Drugi svjetski rat gotovo da nije počeo, a već se dogodila jedna od njegovih najbizarnijih epizoda. U paničnom iščekivanju njemačkih aviona, britanski piloti zapucali su - na britanske pilote. Tri dana nakon što je Velika Britanija objavila rat nacističkoj Njemačkoj, iznad jugoistoka Engleske dogodila se apsurdna bitka kod Barking Creeka. Britanski lovci poletjeli su u zrak kako bi presreli navodne njemačke zrakoplove. Umjesto Luftwaffea, pred njima su se pojavili njihovi vlastiti avioni. Dva Hawker Hurricanea oborena su iznad Essexa, a jedan je pilot poginuo. Dva pilota su uhićena. Kasnije će se utvrditi da je tragični incident bio niz nesretnih okolnosti: radarske greške, nedovoljno razvijenog sustava identifikacije i nesporazuma u zapovjednom lancu.
Ujutro 6. rujna 1939. Britanija je bila tri dana u ratu. London je očekivao da će Luftwaffe prije ili kasnije pokušati napasti britanske ciljeve. Godinama su trajale pripreme kako bi se Britanija osposobila za obranu od novog oblika ratovanja, a Luftwaffe je već tijekom invazije na Poljsku pokazao koliko učinkovito se zračne snage mogu koristiti u ratnim operacijama, podsjeća Epoch Magazine. Godinama uoči rata u Britaniji se razvijao sustav zapovijedanja i nadzora koji bi omogućio presretanje njemačkih napadačkih zrakoplova prije nego što uspiju nanijeti štetu. Povezivao je različite elemente ranog upozoravanja, točnije radarske postaje, promatračke postaje i protuzračno topništvo sa složenom telefonskom mrežom. Sve su informacije pristizale zapovjednicima grupa i sektora na ključnim lokacijama kako bi se zrakoplovi RAF-a čim prije digli u zrak i presreli avione koji nadiru prema Britaniji. Prva greška u sustavu dogodila se već dva sata nakon objave rata. Zrakoplovi iz baze Biggin Hill podignuti su kako bi provjerili cilj koji je navodno dolazio sa sjeverne obale Francuske. Signal je bio greška, no nitko nije stradao. Tragedija se dogodila tri dana poslije.
Na maglovito jutro 6. rujna, pojavili su se signali koji su protumačeni kao mogući neprijateljski zrakoplov koji se približava britanskoj obali. Dugo se nije znalo koji zrakoplov je to identificiran, tek desetljećima kasnije, piše Epoch Magazine, ispostavilo se da je bila riječ o nizozemskom civilnom zrakoplovu. Poslano je 12 zrakoplova iz 151. eskadrile, iz 56. eskadrile iz baze North Weald trebalo je poletjeti šest Hurricanea kako bi istražili situaciju, no u zrak je na kraju krenulo njihovih 14 zrakoplova. Istodobno su drugi promatrački i radarski izvori, ne prepoznavši vlastite avione, prijavljivali njihove kretanje kao neprijateljsku formaciju. U "akciju" su se uključili i drugi avioni, a u zrak su poslani i i Spitfirei iz 74. eskadrile, sa sjedištem u RAF Hornchurchu. Na nebu iznad jugoistočne Engleske odjednom je bilo više od stotinu zrakoplova. Dio aviona 74. eskadrile vodio je poručnik Adolf Malan. On je uočio skupinu zrakoplova ispred sebe te je preko radija izdao zapovijed za napad. Piloti su gledali formaciju za koju se vjerovalo da je koriste njemački Messerschmitti Bf 109. Bili su to njihovi Hawker Hurricanei. Meci pilota Johna Freeborna pogodili su zrakoplov pilota Montaguea Hultona-Harropa, ubivši ga na mjestu. Vincent Byrne pogodio je zrakoplov Franka Rosea, no on je uspio sigurno prisilno sletjeti na polje nedaleko od Ipswicha.
Nakon što je radarski sustav dao pogrešnu sliku situacije, informacije su prolazile kroz različite razine kontrole, a pojedine su formacije prijavljene su kao neprijateljske. Piloti u zraku nisu imali dovoljno pouzdan način da u trenutku napada potvrde pripadnost cilja. Današnji piloti raspolažu čitavim nizom senzora, komunikacijskih sustava i digitalnih podataka. Pilot iz 1939. godine morao je kombinirati ono što vidi vlastitim očima s informacijama koje je dobivao putem radija i zapovjednog sustava. Vrijeme je bilo bitan faktor jer se odluka morala donijeti u samo nekoliko sekundi. Freeborn i Byrne vratili su se u bazu, nesvjesni da su oborili vlastite zrakoplove. Odmah su uhićeni.
RAF Museum navodi da je incident doveo do opsežnog preispitivanja sustava praćenja i zapovijedanja u Fighter Commandu. I Freeborn i Byrne su potom izvedeni pred vojni sud. Suđenje je održano iza zatvorenih vrata u Bentley Prioryju, tadašnjem sjedištu Fighter Commanda. Potpuni transkript suđenja nije javno dostupan pa ni danas nisu razjašnjeni svi detalji onoga što se dogodilo u zraku. Mnogi službeni dokumenti povezani s incidentom nikada nisu pronađeni ili objavljeni pa tako ni zapisnik s vojnog suda. Pojedini dokumenti, koji su desetljećima bili zaključani pod oznakom tajnosti, tek su nedavno postali dostupni javnosti. Nacionalni arhiv je 2019. objavio dio ranije ograničenih dokumenata, uključujući operativne dnevnike eskadrila i neke dokumente povezane sa suđenjem. Freeborn i Byrne tvrdili su da su slušali zapovijed, a Malan je uporno govorio da je on zapovijed povukao čim je shvatio da je riječ o prijateljskim avionima. Piloti su tvrdili da opoziv nisu čuli. Obojica su naposljetku oslobođena svih optužbi, a slučaj je proglašen nesretnim ratnim slučajem.
John Freeborn koji je 1939. imao samo 19 godina, nastavio je letjeti za RAF i tijekom rata postao je vrlo uspješan pilot. Dobio je Distinguished Flying Cross (DFC) i još jedno odlikovanje, a nakon rata nastavio je karijeru u RAF-u. Freeborn je desetljećima poslije govorio o poginulom pilotu. Ispričao je kako je krivnja pratila do kraja života. Godine 2009. rekao je da o poginulom pilotu razmišlja gotovo svakoga dana.
Nažalost, to nije jedino stradavanje od prijateljske vatre tijekom povijesti. Jedan od poznatijih primjera tijekom Drugog svjetskog rata dogodio se prilikom iskrcavanja na Normandiju. Tijekom operacije Cobra 1944., saveznički bombarderi pogodili su vlastite snage. Među poginulima bio je i američki general Lesley McNair. Tijekom bombardiranja američkih položaja 24. i 25. srpnja 1944., uoči i na početku same operacije, od prijateljske vatre poginulo je najmanje 136 američkih vojnika, a 621 ih je ranjen.
Jedan od najpoznatijih modernih primjera dogodio se 14. travnja 1994. iznad sjevernog Iraka. Dva američka F-15 presrela su dva američka helikoptera UH-60 Black Hawk. Helikopteri su pripadali američkim snagama koje su sudjelovale u operacijama nadzora zone zabrane letenja. Poginulo je svih 26 ljudi u njima, među kojima su bili Amerikanci i pripadnici savezničkih zemalja. Godine 2003. tijekom rata u Iraku američki Patriot oborio je britanski Tornado. Poginula su oba člana posade. Istrage su utvrdile probleme povezane s identifikacijom cilja, uključujući neispravan indikator sustava za razlikovanje prijateljskih i neprijateljskih letjelica.
Povijest ratovanja pamti i druge, još bizarnije primjere. Jedan od prvih zabilježenih dogodio se još 1471. tijekom Rata ruža u Engleskoj, u bitci kod Barneta. 4. travnja 1471., u jeku Ratova dviju ruža. U borbi su se sukobile snage Yorka pod kraljem Edwardom IV. i snage Lancastera predvođene Richardom Nevilleom, grofom od Warwicka. Prema kroničarskim zapisima, John de Vere, grof od Oxforda, sa svojim je ljudima u jednom trenutku potisnuo protivničke snage Yorka, a zatim se kroz gustu maglu vraćao prema glavnom bojištu. Njegovi su se vojnici pritom pojavili iza dijela vlastite vojske. Dio snaga Lancastera ih je zamijenilo za neprijatelja te su ih napali. Kasniji prikazi kao moguće objašnjenje navode i zabunu oko vojnih znakova.
Jedan od najpoznatijih primjera prijateljske vatre dogodio se 1863. nakon bitke kod Chancellorsvillea za vrijeme Američkog građanskog rata. Konfederacijski general Thomas Stonewall Jackson vraćao se sa svojim ljudima nakon izviđanja kada su ga vlastiti vojnici zamijenili za neprijatelja. Na njega je otvorena vatra. Jackson je pogođen, a posljedice ranjavanja bile su kobne. Iako nije umro odmah od metaka, njegovo se stanje zakompliciralo te je nekoliko dana kasnije preminuo od upale pluća.
A možda najbizarniji primjer prijateljske vatre je bitka kod Karansebeša koja je s godinama prerasla u takvu legendu da povjesničari upozoravaju kako se mnogi tragikomični elementi koji se petljaju oko priče ne mogu sa sigurnošću utvrditi. Tijekom Habsburško-turskog rata kod Karansebeša, na području današnje Rumunjske, u noći s 21. na 22. rujna 1788. došlo je do nesporazuma među pripadnicima austrijske vojske koja je bila je sastavljena od vojnika različitih jezika i nacionalnosti. Jedan dio prethodnice navodno je nabavio alkohol, a zatim su se pojavili drugi koji su također željeli piti. Očekivano, došlo je do svađe. U galami i kaosu netko je navodno počeo vikati da dolaze Turci. Nije dugo trebalo da netko zapuca. Osmanska vojska poslije toga s lakoćom je zauzela Karansebeš. Popularne verzije navode da je austrijska vojska sama sebi nanijela čak 10.000 mrtvih i ranjenih. Povjesničari ističu da se među austrijskim snagama dogodio težak incident i da je bilo međusobnog pucanja, no priča o 10.000 poginulih ipak nije potvrđena.
