godina pokazuje da je to upozorenje prestalo biti retorika i postalo pitanje suvereniteta. Krajem 2025. Putin je pozvao na stvaranje nacionalne radne skupine za umjetnu inteligenciju i zatražio ubrzanu izgradnju podatkovnih centara. Posebno je naglasio da Rusija u osjetljivim sektorima mora koristiti vlastite modele jer bi oslanjanje na strane sustave značilo ovisnost o tehnologiji koju kontrolira netko drugi. Kao domaće projekte istaknuo je Sberov GigaChat i YandexGPT.
Ruska logika je jasna: ako buduća državna uprava, vojska, medicina, financije i obavještajne službe ovise o modelima razvijenima u Kaliforniji ili Pekingu, onda formalni politički suverenitet više nije dovoljan.
- Nemoguće je učitati povjerljive informacije u strani model. Jednostavno je zabranjeno. To bi imalo vrlo neugodne posljedice - istaknuo je Vedjahin.
No, problem je što se AI ne gradi samo talentom. Gradi se čipovima, energijom, kapitalom i podatkovnim centrima. A upravo su to područja na kojima Rusija nailazi na zid. Zapadne sankcije nakon invazije na Ukrajinu su Rusiji ukinule pristup vrhunskim procesorima. Reuters je još početkom 2025. izvijestio da su ograničenja izvoza naprednih mikročipova snažno zakočila ruske ambicije u umjetnoj inteligenciji. Prvi čovjek Sperbanka German Gref ranije je priznao da su upravo grafički procesori, GPU-ovi na kojima se treniraju veliki modeli, jedna od najteže zamjenjivih tehnologija. U svibnju ove godine Gref je otvoreno rekao da se Sberbank nada korištenju kineskih čipova za GigaChat. Rusija se tako za ključni resurs nove tehnološke ere sve više oslanja na zemlju koja joj je istodobno partner i daleko jači konkurent. Reuters je pritom naveo da se ruske kompanije za kineske AI procesore moraju natjecati s ByteDanceom, Tencentom i Alibabom, dok ni najnapredniji kineski čipovi još ne dostižu najbolju Nvidijinu ponudu.
To je vrlo neugodna pozicija za državu koja želi biti tehnološka supersila. U nuklearnoj eri Moskva je sama proizvodila svoje ključne sustave. U AI eri za jedan od najvažnijih elemenata sustava mora moliti prijateljsku velesilu da joj proda dovoljno silicija.
Tvrdnja Sberovih ljudi da je Rusija samo šest do devet mjeseci iza SAD-a i Kine zvuči ohrabrujuće. Ali ona skriva važan problem: mjeseci u AI svijetu nisu obični mjeseci. Stanfordov AI Index za 2026. pokazuje koliko se brzo infrastruktura širi. Globalni računalni kapacitet namijenjen umjetnoj inteligenciji od 2022. rastao je prosječno više od tri puta godišnje. SAD je istodobno uvjerljivo vodeći po broju podatkovnih centara, dok američke kompanije stvaraju većinu globalno najznačajnijih novih modela. Kina je pak vodeća po količini znanstvenih radova i patentima te ubrzano zatvara tehnološki jaz. Upravo se oko tih dviju zemalja danas koncentrira glavni AI sukob.
Reuters također piše da će umjetna inteligencija biti jedno od ključnih pitanja američko-kineskih razgovora jer obje države tehnologiju smatraju temeljem buduće ekonomske i vojne nadmoći. Pitanje čipova već je postalo sastavni dio visoke politike. Rusija se u toj priči pokušava ubaciti između dva diva.
Rusija ima snažnu matematičku i inženjersku tradiciju, velik broj kvalitetnih programera i kompanije koje su uspjele razviti ozbiljne domaće modele. Sber zato pokušava ruski nedostatak računalne snage pretvoriti u priču o učinkovitosti. Vedjahin je to opisao prilično jednostavno: "Ono što Rusija ne može postići količinom, pokušat će postići znanjem". To nije zanemarivo jer je AI povijest posljednjih godina već pokazala da bolji algoritmi, optimizacija i nove arhitekture mogu smanjiti potrebu za brutalnim količinama hardvera. Ali ni genijalnost ne može beskonačno nadomjestiti nedostatak strojeva. Sber sam procjenjuje da bi ruskom energetskom sustavu u idućih 16 godina trebala ulaganja od desetaka milijardi dolara kako bi osigurao dovoljno proizvodnje i mrežne infrastrukture za tehnološki razvoj. Putin je pritom izravno govorio o gradnji novih podatkovnih centara uz vlastite izvore energije, uključujući male nuklearne elektrane.
Putin je još početkom 2025. vladi i Sberbanku naredio da prodube suradnju s Pekingom u umjetnoj inteligenciji. Moskva je paralelno pokrenula AI suradnju unutar BRICS-a, pokušavajući izgraditi širi tehnološki blok koji bi smanjio ovisnost o američkim kompanijama i standardima. No tu se krije ruski paradoks. Ako joj Kina daje čipove, platforme i tehnologiju bez kojih ne može pratiti SAD, Rusija možda smanjuje ovisnost o Zapadu samo da bi povećala ovisnost o Pekingu. A Kina više nije mlađi partner kakav je bila tijekom Hladnog rata. U umjetnoj inteligenciji ona je jedna od dvije vodeće svjetske sile. Prema Oxford Insightsu i Stanfordu, globalni AI poredak sve više poprima bipolarni oblik: SAD i Kina imaju infrastrukturu, kapital i istraživačku dubinu koju druge zemlje teško mogu replicirati.
Može li nuklearna bomba postati manje važna?
Nijedna umjetna inteligencija ne može poništiti činjenicu da ruske interkontinentalne rakete mogu pogoditi Sjedinjene Države i Europu. Dok god postoji uvjerljiva sposobnost drugog udara, Rusija ostaje sila koju se ne može ignorirati. Ali AI može promijeniti ono što se događa oko nuklearne bombe. Može poboljšati rano upozoravanje. Može ubrzati obradu satelitskih i radarskih podataka. Može pomoći u lovu na mobilne raketne sustave i podmornice. Može unaprijediti cyber-operacije protiv zapovjednih mreža. Može dramatično skratiti vrijeme u kojem politički i vojni vrh mora procijeniti je li napad stvaran.
Zbog toga se pitanje umjetne inteligencije sve češće pojavljuje i u raspravama o samom nuklearnom odvraćanju. Američki i kineski sigurnosni stručnjaci upravo su ovih dana predložili pravila nalik onima iz nuklearne ere kako bi spriječili da umjetna inteligencija dobije preveliku ulogu u odlukama koje mogu pokrenuti veliki rat. Među prijedlozima je i zahtjev da čovjek mora zadržati kontrolu nad ključnim vojnim i nuklearnim odlukama.
Rusija i dalje ima ozbiljne adute: golema energetska bogatstva, snažnu znanstvenu bazu, veliko tržište, razvijene vojne i cyber-kapacitete te državu koja tehnologiju tretira kao pitanje nacionalne moći. Ne mora čak ni predvoditi AI utrku da bi ostala važna. Ako sačuva vlastite modele, dovoljno računalne infrastrukture i pristup kineskim čipovima, može ostati među vodećim tehnološkim silama, ali više ne nužno u prvom redu. U nuklearnoj eri Rusija je desetljećima bila jedan od dva pola svjetske moći. U eri čipova i umjetne inteligencije taj status više nije zajamčen.
Upravo zato nuklearno oružje za Moskvu može postajati još važnije. Što slabije izgleda u tehnološkoj utrci, to će snažnije podsjećati svijet na područje u kojem je i dalje ravnopravna Washingtonu.
Ako se jednoga dana doista sastane metaforički "stol sudnjeg dana", Rusiju nitko neće moći ostaviti pred vratima. Za to ima previše nuklearnih bojevih glava, resursa i vojne moći. Ali više nije pitanje hoće li Moskva biti za stolom. Pitanje je na kojem će mjestu sjediti. Hoće li i dalje biti uz Washington i Peking, kao sila koja određuje pravila, ili će s nuklearnim kovčežićem pod rukom gledati kako SAD i Kina dijele karte za novu tehnološku eru?
